Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-624/12 (M. D.,A. J.,N. H.,J.P., N. K.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-624/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-624/12, rješavajući apelacije Maria Dragića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mario Dragić, protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 O 022566 11 Gž od 13. decembra 2011. godine;
Admir Jašarević, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003123 11 Gž od 10. januara 2012. godine;
Nedžad Hujdurović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 012571 11 Rev od 3. maja 2012. godine;
J.P., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001690 11 Rev od 17. maja 2012. godine;
Nada Krogsgard, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 000695 10 Rev od 10. maja 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-624/12
Mario Dragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 14. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 O 022566 11 Gž od 13. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom raspravljena je zaostavština iza umrlog B.M., tako da je zaostavština umrlog uručena njegovim zakonskim nasljednicima, sinu i kćeri sa po 1/2, kako je to pobliže precizirano u dispozitivu prvostepenog rješenja. Naime, Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, istakao da su se na naslijeđe po Zakonu o naslijeđivanju iza smrti umrlog pozivali supruga S.M., koja je preminula poslije ostavitelja, te sin S.M. i kćerka B.D. (apelantova majka). Nadalje, Okružni sud je naveo da je postupak iza umrle S.M. pravosnažno prekinut do okončanja ostavinskog postupka iz ostavitelja B.M., kao i da je prvostepeni sud rješenjem od 10. juna 2011. godine prekinuo postupak i učesnicu B.D. uputio na parnicu da tužbom u parničnom postupku ospori obim zaostavštine iza umrlog ostavitelja, a protiv učesnika S.M., jer se radi o pravnom pitanju o kome se ne može raspravljati u ostavinskom postupku, a shodno odredbi člana 231. predmetnog zakona. Zatim je punomoćnik B.D., dostavio podnesak kojim odustaje od pokretanja parničnog postupka i kojim daje nasljedničku izjavu u ime B.D. i njenog sina (apelanta), a testamentalnog nasljednika u drugom postupku iza umrle S.M., da se imenovani prihvataju u cijelosti svojih nasljednih dijelova. Međutim, Okružni sud je naglasio da kako stranke nisu u ostavljenom roku postupile po rješenju o prekidu postupka, to se shodno odredbi člana 232. stav 4. navedenog zakona, nastavilo sa raspravljanjem zaostavštine u predmetnom ostavinskom postupku, bez obzira na zahtjev u pogledu kojeg su bili upućeni na parnicu, a obzirom da se mrtvo lice ne može proglasiti za nasljednika ostavinskim rješenjem, niti raspraviti o činjenicama od kojih zavisi neko pravo, obim zaostavštine i sl., prvostepeni sud je donio odluku kao u dispozitivu rješenja.
2. AP-958/12
Admir Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Palanke, kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 14. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003123 11 Gž od 10. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da bračnu tekovinu tužiteljice i apelanta čine novčana sredstva u iznosu od 22.769,79 KM, te da tužiteljici pripada 1/2 navedenih novčanih sredstava, pa je apelant obavezan da joj isplati taj novčani iznos. Apelacioni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naglasio da je utvrđeno da parnične stranke nisu zaključile bračni ugovor, kojim bi drugačije uredile svoje odnose vezane za bračnu tekovinu (član 229. stav 2. u vezi člana 235. Porodičnog zakona), te da kako poklon trećih lica učinjen u toku trajanja bračne zajednice ulazi u bračnu tekovinu bez obzira na to koji je bračni partner primio poklon, ukoliko drugačije ne proizilazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera (član 228. navedenog zakona), to je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 229. stav 1. predmetnog zakona dosudio navedeni novčani iznos, a koji iznos je apelant obavezan da isplati tužiteljici.
3. AP-2734/12
Nedžad Hujdurović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 23. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 012571 11 Rev od 3. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, razveden je brak zaključen dana 12. juna 2005. godine između tužiteljice i apelanta, zajednički malodobni sin parničnih stranaka A.H. povjeren je na zaštitu i vaspitanje tužiteljici kao majci, apelant je obavezan da doprinosi za njegovo izdržavanje mjesečno po 150,00 KM počev od njegove predaje tužiteljici. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, citirao odredbe čl. 72., 73., 88., 253., 254., 259. i
261. Porodičnog zakona i konstatovao da su nižestepeni sudovi pravilno cijenili sve relevantne okolnosti predmetnog slučaja kada su odlučili da malodobnog A.H. povjere majci. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da se malodobno dijete parničnih stranaka nalazilo kod apelanta u vrijeme vođenja konkretne parnice i donošenja prvostepene presude, te da je apelant kao otac spriječavao kontakt između majke i malodobnog djeteta radi čega se tužiteljica obraćala nadležnom Centru za socijalni rad da se odnosi urede u skladu sa zakonom, a apelant ni nakon toga nije postupao na način kako je to odredio Centar za socijalni rad, niti dozvoljavao malodobnom djetetu kontakt sa majkom koja se do prekida njihove bračne zajednice brinula o djetetu, već je naprotiv o njoj kod djeteta stvarao negativnu sliku. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da je navedeno apelantovo ponašanje protivno interesu malodobnog djeteta i štetno za njegov pravilan razvoj, a što se i odrazilo na njegov stav o tužiteljici kao majci. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da ni činjenica da je malodobno dijete ostalo kod apelanta nakon što je tužiteljica napustila bračnu zajednicu, samo po sebi nije razlog da se dijete povjeri njemu, a ne tužiteljici kao majci.
4. AP-2882/12
J.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Minhena, SR Njemačka, kojeg zastupa Živko Dragosavljević, advokat iz Prijedora, podnio je 1. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001690 11 Rev od 17. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav testament pred svjedocima koji je sačinio pokojni Z.D. dana 21. oktobra 2004. godine, a što su prvotužena i drugotuženi dužni priznati. U obrazloženju presude je, između ostalog, citirana odredba člana 63. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, te je naglašeno da je drugostepeni sud, nakon što je proveo dokaz ponovnim saslušanjem svjedoka I.K., pravilno zaključio da je ostavitelj svoju namjeru (da svu imovinu, osim fotografske radnje, ostavi svojoj supruzi, tj. prvotuženoj) iskazao prije incidenta o kojem je govorio svjedok, kada je testament već bio sačinjen u pismenom obliku i kada je bilo u toku potpisivanje istog i da time taj incident nije ni bitan za odluku o valjanosti predmetnog testamenta. Shodno tome, konstatovano je da kako iz provedenih dokaza ne proizilazi da je prvotužena vršila psihičku prinudu nad ostaviteljem, to je drugostepeni sud žalbu prvotužene uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio.
5. AP-2952/12
Nada Krogsgard (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kraljevine Danske, koju zastupa Momčilo Glamočanin, advokat iz Gradiške, podnijela je 6. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 000695 10 Rev od 10. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljica, a među njima i apelantice, da je prema tuženoj ništav testament sačinjen pred dva svjedoka u Zagrebu dana 12. decembra 1983. godine kojim je ostavitelj, sada pokojni I.K., svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavio u naslijeđe tuženoj B.K., tj. svojoj supruzi, te da je ništavo i rješenje o nasljeđivanju od 4. novembra 1988. godine i zemljišnoknjižni upis izvršen po tom rješenju, kao i da se na temelju presude uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je prvostepeni sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno zaključio da je ostavitelj I.K. sačinio testament pred svjedocima u skladu sa odredbom člana 67. Zakona o nasljeđivanju SR BiH, pa da je slijedom toga odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Također, Vrhovni sud je konstatovao da je sporni testament sačinjen u Zagrebu dana 12. decembra 1983. godine u vrijeme kada je on bio u SR Hrvatskoj, kao jednoj od republika u okviru države SFRJ, pa se nije radilo o testamentu sa međunarodnim elementom, kako je to zaključio drugostepeni sud. Međutim, Vrhovni sud je ukazao na to da kako su odredbe člana 69. Zakona o nasljeđivanju SR Hrvatske i člana 67. Zakona o nasljeđivanju SR BiH identične u pogledu uslova za punovažnost pismenog testamenta pred svjedocima, navedeni zaključak drugostepenog suda nije uticao na pravilnost pobijane presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-624/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić