Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2771/12 (M. D.,E. B.,D. B., E. D. i S. K.,G. S.,R. B. i Z. B.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2771/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Maida Delić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 020784 11 REV od 5. juna 2012. godine;

Ekrem Bašić protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003421 10 GŽ od 7. augusta 2012. godine;

Dalila Borčak, Elvedin Drkenda i Semija Klapuh protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013698 11 REV od 11. septembra 2012. godine;

Gostimir Stanić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054426 11 REV od 1. novembra 2012. godine;

Radomir Brković protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 RS 010030 12 RSŽ od 28. septembra 2012. godine;

Zora Banjac protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 004071 11 REV 2 od 21. septembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2771/12

Maida Delić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, koju zastupa Maida Grizović, advokat iz Zenice, podnijela je 24. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 020784 11 REV od 5. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantice, zahtjev za vraćanje na rad, isplata plaća i uplata doprinosa). Apelantica je, također, obavezana da naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelantica preuzeta od tuženog u toku realizacije ugovora o kupoprodaji tendera, zaključenog 11. juna 2000. godine između tuženog i drugog pravnog lica, nakon čega se od 1. jula 2000. godine vodila kao zaposlenica na čekanju u kojem periodu joj je isplaćivana naknada. Dalje je utvrđeno da je tuženi, nakon nekoliko usmenih poziva, apelantici uputio 29. decembra 2000. godine pismeni poziv radi javljanja na posao uz dostavu odluke o zasnivanju radnog odnosa, ali da apelantica nije postupila po pozivu tuženog i nije se javila na posao tokom januara 2001. godine niti kasnije. S tim u vezi je zaključeno da je tuženi kao poslodavac, u skladu sa odredbama člana 91. Zakona o radu FBiH, dokazao da je u konkretnom slučaju ostvaren razlog za otkaz ugovora o radu propisan odredbom člana 88. stav 1. navedenog Zakona u vezi sa odredbom člana 33. Pravilnika o radu tuženog.

2. AP-3469/12

Ekrem Bašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Advija Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 27. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003421 10 GŽ od 7. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev kojeg je apelant podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata neisplaćenih plaća i uplata doprinosa na ime penzijskog i invalidskog osiguranja). Naime, u predmetnom parničnom postupku je, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na plaće, utvrđeno da je tuženi u spornom periodu pod naznakom „negativna korekcija“ apelantu umanjivao obračun plaće i da je te umanjene iznose knjižio i isplaćivao kao „naknadu toplog obroka i regresa“. Budući da ni sam apelant nije osporio navedeno, zaključeno je da je neosnovan zahtjev za isplatu navedenog potraživanja iz radnog odnosa, jer bi se, u slučaju ponovnog obavezivanja tuženog da apelantu isplati platu, radilo o duploj isplati. Slijedom navedenog je navedeno da apelant nema pravo da od tuženog ponovo potražuje isplatu već isplaćenog iznosa.

3. AP-3898/12

Dalila Borčak, Elvedin Drkenda i Semija Klapuh (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Goražda, koje zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnijeli su 12. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013698 11 REV od 11. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojeg su podnijeli protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaća i regresa). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je neosnovano pozivanje apelanta na relevantne odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH, budući da je zauzet stav da on nije pravno obavezujući u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi je navedeno da Vlada Bosansko-podrinjskog kantona (u daljnjem tekstu: BPK) nije dala suglasnost na navedeni kolektivni ugovor, niti mu je naknadno pristupila. Bez značaja je, po ocjeni sudova, činjenica da je neovlašteno potpis na navedeni kolektivni ugovor stavio tadašnji ministar za nauku, kulturu i sport BPK kao i pečat tog ministarstva, imajući u vidu da je takvu odluku o pristupanju mogla samo donijeti Vlada BPK, u smislu odredbe člana 6. Zakona o vladi BPK, a koja odluka se ima objaviti Kantonalnim novinama kao službenom glasilu. Imajući u vidu navedeno, konstatovano je da ni po članu 119. Zakona o radu FBiH nije postojao osnov za primjenu predmetnog kolektivnog ugovora.

4. AP-4322/12

Gostimir Stanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Milutin Đorđević, advokat iz Banje Luka, podnio je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054426 11 REV od 1. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev kojeg je apelant podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja tuženog iz 2005. godine na osnovu kojeg je apelantu otkazan ugovor o radu, vraćanje na rad, naknada štete na ime neostvarene plate, te uplata doprinosa). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, između ostalog konstatovano da je navedeno rješenje tuženog iz 2005. godine stavljeno van snage odlukom tuženog od 16. marta 2006. godine po nalogu nadležne inspekcije rada. Budući da se apelant nije odazvao pozivima tuženog da se javi na posao i da počne sa radom, donesena je nova odluka tuženog 18. jula 2006. godine kojom je apelantu otkazan ugovor o radu zbog počinjene teže povrede radne obaveze iz razloga što je apelant u spornom periodu neopravdano izostao sa posla. S tim u vezi je utvrđeno da su se u konkretnom slučaju stekli zakonski uslovi za prestanak radnog odnosa apelanta, u smislu odredbe člana 113. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 91. stav 2. tačka 8. Zakona o radu RS. Također je zauzet stav da apelant nema pravni interes da pobija rješenje tuženog iz 2005. godine jer je ono stavljeno van snage, te da apelant nije u predmetnoj pravnoj stvari tražio poništenje odluke tuženog od 18. jula 2006. godine, uslijed čega je ona dobila svojstvo pravosnažnosti i ne može biti predmetnom meritornog raspravljanja jer ista nije bila ni predmetom tužbenog zahtjeva.

5. AP-4351/12

Radomir Brković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, podnio je 11. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 RS 010030 12 RSŽ od 28. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se apelant neosnovano poziva na odredbu člana 6. Izmjena i dopuna Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti unutrašnjih poslova RS kojom je propisano da će radnik, koji se ne svojom krivicom rasporedi na drugo radno mjesto za koje je utvrđen niži koeficijent od koeficijenta radnog mjesta sa kojeg je raspoređen, primati platu po koeficijentu radnog mjesta na koje je raspoređen šest mjeseci od dana tog raspoređivanja. S tim u vezi je zaključeno da je apelant svojom krivicom raspoređen na drugo mjesto, budući da nije ispunio obavezu iz odredbe člana 84. stav 1. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS jer nije stekao odgovarajuću stručnu spremu.

6. AP-4492/12

Zora Banjac (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Prijedora, koju zastupa Mile Antonić, advokat iz Banje Luka, podnijela je 19. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 004071 11 REV 2 od 21. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev kojeg je apelantica podnijela protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata plata, razlike između plate i penzije, isplata regresa, isplata razlike otpremnine i uplata doprinosa). U predmetnom parničnom postupku je, između ostalog, Vrhovni sud zaključio da je pogrešno pravno shvatanje redovnih sudova da obračun plate, koju tuženi nije isplaćivao apelantici u periodu u kojem ona nije radila zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, treba vršiti prema relevantnim odredbama Opšteg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora o radu u metalskoj industriji i rudarstvu, a ne način kako je tuženi vršio obračun i isplaćivao plaće radnicima koji su u tom periodu radili u skladu sa Pojedinačnim kolektivnim ugovorom pravnog prednika tuženog i Sporazumom kojeg su potpisali pravni prednik tuženog i Sindikat radnika. S tim u vezi se Vrhovni sud pozvao i na odredbu člana 117. stav 1. Zakona o radu RS, zaključujući da je zahtjev radnika osnovan do visine plaće koju je poslodavac za taj period isplaćivao radnicima koji su u to vrijeme radili, jer se radnik koji u istom periodu nije radio zbog nezakonite odluke poslodavca ne može dovesti u povoljniji položaj od drugih zaposlenih koji su u to vrijeme radili i ostvarivali plate.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2771/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na dom itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2771/12 (M. D.,E. B.,D. B., E. D. i S… | Sudska praksa | Aktio