Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-652/12 (M. D., N. D., Z. D., Z. B. i Z. S.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-652/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantah, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Medina Dželilović, Nijaz Dželilović, Zijad Dželilović, Zemina Beganović i Zinka Silić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-000 053 od 18. februara 2010. godine;
Tadija Dalić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 V 010730 12 Gž od 21. juna 2012. godine;
„Primo“ d.o.o. Donji Vakuf, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 Dn 004570 12 Pž od 9. maja 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-652/12
Medina Dželilović, Nijaz Dželilović, Zijad Dželilović, Zemina Beganović i Zinka Silić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Emira Imširević i Edžerija Trejić, advokati iz Bihaća, podnijeli su 16. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-000 053 od 18. februara 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, na osnovu ugovora o darovanju od 26. marta 2001. godine, dozvoljena je uknjižba prava vlasništva na nekretninama, upisanim do tada na predniku apelanata, a u korist S.Dž., sve pobliže precizirano u dispozitivu prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja su, između ostalog, citirane odredbe čl. 3., 4., 41. stav 1., 42. i 43. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, te je navedeno da je prvostepeni sud polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio navedene zakonske odredbe kada je uknjižio S.Dž. kao suvlasnika na predmetnim nekretninama sa suvlasničkim dijelom koji je imao darodavac, tj. prednik apelanata.
2. AP-2843/12
Tadija Dalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 30. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 V 010730 12 Gž od 21. juna 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, uređene su međe između nekretnina u posjedu apelanta i nekretnina u posjedu protivnika predlagača, sve precizirano u dispozitivu rješenja, a prema situacijskom snimku terena od oktobra 2011. godine i to prema zatečenom stanju na terenu, koje je prikazano na situacijskom snimku terena crnom bojom, koji je sastavni dio tog rješenja. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naglasio da je prvostepeni sud pravilno odlučio, kada je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, shodno odredbi člana 172. Zakona o vanparničnom postupku, spornu međašnu površinu podijelio po pravičnosti.
3. AP-2964/12
„Primo“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Husein Đulović, podnio je 7. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 Dn 004570 12 Pž od 9. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev za ispravku upisa vlasništva, te je određeno da će se izvršiti upis zabilježbe odbijanja zahtjeva za ispravku upisa prava vlasništva u kolonu Upisi u B listu, zk. ul. broj 4302 (elektronski uložak 1994), k.o. S.P. Donji Vakuf. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, ukazao na to da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju nije radilo o pogrešno provedenom upisu iz člana 60. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, jer je iz predmetnog spisa evidentno da je sporni upis izvršen na temelju zahtjeva koji je zaprimljen 26. aprila 2000. godine, dok je apelantov zahtjev, na temelju ugovora o kupoprodaji i anexa ugovora, zaprimljen dana 9. januara 2011. godine, što znači da je zemljišnoknjižni ured prilikom obrade zahtjeva poštivao redoslijed upisa koji je odgovarao redoslijedu pristiglih zahtjeva shodno odredbi člana 45. stav 2. navedenog zakona, kao i Pravilniku o postupanju u zemljišnoknjižnim stvarima. Shodno tome, Kantonalni sud je konstatovao da kako se u predmetnom slučaju nije radilo o prioritetnom zahtjevu u smislu člana 36. stav 2. pomenutog zakona, to je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-652/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić