Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5398/13 (I. R., P. B., V. V., M. V., D. M., T. G., J. B., D. B., J. B., J. K., Ž. M., H. H., A. Z., M. Š. i M. Č.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 16
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 16
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnom postupku · čl. 273
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-5398/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP 5398/13, rješavajući apelacije Ivana Rose i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ivana Rose, Pere Bioškića, Veselka Vlahe, Mira Vištice, Dragana Miličevića, Tomislava Grbavca, Josipa Bošnjaka, Dražana Borasa, Jure Bajte, Joze Kraljevića, Željka Mihaljevića, Halida Hadžalića, Ankice Zadro, Maria Šalinovića i Maria Čotića podnesene protiv Rješenjâ Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 I 299649 13 Gz od 29. novembra 2013. godine, broj 65 0 I 133465 11 Gz od 11.
decembra 2013. godine, broj 65 0 I 299941 13 Gž od 28. novembra 2013. godine, broj 65 0 I 299913 13 Gž od 26. decembra 2013.
godine, broj 65 0 I 299848 13 Gž od 23. decembra 2013. godine, broj 65 0 I 299983 13 Gž od 28. novembra 2013. godine, broj 65 0 I 299711 12 Gž od 21. januara 2014. godine, broj 65 0 I 299698 13 Gž od 27. januara 2014. godine, broj 65 0 I 299733 12 Gž od 21. januara 2014. godine, broj 65 0 I 299884 13 Gž od 22. januara 2014. godine, broj 65 0 I 299833 12 Gž od 21. januara 2014. godine, broj 65 0 I 300024 12 Gž od 17. januara 2014. godine, broj 65 0 I 299624 12 Gž od 26. februara 2014. godine, broj 65 0 I 299903 12 Gž od 26.
februara 2014. godine i broj 65 0 I 299725 12 Gž od 25. decembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Roso, Pero Bioškić, Veselko Vlaho, Miro Vištica, Dragan Miličević, Tomislav Grbavac, Josip Bošnjak, Dražan Boras, Jure Bajto, Jozo Kraljević, Željko Mihaljević, Halid Hadžalić, Ankica Zadro, Mario Šalinović i Mario Čotić (u daljnjtem tekstu: apelanti), iz Ljubuškog, Mostara, Radišića, Vitina i Gruda, koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su u periodu od 31. decembra 2013. godine do 13. marta 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenjâ Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-5398/13, AP-5400/13, AP-5401/13, AP-176/14, AP-177/14, AP-348/14, AP-1000/14, AP-1001/14, AP-1002/14, AP- 1003/14, AP-1005/14, AP-1006/14, AP-1200/14, AP-1201/14 i AP-1202/14. Dakle, ukupno je podneseno 15 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 5398/13.
3. Apelanti su, putem punomoćnika, Službi za branitelje iz domovinskog rata, društvene djelatnosti i opću upravu Općine Ljubuški (u daljnjem tekstu: Služba) podnijeli zahtjeve za izvršenje rješenja koje je ta Služba donijela po službenoj dužnosti, kojima je utvrđeno pravo apelanata na ličnu invalidninu.
4. Služba je, u predmetnim postupcima, po službenoj dužnosti, u periodu od 2011. do 2013. godine, donijela zaključke kojima je navedeno da će se iz budžeta Federacije Bosne i Hercegovine isplatiti troškovi postupaka, koji su nastali u postupcima za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu, na račun punomoćnika apelanata u roku od 15 dana od dostavljanja tih zaključaka.
5. Odlučujući o prijedlozima apelanata za dozvolu izvršenja protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: izvršenik), na temelju pomenutih zaključaka Službe, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio rješenja broj 65 0 I 299649 12 I od 22. novembra 2012. godine, broj 65 0 I 133465 10 I od 28. maja 2010. godine, broj 65 0 I 299941 12 I od 25. decembra 2012. godine, broj 65 0 I 299914 12 I od 28. decembra 2012. godine, broj 65 0 I 299848 12 I od 26. oktobra 2012. godine, broj 65 0 I 299983 12 I od 26. februara 2013. godine, broj 65 0 I 299711 12 I od 29. oktobra 2012. godine, broj 65 0 I 299698 12 I od 26. oktobra 2012. godine, broj 65 0 I 299733 12 I od 7. novembra 2012. godine, broj 65 0 I 299884 12 I od 26. oktobra 2012. godine, broj 65 0 I 299833 12 I od 22. oktobra 2012. godine, broj 65 0 I 300024 12 I od 7. novembra 2012. godine, broj 65 0 I 299624 12 I od 29. oktobra 2012. godine, broj 65 0 I 299903 12 I od 7. novembra 2012. godine i broj 65 0 I 299725 12 I od 2. novembra 2012. godine, kojima se oglasio apsolutno nenadležnim u predmetnim izvršnim stvarima, ukinuo sve provedene radnje u postupcima i prijedloge apelanata za izvršenje odbacio.
