Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2752/12 (A. M.,M. M.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2752/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-2752/12, rješavajući apelacije Amira Musaefendića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Amir Musaefendić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 000405 10 Uvp od 26. aprila 2012. godine;
Miljenko Musa, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003114 10 Uvp od 17. augusta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2752/12
Amir Musaefendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Westminstera, SAD, kojeg zastupaju Ifeta Kahrimanović, te Fehim Alić, advokat iz Maglaja, podnio je 23. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 000405 10 Uvp od 26. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Zenici od 26. januara 2009. godine, kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje Vlade F BiH od 15. oktobra 2008. godine, kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 8. decembra 2006. godine. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je apelantov zahtjev za verifikaciju potraživanja po osnovu stare devizne štednje. Vrhovni sud je u obrazloženju presude citirao odredbe člana 2. stav 1. i člana 13. stav 1. tačka b) Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da su devizna sredstva sa računa apelanta prenesena na račun drugog lica, Ifete Kahrimanović, te da se potraživana sredstva od 15. marta 2000. godine ne nalaze na jedinstvenom računu apelanta, pa da su, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i navedene zakonske odredbe, organi uprave i prvostepeni sud pravilno postupili kada su odbili predmetni apelantov zahtjev.
2. AP-3785/12
Miljenko Musa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa ZAK Kebo&Guzin iz Mostara, podnio je 1. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003114 10 Uvp od 17. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru od 1. septembra 2010. godine, kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje Vlade F BiH od 25. marta 2009. godine, kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 20. novembra 2006. godine. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je apelantov zahtjev za verifikaciju potraživanja po osnovu stare devizne štednje, deponovane kod PBS Sarajevo, Filijala Čitluk. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude citirao odredbe člana 2. stav 1. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i istakao da, imajući u vidu citirane zakonske odredbe, kao i utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, proizilazi da devizna sredstva sa računa apelanta kao vlasnika devizne knjižice PBS Sarajevo, Filijala Čitluk, a koja sredstva je on prenio na račun drugog lica, tj. na račun svog brata J.M., apelant ne može ni potraživati jer se ista od 14. aprila 1999. godine i ne nalaze na njegovom računu stare devizne štednje.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2752/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić