Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2968/12 (Medžlis Islamske zajednice Prnjavor,„Semberija transport“ a.d. Bijeljina)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2968/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Medžlis Islamske zajednice Prnjavor, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000233 11 Rev od 17. maja 2012. godine;

„Semberija transport“ a.d. Bijeljina, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 008692 10 Rev od 9. augusta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2968/12

Medžlis Islamske zajednice Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000233 11 Rev od 17. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime ispunjenja ugovone obaveze. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da je apelant pasivno legitimisan u konkretnom slučaju, te da je tužbeni zahtjev osnovan prema odredbi člana 600. Zakona o obligacionim odnosima, u vezi sa odredbom člana 154. tog zakona, slijedom čega je usvojio tužbeni zahtjev kao u izreci prvostepene presude. Također, Vrhovni sud je istakao da je i drugostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, temeljeći svoju odluku na odredbi člana 630. stav 1. navedenog zakona u vezi sa odredbom člana 73. istog zakona.

2. AP-3740/12

„Semberija transport“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 29. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 008692 10 Rev od 9. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je raskinut ugovor o korištenju sredstava kredita iz samodoprinosa za zapošljavanje zaključen između tužitelja i pravnog prednika tuženog ODP „Semberija transport“ Bijeljina dana 7. marta 1991. godine, što je apelant dužan priznati i tužitelju isplatiti određeni novčani iznos, pobliže preciziran u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, konstatovao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da su parnične stranke zaključile dvostrano obavezan ugovor sa svim karakteristikama ugovora o zajmu koje propisuje odredba člana 557. Zakona o obligacionim odnosima, bez obzira što su ga imenovale kao ugovor o kreditu, jer se ne radi o ugovoru o kreditu iz odredbe člana 1065. istog zakona iz razloga što je prema toj zakonskoj odredbi davalac kredita banka, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Isto tako, Vrhovni sud je ukazao na to da je neosnovan revizioni prigovor da je predmetno potraživanje tužitelja zastarjelo prema odredbi člana 372. stav 2. navedenog zakona, iz razloga što potraživanje za isplatu zajma zastarjeva u općem zastarnom roku od deset godina propisanom odredbom člana 371. predmetnog zakona, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da su nižestepeni sudovi početak roka zastarjelosti potraživanja računali od 19. juna 1996. godine do kada je zbog ratnih okolnosti tužitelj objektivno bio spriječen da se obrati sudu. Međutim, Vrhovni sud je naveo da i kada bi se rok zastarjelosti potraživanja počeo računati od 11. marta 1991. godine, kao dana nastanka obaveze apelanta, do dana podnošenja tužbe u predmetnoj parnici 6. marta 2001. godine, nije protekao desetogodišnji rok zastarjelosti predmetnog potraživanja. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2968/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2968/12 (Medžlis Islamske zajednice… | Sudska praksa | Aktio