6. U obrazloženjima rješenja Općinski sud je, između ostalog, istakao da su u predmetnim slučajevima apelanti predložili izvršenja na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskim računima preko kojih izvršenik vrši isplate, na način da sud blokira račune izvršenika i po pravosnažnosti i izvršnosti istih, naloži banci isplatu sredstava određenih rješenjima o izvršenju. U vezi s tim, prvostepeni sud je naveo da je članom 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije BiH» br. 33/04 i 56/05) propisano da rješenja o pravima na naknade iz čl. 8., 19. i 25. tog Zakona, po službenoj dužnosti, provodi nadležni prvostepeni organ. Također, Općinski sud je konstatovao da je odredbom člana 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), a sve u skladu sa članom 21. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 32/03 i 33/06; u daljnjem tekstu: ZIP), propisano da sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi spada li rješavanje spora u sudsku nadležnost, dok je stavom 2. propisano da kad sud tokom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Konačno, prvostepeni sud je naveo da, slijedom navedenog, proizlazi da sud nije nadležan za postupanje u predmetnim izvršnim stvarima, zbog čega je temeljem člana 16. stav 2. ZPP, a u vezi sa članom 21. ZIP, odlučio kao u dispozitivima rješenja.
7. Odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepenih rješenja, Kantonalni sud je donio osporena rješenja navedena u izreci ove odluke, kojima je potvrdio u cijelosti prvostepena rješenja.
8. Kantonalni sud je u obrazloženjima rješenja, između ostalog, konstatovao da iz stanja spisa proizlazi da u predmetnim slučajevima apelanti zahtijevaju da se putem suda provede izvršenje troškova postupaka koji su nastali u postupcima za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelanti smatraju da je u vezi izvršenja naknada, sa osnova lične invalidnine, prema odredbi člana 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, nadležan postupati prvostepeni organ, a da je u vezi izvršenja troškova postupaka, nastalih tim povodom, prema odredbi člana 59. istog Zakona i člana 273. stav 2. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP), nadležan postupati prvostepeni sud. Međutim, drugostepeni sud je istakao da kada su stranci u postupku ostvarivanja prava na naknade, za koje je izvršenje nadležan prvostepeni organ, odmjereni i troškovi postupka, onda je zbog njihove akcesornosti, prvostepeni organ nadležan da ih izvršava, a ne redovni sud. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da bi u suprotnom došlo do dualizma tako da bi izvršenje, glede glavne stvari, provodio upravni organ, a glede troškova postupka, redovni sud, te bi, imajući u vidu navedeno, sa pravnog aspekta takvo stajalište bilo neprihvatljivo. Također, Kantonalni sud je istakao da nije stav tih sudova da odluke upravnih organa ne provodi sud, naprotiv, tačno je da ih provodi, samo je upitno u kojim slučajevima, ali u predmetnim slučajevima sigurno ne. Na kraju, drugostepeni sud je konstatovao da ako je zakonom propisano da izvršenje, glede glavne stvari, kao što je u ovim predmetima slučaj, provodi određeni organ, onda je taj organ nadležan i za izvršenje troškova postupka, nastalih tim povodom.
9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da je sudsko izvršenje jedini način da osiguraju prinudnu naplatu svojih novčanih potraživanja, koja su im utvrđena zaključcima organa uprave, pozivajući se pri tome na odredbe člana 273. stav 2. ZUP-a u kojem je navedeno da se izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi sudskim putem. Nadalje, apelanti ističu da je izvršenik donio predmetne zaključke u kojima je navedeno da će se iz budžeta Federacije Bosne i Hercegovine isplatiti troškovi postupaka, ali da ti troškovi nisu isplaćeni do dana podnošenja apelacija, te su stoga apelanti putem suda zatražili izvršenje obveza po tim zaključcima, jer nemaju apsolutno nikakvog drugog načina da prisile izvršenika na isplatu dužnih troškova. Isto tako, apelanti citiraju odredbe čl. 273. stav 2. i 280. stav 2. ZUP, konstatujući da su u konkretnim slučajevima bili ispunjeni svi uslovi da se postupi po prijedlozima za dozvolu izvršenja.
