Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3914/12 (Z. Š. i N. A. i V. P.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3914/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Z. Š. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 009747 11 REV od 24. jula 2012. godine;

Nada Aničić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 038216 11 RSŽ od 7. novembra 2012. godine;

Vedrana Pavlović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 042517 13 Rev od 10. decembra 2013. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3914/12

Z. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čapljine, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 12. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 009747 11 REV od 24. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata plaća i uplata pripadajućih doprinosa). U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da apelantica nije dokazala izvedenim dokazima da je, u vrijeme stupanja na snagu Zakona o radu FBiH i u periodu za koji potražuje naknade, bila u radnom odnosu kod tuženog, odnosno da je imala status zaposlenika ili radnika na čekanju. Slijedom navedenog je zaključeno da apelantica ne uživa prava koja proizlaze iz odredbe člana 142. navedenog Zakona.

2. AP-4231/12

Nada Aničić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijela je 6. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 038216 11 RSŽ od 7. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće i regresa u periodu od 2005. do 2010. godine). U predmetnom parničnom postupku je, između ostalog, utvrđeno da je neosnovano pozivanje apelantice da se u pogledu potraživanja (razlika plaće) za period od 2005. do 2007. godine imaju primijeniti relevantne odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva FBiH iz 2000. godine, budući da ga tužena nije potpisala, te imajući u vidu da je odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine iz 2011. godine utvrđeno da navedeni kolektivni ugovor u vrijeme zaključenja, u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kantona, nije bio zaključen u skladu sa odredbama člana III.2.b) i člana 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi je navedeno da apelantici pripada razlika u utuženom periodu u dosuđenom iznosu u visini prema nalazu vještaka financijske struke primjenom odredbi Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine.

3. AP-4531/12

Vedrana Pavlović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijela je 20. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 042517 11 RSŽ od 21. novembra 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 31. januara 2014. godine, te navela kao osporenu odluku i presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 042517 13 Rev od 10. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Vrhovnog suda, kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće za period od 2005. godine do 2011. godine). U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je neosnovano pozivanje apelantice da se u pogledu potraživanja (razlika plaće) za period od 2005. do 2009. godine imaju primijeniti relevantne odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), budući da ga tužena nije potpisala, te imajući u vidu da je odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine iz 2011. godine utvrđeno da navedeni kolektivni ugovor u vrijeme zaključenja, u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kantona, nije bio zaključen u skladu sa odredbama člana III.2.b) i člana 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi je navedeno da apelantici pripada razlika plaće u utuženom periodu (od 2005. do 2009. godine) u dosuđenom iznosu u visini prema nalazu vještaka financijske struke primjenom odredbi Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, dok se za utuženi period od 2009. do 2011. godine imaju primijeniti relevantne odredbe novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti zdravstva iz 2007. godine, koji se primjenjuje od 2009. godine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3914/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3914/12 (Z. Š. i N. A. i V. P.) | Sudska praksa | Aktio