Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-398/12 (Preduzeće za proizvodnju, promet i usluge, export-import «PILANA I NAMJEŠTAJ» d.o.o. Nevesinje i drugi)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-398/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Preduzeća za proizvodnju, promet i usluge, export-import «PILANA I NAMJEŠTAJ» d.o.o. Nevesinje i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Preduzeće za proizvodnju, promet i usluge, export-import «PILANA I NAMJEŠTAJ» d.o.o. Nevesinje, protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 007621 11 Pž od 29. augusta 2011. godine;

Milorad Papić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 055151 11 Gž od 15. marta 2012. godine;

Velimir Miličević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 001876 11 Rev od 24. aprila 2012. godine;

R.O., protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 004504 12 Gž od 12. juna 2012. godine;

Željko Vučković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001398 11 Rev od 18. jula 2012. godine;

Jusuf Karić, vlasnik ZR „Juka“ Kalesija, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 054641 12 Pž od 4. jula 2012. godine; S.S., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 000034 11 Rev od 10. oktobra 2012. godine;

Hristifor Siljanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 192984 11 Rev od 18. septembra 2012. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 006678 09 Gž od 1. decembra 2010. godine;

Mehanizacija d.o.o. Mostar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 100261 12 Rev od 18. septembra 2012. godine;

Radojica Đerić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050370 12 Gž od 28. augusta 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-398/12

Preduzeće za proizvodnju, promet i usluge, export-import «PILANA I NAMJEŠTAJ» d.o.o. Nevesinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Obrad Ristić, advokat iz Nevesinja, podnio je 25. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 007621 11 Pž od 29. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je između tužitelja i apelanta bio zaključen ugovor o djelu, da je tužitelj u cijelosti izvršio svoju ugovorenu obavezu i da je u skladu sa odredbom člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima bio ovlašten da od apelanta zahtijeva izvršenje obaveze.

2. AP-2245/12 Milorad Papić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Nedimović, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 055151 11 Gž od 15. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime kupoprodajne cijene za prodatu i isporučenu robu. U toku postupka je utvrđeno da je između tužitelja i apelanta bio zaključen usmeni kupoprodajni ugovor, te da apelant nije ispunio svoju ugovornu obavezu.

3. AP-2370/12

Velimir Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, podnio je 25. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 001876 11 Rev od 24. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant i ostali tuženi da tužitelju isplate određene novčane iznose na ime glavnog duga i sporednih potraživanja. U toku postupka je utvrđeno da je zaključen ugovor o kreditu između pravnog prednika tužitelja, kao davaoca kredita, i apelanta, kao korisnika kredita, te da je tužitelj ispunio svoju obavezu, a apelant propustio izvršiti obavezu plaćanja dospjelih anuiteta u vidu dvije uzastopne dospjele rate. Nadalje, utvrđeno je da su ostali tuženi, pismenim ugovorom o jemstvu, preuzeli obavezu da će prema davaoca kredita u cijelosti ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu, ako to ne učini glavni dužnik, iz čega je proizilazila odgovornost tuženih povjeriocu za cijelu obavezu.

4. AP-2541/12

R.O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 6. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 004504 12 Gž od 12. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga. U toku postupka je odbijen prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta kao tuženog, iz razloga što je apelant potpisivanjem izjave o jemstvu, u okviru predmetnog ugovora o kupovini robe, i osobno jemčio za ispunjenje ugovorne obaveze poslovnog subjekta „Omerbašić“ d.o.o. Odžak prema tužitelju.

5. AP-3161/12

Željko Vučković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 29. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001398 11 Rev od 18. jula 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenih novčanih iznosa na ime uloženih sredstava u izvedene građevinske radove na porodičnoj kući tuženog i na ime otplaćenog kredita, odbijen apelantov prijedlog za određivanje mjere objezbjeđenja, te se smatra da je povučena protivtužba tuženog. U toku postupka je utvrđeno da je zastarjelo apelantovo potraživanje na ime uloženih sredstava u izvedene građevinske radove na kući tuženog u skladu sa članom 371. Zakona o obligacionim odnosima, te je dalje utvrđeno da apelant nije pružio niti jedan dokaz za svoj zahtjev za isplatu na ime otplaćenog kredita. Nadalje, utvrđeno je da nisu bili ispunjeni uslovi za određivanje privremene mjere. U pogledu protivtužbe, utvrđeno je da tuženi nije pristupio na pripremno ročište, o kojem je bio uredno obaviješten, a apelant nije zahtijevao da se ročište po protivtužbi održi.

6. AP-3239/12

Jusuf Karić, vlasnik ZR „Juka“ Kalesija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fatima Omerović, advokat iz Kalesije, podnio je 6. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 054641 12 Pž od 4. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime neisplaćene premije osiguranja. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelju, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, pripadalo pravo da zahtijeva isplatu ugovorene premije osiguranja i nakon određenog datuma, kada je bio posljednji rok za njenu isplatu po predmetnoj polici osiguranja, jer se radilo o dospjeloj a neisplaćenoj obavezi od strane apelanta.

7. AP-4118/12

S.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Čedo Niškanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 000034 11 Rev od 10. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da apelant, u smislu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku, nije dokazao osnovanost svog potraživanja.

8. AP-4133/12

Hristifor Siljanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 192984 11 Rev od 18. septembra 2012. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 006678 09 Gž od 1. decembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. februara i 18. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant isplatiti tužitelju određeni novčani iznos na ime uloženih sredstava na sanaciji ratnih oštećenja i adaptaciji poslovnog prostora, te je odbijena apelantova protivtužba kojom je tražio isplatu određenog novčanog iznosa na ime neisplaćenih zakupnina. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio savjestan posjednik predmetnog poslovnog prostora i da je imao pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova uloženih u sanaciju i adaptaciju prostora u skladu sa odredbom člana 44. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U pogledu apelantove protivtužbe za isplatu na ime neisplaćenih zakupnina zbog nemogućnosti korištenja predmetnog poslovnog prostora, utvrđeno je da apelant nije dokazao da je imao izgubljenu dobit.

9. AP-4343/12

Mehanizacija d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 11. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 100261 12 Rev od 18. septembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. decembra 2012. godine i 10. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate duga. U toku postupka je utvrđeno da je apelantovo potraživanje zastarjelo u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima.

10. AP-4370/12

Radojica Đerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 12. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050370 12 Gž od 28. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljičina tužba i obavezan apelant da tužiteljici isplati određeni novčani iznos na ime ugovorenih advokatskih usluga. U toku postupka je utvrđeno da su tužiteljica i apelant zasnovali obligacioni odnos davanjem punomoći apelanta tužiteljici kao advokatu za pokretanje određenog postupka, da je tužiteljica u cijelosti izvršila ugovorene obaveze prema apelantu, te da apelant nije izvršio svoje ugovorene obaveze prema tužiteljici u potpunosti.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-398/12. Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-398/12 (Preduzeće za proizvodnju, promet i… | Sudska praksa | Aktio