10. Također, apelanti ističu da Kantonalni sud u pobijanim odlukama neutemeljeno navodi da je za izvršenje prava na naknade nadležan prvostepeni organ, pa je navodno zbog akcesornosti, prvostepeni organ nadležan izvršiti i troškove postupaka. Naime, navedeno je da su se apelanti u svojim žalbama osvrnuli na činjenice kako im izvršenik nije isplatio, pored troškova postupka, niti zaostale obroke invalidnina, iako je izvršenik proveo sve radnje u postupku, odnosno poduzeo sve što mu zakon nalaže, ali je izostala isplata. Isto tako, apelanti tvrde da obrazloženja pobijanih rješenja nisu utemljena, jer se u konkretnim slučajevima ne radi o nikakvom dualizmu, već je, po njihovom mišljenju, sud nadležan za «prisilno izvršenje», kako zaostalih invalidnina, tako i troškova postupka, sve u smislu relevantnih odredbi ZUP. Također, apelanti navode da im je jasno da je i naknade, ali i troškove postupka trebao isplatiti izvršenik putem nadležnih institucija za isplatu tih dugovanja, jer je i zakonom propisano, temeljem člana 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica da rješenja o pravima na naknade «provodi» prvostepeni organ ex officio, dok je članom 58. stav 1. tog zakona propisano da troškove postupka u vezi ostvarivanja prava prema tom zakonu snosi organ koji vodi postupak. Međutim, kako ti troškovi nisu isplaćeni, apelanti su zakonskim putem tražili prisilnu naplatu tih troškova. Slijedom navedenog, apelanti ponavljaju kako im izvršenik, ukoliko neće ili ne može isplatiti predmetne troškove, ne ostavlja nikakvu alternativu, osim traženja isplate zakonskim (prisilnim) putem, jer nema drugog zakonskog načina da se izvršenik prisili na isplatu dugovanja prema apelantu, a niti prvostepeni organ ima način da prisili bilo koju instituciju ili organ da isplati predmetna potraživanja apelantima. Na kraju, apelanti ističu da smatraju da će Ustavni sud uvažiti njihove navode, donijeti pravičnu odluku i dosuditi im troškove postupka.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. U vezi sa navodima apelanata da nisu imali pravično suđenje jer su osporena rješenja zasnovana na, po njihovom mišljenju, pogrešnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da je o ovom pitanju već odlučivao u predmetu broj AP-2833/13 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2833/13 od 17. septembra 2013. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4609/12 od 12. juna 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda apelanata, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zauzeo slijedeće stavove: «Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da novčana potraživanja sadržana u odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica spadaju u kategoriju socijalnih davanja koje javna vlast u okviru slobodnog polja procjene reguliše na način koji procijeni da je najprikladniji društvenim potrebama, s jedne strane, i mogućnostima i prilikama društvene zajednice u pitanju, s druge strane. Prema tome obim i sadržaj tih prava, kao i mehanizmi ostvarivanja u cijelosti se nalaze u domenu slobodne procjene javne vlasti. Dovodeći navedeno u vezu sa konkretnim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da su ostvarivanja određenih novčanih potraživanja iz oblasti socijalne zaštite branilaca i članova njihovih porodica u Federaciji Bosne i Hercegovine regulisana posebnim zakonom, koji kao lex specialis ovu materiju u cjelosti stavlja u nadležnost organa uprave» i «Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, oglašavajući se apsolutno nenadležnim za postupanje po prijedlozima apelanata za prinudno izvršenje novčanih potraživanja apelanata utvrđenih u upravnim postupcima na osnovu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, nisu povrijedili njihovo pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije».
13. Na osnovu navedenog, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelanti, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti posebno ne obrazlažu povredu ovih prava, već svoje navode zasnivaju na pogrešnoj primjeni procesnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U pogledu zahtjeva apelanata da im se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacija, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija isključivo snose apelanti.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić