Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2760/12 (H. S. i H. H.,R. V.,S.G., A.G., E.G., H.G., Z.B. i S.G.,A. K.,„Slavija komerc“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2760/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantai drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Hajrudin Sakić i Hasan Hodžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 P 001342 11 Rev od 24. aprila 2012. godine;

Rudo Vujević, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 009949 12 Gž od 4. maja 2012. godine;

S.G., A.G., E.G., H.G., Z.B. i S.G., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 102859 12 Rev od 26. aprila 2012. godine;

Amila Krstić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013093 10 Rev od 26. aprila 2012. godine;

„Slavija komerc“ d.o.o. Banja Luka, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 013652 11 Pž od 29. maja 2012. godine;

S.M. i A.M., protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 012825 12 Gž od 24. maja 2012. godine; „Arox“ d.o.o. Ljubuški, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 002881 10 Rev od 10. aprila 2012. godine;

GP “10 Oktobar“ d.o.o. Sanski Most, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 033326 11 Rev od 5. jula 2012. godine;

Rasim Seferagić i Anela Seferagić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 003947 12 Gz od 23. augusta 2012. godine;

„Butmir“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 195188 11 Rev od 12. jula 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2760/12

Hajrudin Sakić i Hasan Hodžić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kalesije, koje zastupa Izet Mešić, advokat iz Kalesije, podnijeli su 23. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 P 001342 11 Rev od 24. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezani su apelanti da solidarno naknade pričinjenu štetu na objektu tužitelja u određenom novčanom iznosu, kao i da solidarno izvrše činidbu, tj. da sagrade potporni zid i obložni zid prema nalazu i mišljenju vještakinje građevinske struke F.B. na parcelama k.č. br. 697 i k.č. br. 696, tj. uz samu tužiteljevu parcelu k.č. br. 699. i k.č. br. 677, kao zaštitu od daljnjeg klizanja kuće i tužiteljeve imovine cijelom dužinom od 80 metara i dimenzijama po njenom nalazu. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno izveli zaključak da je nastala šteta na postojećem stambenom objektu tužitelja posljedica izvedenih radova na izgradnji puta, koje su vršili apelanti, dosljedno čemu, u smislu odredbi člana 154. Zakona o obligacionim odnosima predstoji njihova solidarna odgovornost za njenu naknadu. Također, Vrhovni sud je naglasio da su nižestepeni sudovi, poprimajući da novoizgrađeni put predstavlja opasnost za nastanak nove štete po tužiteljev objekat, pozivom na pravila materijalnog prava sadržana u odredbi člana 156. stav 2. navedenog zakona, obavezali apelante da radi spriječavanja nastanka nove štete preduzmu mjere pobliže precizirane u izreci prvostepene presude.

2. AP-2761/12

Rudo Vujević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 23. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 009949 12 Gž od 4. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete na vozilu isplati određeni novčani iznos. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naglasio da kako iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke proizilazi da on isključuje mogućnost da su se vozila sudarila na lijevoj saobraćajnoj traci gledano iz pravca kretanja vozila Mercedes i da oštećenja na vozilu Renault ukazuju da je došlo do kružnog struganja u predjelu zadnjih lijevih vrata i zadnjeg lijevog točka dok je to vozilo mirovalo, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ocijenio da oštećenja na apelantovom vozilu nastala zbog udara u ogradni dvorišni zid nisu nastala u mimoilaženju sa vozilom Mercedes osiguranim od AO kod tuženog, radi čega je i odbio apelantov tužbeni zahtjev shodno odredbama čl. 154. i 177. stav 2. u vezi sa članom 940. Zakona o obligacionim odnosima.

3. AP-2778/12

S.G., A.G., E.G., H.G., Z.B. i S.G. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 25. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 102859 12 Rev od 26. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju, radi naknade materijalne i nematerijalne štete, osporenom konačnom odlukom odlučeno je na način pobliže preciziran u izreci drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je drugostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je obavezao drugotuženog i trećetuženu da solidarno naknade apelantima dosuđene iznose materijalne i nematerijalne štete, odnosno kada je preko dosuđenih iznosa odbio apelante sa tužbenim zahtjevom. Isto tako, Vrhovni sud je naglasio da je drugostepeni sud, odlučujući o odgovornosti drugotuženog, pravilno primijenio odredbu člana 172. stav 1., a u vezi sa članom 154. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, iz razloga što je šteta koju su pretrpili apelanti nastala od opasne stvari, mine zaostale u ratu, koja je vlasništvo trećetužene, a na prostoru Podveležja, na kome je drugotuženi preuzeo odgovornost pa je samim tim bio dužan da preduzme neophodne mjere radi zaštite i osiguranja povratnika na cijelom tom području. Dakle, propustivši da to uradi, ukazuje ne propuste njegovih organa iz čega i proizilazi odgovornost drugotuženog da solidarno sa trećetuženom naknadi tužiteljima pričinjenu štetu. Također, Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 200. stav 2. i 201. stav 3. navedenog zakona, te konstatovao da odgovornost trećetužene proizilazi iz odredaba čl. 173. i 174. st. 1. i 2. predmetnog zakona.

4. AP-2803/12

Amila Krstić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 26. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013093 10 Rev od 26. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi solidarno na ime naknade materijalne štete isplate određeni novčani iznos, na način i u visini, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Apelantica je dopunila apelaciju 11. februara 2014. godine. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je pravno neutemeljen prigovor apelantice da je drugostepeni sud pogrešno protumačio i primijenio odredbu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima kada je zaključio da pravno lice odgovara za štetu zbog nepravilnog ili nezakonitog rada suca samo ukoliko je šteta prouzrokovana namjerno ili iz krajnje nepažnje. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao na to da se pogrešna primjena prava ili neadekvatna ocjena dokaza, pod uslovom savjesnog obavljanja sudijske dužnosti, u pravilu može i treba sankcionisati jedino podnošenjem pravnih lijekova, a ne podnošenjem tužbi za naknadu štete. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi pravilno cijenili i okolnost da apelantica protiv spornih odluka suda i upravnog organa nije ulagala pravna sredstva, pa da se stoga i ne može uzeti u obzir ona eventualna šteta koju je oštećeni mogao otkloniti da je postupao sa dužnom pažnjom koja se od njega očekuje.

5. AP-2955/12

„Slavija komerc“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banja Luke, podnio je 6. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 013652 11 Pž od 29. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade obične materijalne štete, odnosno na ime izgubljene zarade isplati određene novčane iznose. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud jasno i detaljno obrazložio da je tužena imala ovlaštenje da vrši određene provjere podataka koji su navedeni u prijavi robe za carinjenje, kao i da uzima uzorke robe radi detaljne analize, te da odredi skladištenje robe dok se nalazi pod carinskim nadzorom, da je apelant imao mogućnost da plati carinski dug koji je utvrđen od strane carinskih organa ili da da garanciju koja će biti dovoljna da pokrije razliku duga između iznosa utvrđenog u prijavi i iznosa koji bi mogao na kraju biti utvrđen nakon što carinski organi izvrše provjere. Nadalje je naglašeno da shodno iznesenom, da bi roba mogla biti izvezena iz carinskog nadzora, uslov je plaćanje utvrđenog duga nakon izvršene provjere carinskih organa, ali da, međutim, provedeni dokazi potvrđuju da apelant nije dokazao koliko je bio carinski dug. Slijedom navedenog, konstatovano je da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom odredbi čl. 67., 87. i 91. Zakona o carinskoj politici BiH, te čl. 66. i 70. Uredbe o provođenju Zakona o carinskoj politici BiH, kao i člana 827. Zakona o obligacionim odredbama, odlučio kao u izreci prvostepene presude.

6. AP-2958/12

S.M. i A.M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ljubuškog, koje zastupa Davor Kovač, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 6. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 012825 12 Gž od 24. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da prvoapelantu na ime pravične naknade po osnovu pretrpljenih povreda isplati određeni novčani iznos, kao i da drugoapelantu popravi štetu na vozilu na način da mu isplati određeni novčani iznos, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, konstatovao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je prvoapelant isključivo kriv za predmetnu saobraćajnu nesreću, jer je drugoapelantovim vozilom upravljao protivno odredbi člana 43. stav 1., člana 44. stav 4. i člana 49. stav 4. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, te da je tužbeni zahtjev apelanata shodno odredbi člana 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima valjalo odbiti kao neosnovan.

7. AP-2959/12

„Arox“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Davor Kovač, advokat iz Ljubuškog, podnio je 6. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 002881 10 Rev od 10. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete, tj. na ime izgubljene dobiti za 2005. i 2006. godinu, na ime neamortiziranog ulaganja u opremanje objekata, na ime troškova zakupnine, te na ime troškova zaposlenika, isplati određene novčane iznose, sve precizirano u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naglasio da je, na osnovu apelantovog držanja iz koga proizilazi da on svoju obavezu ne bi izvršio ni u naknadnom roku, taj sud zaključio da u predmetnom slučaju ima mjesta primjeni odredbe člana 127. Zakona o obligacionim odnosima o raskidanju ugovora bez ostavljenog naknadnog roka. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na to da je prodavatelj, tj. tuženi ovlašten da jednostrano raskine ugovor o kupoprodaji i bez ostavljanja naknadno primjerenog roka za ispunjenje obaveze iz ugovora, ako kupac, tj. apelant svoju obavezu predaje sredstava osiguranja plaćanja nije izvršio u dužem periodu (sedam mjeseci), koju je bio dužan izvršiti nakon zaključenja ugovora, prije dospjelosti uplata za isporučenu robu, jer se iz takvog njegovog ponašanja može zaključiti da svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da s obzirom da je ugovor raskinut zbog neizvršenja ugovorne obaveze apelanta, on nema pravo da traži naknadu štete, pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbu člana 124. navedenog zakona kada su odbili apelanta sa predmetnim tužbenim zahtjevom.

8. AP-3671/12

GP “10 Oktobar“ d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 22. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 033326 11 Rev od 5. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, apelant je odbijen sa zahtjevom za isplatu izmakle koristi u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, u suštini, citirao odredbe čl. 262. stav 2. i 266. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i istakao da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da apelant nije jednostranom izjavom volje ili putem suda tražio raskid predmetnog ugovora, već da je predmetni ugovor zapravo raskinut jednostranom izjavom volje tuženog iz razloga što je upravo apelant neuredno izvršavao svoje ugovorene obaveze. Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da budući da je do raskida ugovora došlo jednostranom izjavom volje tuženog, te da kako apelant tokom postupka osnovom izvedenih dokaza nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj zahtjev za naknadu izmakle koristi, to mu samim tim po ocjeni tog suda u smislu navedenih zakonskih odredbi i ne pripada pravo naknade na ime izmakle koristi.

9. AP-3733/12 Rasim Seferagić i Anela Seferagić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Linca, Republika Austrija, koje zastupaju Dragomir Prerad i Miroslav Prerad, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 29. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 003947 12 Gz od 23. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezani su tuženi da solidarno na ime naknade štete isplate apelantima, i to prvoapelantu na ime materijalne štete, te drugoapelantici na ime naknade materijalne štete (troškova liječenja), kao i na ime nematerijalne štete (pretrpljeni fizički bolovi, pretrpljeni duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti i pretrpljeni strah), određene novčane iznose, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude je citirana odredba člana 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, te je navedeno da je u konkretnom slučaju mjesto izvršenja radnje i mjesto nastupanja posljedice identično, odnosno u Cazinu se desila radnja – saobraćajna nesreća kojom je šteta prouzrokovana, što i nije sporno, ali je Cazin i mjesto u kojem je nastupila štetna posljedica. Dakle, istaknuto je da je i u jednom i u drugom slučaju prvostepeni sud bio u obavezi, a što je i učinio, primijeniti relevantno domaće pravo. Također, ukazano je na to da činjenica da prvoapelant štetu nastalu u Cazinu želi otkloniti ili ju je otklonio u Republici Austriji ne znači da je posljedica i nastupila u toj državi, jer je u predmetnom slučaju posljedica, u obliku nastale štete na vozilu, prouzrokovana u trenutku i na mjestu saobraćajnog udesa, dakle, u Bosni i Hercegovini, bez obzira gdje prvoapelant vozilo želi popraviti ili je popravio. Najzad, konstatovano je da je shodno navedenom, prvostepeni sud izveo valjan zaključak kada je visinu štete na prvoapelantovom vozilu dosudio prema vrijednosti opravke vozila u Bosni i Hercegovini.

10. AP-3751/12

„Butmir“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 29. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 195188 11 Rev od 12. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, revizija prvotuženog je odbijena, dok je revizija drugotuženog usvojena i nižestepene presude (kojima je naloženo tuženima da apelantu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade štete) preinačene na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na tog tuženog u cijelosti odbijen. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbu člana 6. stav 2. tačka 3. Zakona o privrednim društvima F BiH i naveo da sama činjenica da je drugotuženi direktor prvotuženog ne znači sama po sebi da je on i vlasnik udjela prvotuženog (iz stanja spisa proizilazi da je prvotuženi društvo sa ograničenom odgovornošću). Isto tako, Vrhovni sud je istakao da čak i pod pretpostavkom da je drugotuženi vlasnik udjela prvotuženog, apelant nije dokazao da je drugotuženi koristio prvotuženog za oštećenje svojih povjerilaca, a bez utvrđenja te činjenice ne može postojati odgovornost drugotuženog za obaveze prvotuženog. Također, Vrhovni sud je ukazao na to da sama apelantova izjava da je drugotuženi koristio prvotuženog za oštećenje svojih povjerilaca bez odgovarajućih dokaza (npr. da prvotuženi i ranije nije ispunjavao obaveze prema apelantu ili nekom drugom od svojih povjerilaca, da je drugotuženi u krivičnom postupku osuđen zbog prevare povjerilaca i sl.) ne može predstavljati osnov za paušalni zaključak drugostepenog suda da je drugotuženi pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari, pozivom na navedenu zakonsku odredbu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2760/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2760/12 (H. S. i H. H.,R. V.,S.G., A.G… | Sudska praksa | Aktio