Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2860/12 (Akcionarsko društvo za ugostiteljstvo i turizam „Sava“ Gradiška,N. D.,A. P. i E. T.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2860/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Akcionarsko društvo za ugostiteljstvo i turizam „Sava“ Gradiška, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 I 007659 11 Gž od 25. aprila 2012. godine;

Nadežda Davidović, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 002715 12 Gž od 17. maja 2012. godine;

Ante Popović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 074882 10 Gž od 30. maja 2012. godine;

Emira Tepić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 I 015145 11 Gž od 29. augusta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2860/12

Akcionarsko društvo za ugostiteljstvo i turizam „Sava“ Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 30. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 I 007659 11 Gž od 25. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju, radi izvršenja, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbijena izvršenikova, tj. apelantova žalba protiv rješenja Osnovnog suda u Gradišci od 19. maja 2009. godine, od 24. juna 2011. godine i rješenja o dosudi od 22. decembra 2009. godine. Naime, Okružni sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, naglasio da iz izvršne isprave, presude prvostepenog suda od 16. jula 2004. godine proizilazi da je apelant obavezan da tužiteljima isplati pojedinačno naznačene iznose na ime neisplaćenih plata i naknada plata za određeni vremenski period. Nadalje, Okružni sud je istakao da kako apelant nije dokazao da bi se potraživanja tražitelja izvršenja mogla u potpunosti namiriti iz drugog predloženog predmeta izvršenja, na koje se ukazuje i žalbom, a temeljem odredbe člana 71. stav 4. tačka 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te kako ni navod žalbe da bi prodajom sporne nekretnine apelantu bilo ugroženo poslovanje nije razlog koji predviđa odredba člana 47. ZIP koji spriječava izvršenje, to je apelantovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu, a pobijano rješenje od 19. maja 2009. godine potvrditi. Isto tako, Okružni sud je citirao odredbu člana

73. ZIP i ukazao na to da žalbeni razlozi ne utiču na pravilnost i zakonitost rješenja od 24. juna 2011. godine kojim je odlučeno da više tražitelja izvršenja stupaju u već pokrenuti postupak u tom predmetu. Najzad, Okružni sud je citirao i odredbe čl. 68., 82., 84., 89., 90. i 93. ZIP, te naveo da je rješenje o dosudi od 22. decembra 2009. godine pravilno doneseno temeljem odredbe člana 93. ZIP, uz obrazloženje da je predmet prodaje na ročištu bila apelantova nekretnina upisana u zk.ul. br. 178 k.o. Gradiška Grad, da je ista na ročištu za licitaciju prodata kupcu „Arting Invest“ iz Gradiške za određeni novčani iznos, te da je kupac u ostavljenom roku platio razliku kupoprodajne cijene.

2. AP-2873/12

Nadežda Davidović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Surdulice, Republika Srbija, koju zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnijela je 31. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 002715 12 Gž od 17. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je završen postupak izvršenja u konkretnom predmetu u cijelosti, te je odbijen zahtjev tražitelja izvršenja, tj. apelantice za namirenje iznosa od 28.203,21 KM na ime razlike zakonske zatezne kamate. Apelacioni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, istakao da je vještak M.Ž. koristio komforni metoda obračuna kamata, koji se sastoji u tome da se obračunata kamata za određeni period pripiše osnovnom glavnom dugu, pa taj uvećan iznos postaje nova osnovica, odnosno novi dug za obračun kamate, za razliku od proste metode obračuna kamate, koju je koristila Direkcija za finansije, a što je u skladu sa odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate. Također, Apelacioni sud je naglasio da izvještaj Direkcije za finansije sadrži obračun zateznih kamata na iznos glavnog duga od 148.736,00 KM za period od 16. aprila 2007. do 4. augusta 2009. godine i na iznos troškova vanparničnog postupka od 2.045,00 KM za period od 4. februara 2008. do 4. augusta 2009. godine, tačno kako glasi izvršna isprava.

3. AP-2971/12

Ante Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Opuzena, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 8. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 074882 10 Gž od 30. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, djelimično je usvojen prigovor izvršenika od 30. januara 2009. godine, pa je rješenje o određivanju izvršenja od 21. januara 2009. godine ostavljeno na snazi za potraživanje u iznosu od 349,12 KM, kao i u odnosu na troškove izvršnog postupka u iznosu od 334,00 KM, dok je u preostalom dijelu rješenje o izvršenju od 21. januara 2009. godine stavljeno van snage, ukinute su sve provedene radnje i u tom dijelu je obustavljen izvršni postupak. U obrazloženju rješenja je konstatovano da su neosnovani žalbeni navodi tražitelja izvršenja, tj. apelanta da je vještak trebao obračunati zakonske zatezne kamate saglasno materijalnopravnim propisima države koja je donijela presudu čije se izvršenje traži u BiH. Nadalje je istaknuto da je tačno da je Općinski sud u Sarajevu odredio izvršenje na osnovu izvršne isprave odnosno presude Općinskog suda u Metkoviću od 21. marta 2006. godine, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 8. juna 2006. godine, a koja je postala izvršna sa danom 17. septembra 2006. godine i priznata rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru od 1. februara 2008. godine. Međutim, ukazano je na to da ne stoje navodi žalbe da vještak nije mogao prilikom obračuna zakonske zatezne kamate primijeniti propise F BiH, zato što, kada se strana sudska odluka prizna u vanparničnom postupku i o tome donese rješenje o priznanju, ta odluka se u potpunosti izvršava kao domaća odluka prema odredbama Zakona o izvršnom postupku.

4. AP-3768/12

Emira Tepić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja, koju zastupa Amina Zulić, advokat iz Kaknja, podnijela je 30. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 I 015145 11 Gž od 29. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 4. maja 2011. godine, kao osnovan, pa je obustavljen postupak izvršenja određen navedenim rješenjem o izvršenju u cijelosti, te su ukinute sve provedene izvršne radnje. Konačno, obavezan je tražitelj izvršenja, tj. apelantica da izvršeniku naknadi troškove postupka koji se odnose na sastav prigovora izvršenika u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, pored ostalog, citirao odredbe čl. 1., 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama F BiH, te člana 225. stav 2. Zakona o izvršnom postupku i naveo da pravilno smatra prvostepeni sud da se upis prava na nekretninama ne može vršiti u izvršnom postupku, jer se stupanjem na snagu Zakona o zemljišnim knjigama F BiH upis prava na nekretninama vrši isključivo u vanparničnom postupku. Nadalje, Kantonalni sud je naglasio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantica u skladu sa odredbom člana 3. predmetnog zakona bila obavezana da upis prava vlasništva vrši podnošenjem zahtjeva za upis u zemljišnu knjigu i putem Zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda u Kaknju, a ne u izvršnom postupku. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na to da je u konkretnom slučaju apelantica podnijela izvršnom sudu izvršnu ispravu, predmetnu sudsku nagodbu, što je nesporna činjenica, kao i to da je navedenom izvršnom ispravom izvršenik u konkretnom slučaju, a tuženi u postupku donošenja izvršne isprave, dao svoju suglasnost za upis prava suvlasništva apelantice na nekretninama navedenim u izvršnoj ispravi. Najzad, Kantonalni sud je konstatovao da iz svega navedenog proizilazi da apelantica svoje pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini, može ostvariti isključivo u postupku pred zemljišno-knjižnim uredom nadležnog suda u skladu sa odredbama Zakona o zemljišnim knjigama F BiH, koji je specijalni propis za upis prava na nekretninama u zemljišnim knjigama.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2860/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2860/12 (Akcionarsko društvo za… | Sudska praksa | Aktio