Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2839/12 (M. S.,H. D. i S. B.,G. B., O. B. i mldb. M.B.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2839/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-2839/12, rješavajući apelacije Miroslava Stričića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Miroslav Stričić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 003652 10 Rev od 8. maja 2012. godine;

Halid Dedić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 012676 12 Rev od 2. augusta 2012. godine;

Silvana Buhovac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 014905 12 Rev od 31. jula 2012. godine;

Goran Božić, Olga Božić i mldb. M.B., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000809 11 Rev od 23. augusta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2839/12

Miroslav Stričić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 30. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 003652 10 Rev od 8. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti i na ime straha, iz osnova vođenja krivičnog postupka koji je pravosnažno okončan oslobađanjem optuženog tj. apelanta od optužbe. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da kako su čast i ugled apelanta tokom vođenja krivičnog postupka bili zaštićeni pretpostavkom nevinosti, a u krivičnom postupku protiv njega nije donesena nijedna od odluka iz člana 425. Zakona o krivičnom postupku, kojom se predviđa pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude, to nema osnova za dosuđivanje predmetne naknade štete na temelju člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, kako su pravilno zaključili i nižestepeni sudovi.

2. AP-3760/12

Halid Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Harisa Bačvić, zaposlena u udruženju Vaša prava BiH, podnio je 30. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 012676 12 Rev od 2. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti – povrede ugleda, časti i dostojanstva, kao i naknadu na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova i na ime straha, u određenim novčanim iznosima pobliže preciziranim u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, a vezano za potraživanje naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva, citirao odredbe čl. 360., 376. stav 1. i 390. Zakona o obligacionim odnosima, dok, protivno stanovištu apelanta, u odnosu na ostale zahtjevane vidove predmetne nematerijalne štete, po ocjeni tog suda, apelant provedenim dokazima nije dokazao da su zbog nezakonitog otkaza nastale posljedice u smislu odredbe člana 200. stav 1. navedenog zakona, pa su primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 123. stav 1. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku), nižestepene presude o odbijanju tužbenog zahtjeva zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

3. AP-3764/12

Silvana Buhovac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 30. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 014905 12 Rev od 31. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade nematerijalne štete i to: na ime umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha i na ime naruženosti isplati određene novčane iznose navedene u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao na to da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev apelantice za naknadu nematerijalne štete, koji se zasniva na činjeničnoj tvrdnji da se dana 26. novembra 1996. godine u Mostaru dogodila saobraćajna nezgoda koju je prouzrokovalo nepoznat motorno vozilo, te da je tom prilikom apelantica zadobila teške tjelesne povrede zbog kojih je pretrpjela nematerijalnu štetu u vidu umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova, straha i naruženosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je konstatovao da apelantica u toku postupka, predloženim i izvedenim dokazima, nije uspjela dokazati odlučnu činjenicu od koje u skladu sa odredbom člana 83. Zakona o osiguranju imovine i lica, zavisi osnovanost njenog tužbenog zahtjeva, tj. nije uspjela dokazati da je do štete došlo odgovornošću vozača nepoznatog motornog vozila.

4. AP-3920/12

Goran Božić, Olga Božić i mldb. M.B. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zvornika, koje zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnijeli su 12. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000809 11 Rev od 23. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su, pored ostalog, tražili da se tuženi obavežu da im nadoknade nematerijalnu štetu, u određenim novčanim iznosima, za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica u saobraćajnoj nezgodi koja se desila dana 13. aprila 2002. godine. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud kod utvrđenih činjenica, odlučujući o prigovorima tuženih o nedostatku pasivne legitimacije, u odnosu na prvotuženog pošao od odredbe člana 25. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti i člana 77. Zakona o osiguranju imovine i lica, te da je pravilno zaključio da bi odgovornost prvotuženog za nastalu štetu postojala samo u situaciji da je nad a.d. za osiguranje „Grand osiguranje“ Zvornik (navedenu saobraćajnu nezgodu je skrivio vozač vozila koje je bilo osigurano od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima kod a.d. za osiguranje „Grand osiguranje“ Zvornik) otvoren stečajni postupak, dok ta odgovornost ne postoji kod otvaranja likvidacionog postupka, pa da je iz tog razloga tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženog odbio. Također, Vrhovni sud je ukazao na to da je prvostepeni sud, imajući u vidu odredbe čl. 318. i 319. Zakona o preduzećima, pravilno zaključio da nisu ispunjeni uslovi propisani tim zakonskim odredbama za zasnivanje odgovornosti drugotuženog, kao jednog od osnivača a.d. za osiguranje „Grand osiguranje“ Zvornik, te da je tužbeni zahtjev apelanata odbio i u odnosu na tog tuženog. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2839/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2839/12 (M. S.,H. D. i S. B.,G. B., O. B… | Sudska praksa | Aktio