Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4044/12 (F. M.,„Alfa Plast“ d.o.o. Tomislavgrad,„Premier World Sport“ d.o.o. Čitluk)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4044/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-4044/12, rješavajući apelacije Franje Mijatovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Franjo Mijatović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 093277 11 REV od 2. augusta 2012. godine;
„Alfa Plast“ d.o.o. Tomislavgrad protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 009967 11 GŽ od 16. oktobra 2012. godine;
„Premier World Sport“ d.o.o. Čitluk protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P S 001282 11 REV od 14. augusta 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4044/12
Franjo Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, podnio je 23. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 093277 11 REV od 2. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odlučeno da je apelant obavezan da tužitelju naknadi materijalnu štetu na ime sticanja bez osnova radi ulaganja u stan, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu kojeg je tužitelj koristio u ratnom i poratnom periodu, po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju iz 1991. godine (koji je raskinut pravomoćnom presudom nadležnog suda iz 1998. godine) te rješenja drugotuženog iz 1991. godine (koje je poništeno pravomoćnom sudskom odlukom 2001. godine) i u kojem je izveo radove na adaptaciji istog. Dalje je navedeno da je 2002. godine predmetni stan vraćen apelantu u posjed stan, kojeg je naknadno i otkupio. Slijedom navedenog činjeničnog utvrđenja u pogledu izvršenih radova, a na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, zaključeno da oni spadaju u radove tekućeg održavanja, odlučeno je u predmetnoj pravnoj stvari primjenom propisa iz odredbi čl. 214. i 215. Zakona o obligacionim odnosima. Također je konstatovano da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja kojeg je istakao apelant, budući da potraživanje nije zastarjelo jer nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe člana 371. navedenog Zakona, imajući u vidu da je tužba podnesena 2003. godine a da rok zastare počinje teći od dana pravosnažnosti presude (iz 2001. godine), kojom je poništeno rješenje drugotuženog o dodjeli predmetnog stana apelantu i naloženo njegovo iseljenje.
2. AP-4396/12
„Alfa Plast“ d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 14. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 009967 11 GŽ od 16. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, obavezan apelant da tužitelju naknadi materijalnu štetu, na ime otklanjanja nedostataka na ugrađenim prozorima i vratima na kući tužitelja, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su parnične stranke zaključile ugovor o djelu kojim se apelant obavezao da tužitelju izvrši navedene radove, te da je tužitelj odmah po završetku obavljenih radova stavio prigovor na iste, odnosno obavijestio apelanta o nedostacima i zatražio od njega da ih otkloni, što je on odbio učiniti. Slijedom navedenog je odlučeno da tužitelj ima pravo na naknadu štete u smislu odredbi člana 618. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, imajući u vidu neosnovanost prvo postavljenog zahtjeva kojim je tražio otklanjanje nedostataka.
3. AP-4469/12
„Premier World Sport“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čitluka, kojeg zastupa Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Mostara, podnio je 18. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P S 001282 11 REV od 14. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev kojeg je apelant podnio protiv tužene radi naknade materijalne štete u vidu izmakle koristi, zbog nezakonito zabranjenog rada od strane djelatnika porezne inspekcije (organa tužene). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je odluka organa tužene o privremenoj zabrani obavljanja djelatnosti apelanta rezultat isključivo pravnog shvaćanja prijelaznih i završnih odredaba Zakona o igrama na sreću FBiH, prema kojima je apelant bio dužan imati posebno odobrenje Federalnog ministarstva financija, a koje je on naknadno ishodio. Stoga je zaključeno da se u predmetnoj pravnoj stvari ne radi o tome da je porezni organ, donoseći odluku o privremenoj zabrani, očito i teško prekoračio svoje diskrecije u okviru svojih službenih ovlaštenja. S tim u vezi je i navedeno da neprihvatljiv stav apelanta da je tužena odgovorna za naknadu štete samom činjenicom da je drugostepeni organ tužene, rješavajući po žalbi apelanta, poništio prvostepeno rješenje inspektora o privremenoj zabrani.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4044/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant „Alfa Plast“ d.o.o. Tomislavgrad se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić