Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-376/12 (D. S.,D. B. i B. M. i „Konzum“ d.o.o. Sarajevo i D. G.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-376/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine u predmetu broj AP-376/12, rješavajući apelacije Damira Sadovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Damir Sadović protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 IP 077203 11 PŽ od 24. novembra 2011. godine;
Dženan Bašo protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 002284 11 GŽ od 23. maja 2012. godine;
Božo Marinković protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 086937 10 GZ od 30. maja 2012. godine;
„Konzum“ d.o.o. Sarajevo protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 I 016081 12 GŽ od 11. oktobra 2012. godine;
Dušan Gajić protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 041485 12 GZ od 25. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-376/12 Damir Sadović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, podnio je 24. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 IP 077203 11 PŽ od 24. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, apelant je kao tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja na osnovu izvršne isprave-rješenja nadležnog općinskog suda. S tim u vezi je između ostalog, u predmetnom izvršnom postupku koji je okončan osporenom odlukom, usvojen prigovor izvršenika, te je obustavljeno izvršenje i ukinute sve provedene radnje u dijelu kojim je određena obaveza plaćanja zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga. U dijelu u kojem je usvojen prigovor izvršenika, navedeno je da on osnovano prigovara zakonskoj zateznoj kamati na iznos glavnog duga pa do isplate, s obzirom da kamata nije dosuđena u izvršnoj ispravi na troškove krivičnog postupka koji predstavljaju glavni dug u rješenju nadležnog općinskog suda. Slijedom toga je zaključeno da se ne može odrediti naplata zakonske zatezne kamate u izvršnom postupku, jer se izvršenje može odrediti-dozvoliti samo u okviru sadržaja izvršne isprave u skladu sa odredbom člana 28. stav 2. Zakona o izvršnom postupku FBiH.
2. AP-2393/12
Dženan Bašo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tešnja, kojeg zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnio je 27. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 002284 11 GŽ od 23. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju, apelant je kao tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika radi naplate zakonskog izdržavanja na osnovu pravosnažne i izvršne isprave-presude nadležnog općinskog suda. U predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, usvojen je prigovor izvršenika u pogledu visine dosuđenog iznosa na ime dospjelog a neplaćenog zakonskog izdržavanja, te je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka. U tom smislu je utvrđeno da, iako stoji činjenica koju ističe apelant da je izvršnom ispravom utvrđena obaveza izvršenika na plaćanje 30% njegove penzije počev od 12. aprila 1998. godine pa nadalje dok za to postoje zakonski razlozi, nespornim iz sadržaja izvršne isprave proizlazi da je izvršenik penziju počeo da prima tek od decembra 1999. godine te da, shodno tome, nije ni mogao biti obveznik plaćanja procenta od penzije prije početka njenog prijema.
3. AP-2872/12
Božo Marinković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Grada, podnio je 31. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 086937 10 GZ od 30. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, djelimično uvažen prigovor izvršenika i rješenje o izvršenju ukinuto, a prijedlog za izvršenje kojeg je apelant podnio odbačen u dijelu u kojem je izvršeniku naloženo da isplaćuje apelantu iznos od 30,00 KM za svaki dan zakašnjenja uz naknadu troškova izvršnog postupka. S tim u vezi je navedeno da apelant nije postupio u skladu sa odredbom člana 194. stav 5. Zakona o izvršnom postupku FBiH, kojom je propisano da se plaćanje sudskih penala može tražiti sve dok se na osnovu izvršne isprave ne predloži izvršenje radi ostvarenja nenovčanog potraživanja. Kako je apelant tražio i izvršenje rješenja i sudske penale, zaključeno je da se nisu stekli uslovi za izricanje sudskih penala, s obzirom da je na apelantu bila mogućnost da traži prinudno izvršenje (što mu je sud i dozvolio) ili sudske penale, mada je u smislu naprijed navedene zakonske odredbe mogao izabrati samo jednu varijantu ispunjenja.
4. AP-4098/12
„Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 28. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 I 016081 12 GŽ od 11. oktobra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 25. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbačen apelantov prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu mjenice koja sadrži klauzulu „bez protesta“. S tim u vezi je navedeno da je sud tražio od apelanta da uredi navedeni prijedlog, odnosno da dostavi protest označene mjenice. Budući da je apelant propustio da postupi po nalogu suda, odlučeno je u predmetnoj pravnoj stvari primjenom odredbi člana 336. Zakona o parničnom postupku FBiH (koji se supsidijarno primjenjuje u izvršnom postupku) i odredbi člana 29. Zakona o izvršnom postupku FBiH. U tom smislu je istaknuto da mjenica koja nije protestirana, pa iako ima klauzulu „bez protesta“, ne predstavlja vjerodostojnu ispravu kako je propisano odredbom člana 47. Zakona o mjenici, te da navedeni Zakon ne predviđa mogućnost da se sa takvom klauzulom nadomjesti protest koji je obavezan kod izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave, odnosno mjenice.
5. AP-4491/12
Dušan Gajić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ugljevika, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 19. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 041485 12 GZ od 25. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbijen prigovor apelanta kao tražioca izvršenja u vezi sa obračunom zakonske zatezne kamate u predmetu radi prinudne naplate novčanog potraživanja. Naime, u predmetnom postupku je zaključeno da su istaknuti navodi apelanta suprotni podacima spisa predmeta, budući da je utvrđeno da je vještak financijske struke, koji je vršio vještačenje u predmetnoj pravnoj stvari, lice stručno i kvalifikovano za davanje nalaza takve vrste, te koji je pri obračunu zakonske zatezne kamate u konkretnom sporu postupio po uputama iz ranijeg rješenja nadležnog-drugostepenog suda (kojim je u cjelosti ukinuto prethodno prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak).
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-376/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na dom itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić