Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-614/12 (A. D.,M. A., S. A. i A. A. i „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo,A. M.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-614/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Aida Daidžić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044274 11 Gž od 12. decembra 2011. godine;
Munib Aganović, Salim Aganović i Adem Aganović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 057263 11 Rev od 3. aprila 2012. godine;
„Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 019981 11 Rev od 26. aprila 2012. godine;
Avdija Mujkić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000005 10 Rev od 7. juna 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-614/12
Aida Daidžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 13. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044274 11 Gž od 12. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati određeni novčani iznos i da pred Naučno-nastavnim vijećem Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu pismeno opozove iznesene neistine, kao i da joj pred istim auditorijem uputi pismeno izvinjenje. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je tuženi kao član Komisije za izbor bio dužan i ovlašten da iznese svoje mišljenje o apelantici kao kandidatu za izbor u nastavno zvanje, te da se i bez upuštanja u sadržaj tog mišljenja iznošenjem istog, po mišljenju tog suda, ne može počiniti kleveta, jer sve i pod pretpostavkom da to mišljenje sadrži neistinite navode, postoji izuzetak od odgovornosti, koji je propisan članom 7. stav 1. tačka b. Zakona o zaštiti od klevete F BiH.
2. AP-2609/12
Munib Aganović, Salim Aganović i Adem Aganović (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Lukavca, koje zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 057263 11 Rev od 3. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju, radi naknade nematerijalne i materijalne štete, osporenom konačnom odlukom je odlučeno na način pobliže preciziran u obrazloženju presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi imajući u vidu činjenična utvrđenja koja se tiču vrste i kvalifikacije tjelesne povrede koju je zadobio prvoapelant, te trajanja i intenziteta fizičkih bolova i straha, pravilno primijenili materijalno pravo (odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima) i orijentacione kriterije tog suda kada su prvoapelantu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, zatim na ime pretrpljenih fizičkih bolova, kao i na ime pretrpljenog straha, te na ime duševnih bolova zbog naruženosti, dosudili pravičnu novčanu naknadu. Također, Vrhovni sud je naglasio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (odredbu člana 948. stav 3. navedenog zakona) kada je od utvrđene naknade s naslova nematerijalne štete odbio iznos koji je prvoapelantu isplaćen s naslova kolektivnog osiguranja. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na to da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da polica osiguranja koju je zaključio tuženi za svoje zaposlenike pretpostavlja da je zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti, budući da prvoapelant tokom postupka nije osporio tvrdnju tuženog da je premija plaćena iz njegovih novčanih sredstava. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da braća ne spadaju u krug lica kojima u smislu odredbe člana 201. stav 3. predmetnog zakona pripada pravo na naknadu u slučaju teškog invaliditeta nekog lica, te da je neprihvatljiv revizijski prigovor drugoapelanta i trećeapelanta da se odluka o odbijanju njihovog tužbenog zahtjeva zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
3. AP-2726/12
„Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Advokatsko društvo Milas, Martinović & partneri iz Mostara, podnio je 20. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 019981 11 Rev od 26. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime naknade štete isplati određene novčane iznose i to, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti, na ime troškova tuđe njege i pomoći, te na ime troškova liječenja. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naglasio da je predmet raspravljanja u konkretnom postupku trebao biti isključivo zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne i materijalne štete koja šteta je proizašla kao posljedica saobraćajne nesreće u kojoj je učestvovao kao vozač J.P. sa vozilom osiguranim kod apelanta i tužitelj kao pješak. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da se, međutim, nižestepeni sudovi bave zaključenim Sporazumom o vansudskoj nagodbi odnosno da li je on i dalje na snazi ili raskinut, odnosno da li je uopće mogao biti jednostrano raskinut. Također, Vrhovni sud je konstatovao da raspravljanje o tome uopće nije bio predmet konkretnog spora jer apelant nije dokazao da je u posebnom postupku tražio da se utvrdi valjanost navedenog sporazuma, odnosno da je isti i dalje na snazi. Konačno, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi provodili i dokaze na osnov samog potraživanja tužitelja i visinu istog, te su našli potraživanje osnovanim i pravilnom primjenom materijalnog prava i ocjenom provedenih dokaza tužitelju dosudili adekvatne naknade.
4. AP-2938/12
Avdija Mujkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 6. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000005 10 REV od 7. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je tužena da isplati apelantu iznos od 8.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je drugostepeni sud pravilnom interpretacijom materijalnopravnih kriterija iz odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, kao i odredbe člana 429. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku, utvrdio obim nematerijalne štete koju je apelant pretrpio, cijeneći ne samo trajanje lišenja slobode već i sve druge okolnosti slučaja, a posebno uticaj pritvora na psihu apelanta (prema nalazu vještaka neuropsihijatra P.G., kojem stranke nisu prigovorile, pritovr nije doveo do promjena u ličnosti apelanta niti do psihičkog oboljenja), te na osnovu toga po slobodnoj ocjeni odredio da pravična naknada za predmetni vid štete iznosi 8.000,00 KM. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-614/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na ličnu slobodu i sigurnost), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić