Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-731/12 (N. S. i drugi)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-731/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-731/12, rješavajući apelacije Nedeljka Stevanovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nedeljko Stevanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000616 10 Rev od 26. januara 2012. godine;

Danilo Dunjić, Desa Marković, Jovanka Purković i Dragica Kovač, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 000819 11 Gž 2 od 18. januara 2012. godine;

„UNI DATA“ d.d.p.o. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 007566 13 Pvlž od 24. decembra 2013. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 007566 10 Rev od 29. decembra 2011. godine;

AD „IZBOR“ Srebrenica, u likvidaciji, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 007455 11 Rev od 21. marta 2012. godine;

Frano Maros, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 001154 12 Rev 2 od 2. augusta 2012. godine;

N.R., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001940 12 Rev od 6. novembra 2012. godine; Adem Čaušević, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 013119 11 Gž od 22. novembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-731/12

Nedeljko Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz sela Meštrevac - Čelebići, kojeg zastupa Radoje Grabovčić, advokat iz Foče, podnio je 22. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000616 10 Rev od 26. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i utvrđeno da je tužitelj vlasnik spornog zemljišta, što je apelant bio dužan priznati i trpjeti da se predmetne nekretnine u javnim knjigama upišu kao tužiteljevo vlasništvo. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj dokazao da je njegov djed, a nakon njega, tužiteljev otac, bili vlasnici predmetnog zemljišta, te da je nakon smrti oca, tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu u skladu sa odredbom člana 20. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

2. AP-1078/12

Danilo Dunjić iz Beograda, Desa Marković iz Beograda, Jovanka Purković iz Čajniča i Dragica Kovač iz Beograda (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnijeli su 22. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 000819 11 Gž 2 od 18. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi utvrđenja prava suvlasništva na dijelu nekretnine, uknjižbe i naknade materijalne štete. U toku postupka je utvrđeno da su tuženi stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u skladu sa članom 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, te da apelanti nisu dokazali svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini.

3. AP-1343/12

„UNI DATA“ d.d.p.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk Ćupina i Fahira Rizvanbegović-Kajtaz, advokati iz Mostara, podnio je 13. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 007566 13 Pvlž od 24. decembra 2013. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 007566 10 Rev od 29. decembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. augusta 2012., 27. juna 2013. i 10. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine apelantova tužba radi utvrđenja vlasništva nad poslovnim prostorom i uknjižbe odbijena je u odnosu na prvotuženog a odbačena u odnosu na drugotuženog. U toku postupka je utvrđeno da prvotuženi nije bio pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari, dok je tužba u odnosu na drugotuženog odbačena jer se radilo o presuđenoj stvari. Nadalje, osporenim rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru odbijen je apelantov prijedlog za ponavljanje pravosnažno završenog predmetnog postupka, jer nije bilo zakonskih uslova predviđenih članom 255. stav 1. tačka 6. Zakona o parničnom postupku.

4. AP-2244/12

AD „IZBOR“ Srebrenica, u likvidaciji (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Danilo Mrkaljević, advokat iz Srebrenice, podnio je 14. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 007455 11 Rev od 21. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba, utvrđeno da je tužitelj vlasnik poslovnih prostorija po osnovu izgradnje, i apelant, kao držalac predmetnih poslovnih prostorija, obavezan da iste vrati tužitelju slobodne od lica i stvari, te je odbijen tužiteljev prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije bio zakoniti posjednik, jer je raskidom ugovora o zakupu otpao osnov po kome je koristio predmetne poslovne prostorije, a tužitelj je imao zakonit osnov za posjed istih koji je stekao izgradnjom tj. stvaranjem nove stvari (čl. 20., 21. i 22. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima), slijedom čega je tužitelju pripadalo jače pravo na posjed predmetnih nekretnina u odnosu na apelanta (član 41. istog Zakona). U pogledu prijedloga za određivanje sudske mjere obezbjeđenja, utvrđeno je da je predložena mjera bila istovjetna sa postavljenim tužbenim zahtjevom u pogledu vraćanja poslovnih prostorija, pa određivanje takve mjere ne bi vodilo osiguranju, već ostvarivanju tužiteljevog zahtjeva.

5. AP-3913/12

Frano Maros (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnio je 12. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 001154 12 Rev 2 od 2. augusta 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. aprila i 30. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je apelant temeljem ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju – kupoprodaju stana postao vlasnikom stana, što su tuženi bili dužni priznati, prvotuženi i drugotužena trpjeti da se apelant upiše kao vlasnik stana i predati apelantu u posjed predmetni stan, te obavezati prvotuženog i drugotuženu da apelantu solidarno plaćaju mjesečni novčani iznos na ime naknade za korištenje predmetnog stana. U toku postupka je utvrđeno da su prvotuženi i drugotužena bili jači u pravu u odnosu na apelanta, jer su ishodili upis u zemljišne knjige na temelju pravno valjanog ugovora koji je prethodno prošao proceduru revizijske komisije vezano za pravilnosti dodjele i otkupa predmetnog stana na kojem su stekli svojstvo nosioca stanarskog prava, te im je predmetni stan predat u posjed na zakonit način. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva za isplatu mjesečnog novčanog iznosa, utvrđeno je da apelant nije sa prvotuženim i drugotuženom zaključio ugovor o zakupu, niti je dokazao da su oni u spornom periodu ostvarivali korist po osnovu zakupnine na predmetnom stanu ili drugu vrstu koristi.

6. AP-4237/12

N.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001940 12 Rev od 6. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta i drugotužitelja radi utvrđenja prava vlasništva na dijelovima nekretnina, uknjižbe i predaje u posjed. U toku postupka je utvrđeno da apelant i drugotužitelj, shodno odredbama člana 37. Zakonom o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, nisu dokazali da tuženi drže u posjedu dio njihovih parcela.

7. AP-4528/12

Adem Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Vakufa - Uskoplje, kojeg zastupa Esma Husejnbegović, advokat iz Bugojna, podnio je 20. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 013119 11 Gž od 22. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i utvrđeno da tužitelju pripada jače pravo na posjed dijela parcele, što je apelant bio dužan trpjeti i omogućiti odcjepljenje spornih površina u korist tužitelja, te da se odcijepljene površine smatraju pripadajućim dijelovima tužiteljevih parcela. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnih površina, koji je dokazao pravni osnov stjecanja vlasništva – po osnovu nasljeđivanja, i isti je imao jače pravo na posjed kao vlasnik nekretnine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-731/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-731/12 (N. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio