Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-765/12 (S. M. i drugi)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-765/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-765/12, rješavajući apelacije Steve Mihaljčića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Stevo Mihaljčić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 MAL 011037 11 GŽ od 24. novembra 2011. godine;

„Drina Osiguranje“ a.d. Milići, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 004455 11 REV od 22. maja 2012. godine;

Adem Džakulić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 031973 11 REV od 10. aprila 2012. godine;

Čedo Gajić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000180 10 REV od 21. marta 2012. godine;

Osman Okić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 MAL 016924 12 GŽ od 4. juna 2012. godine;

Hedija Jakubović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000068 11 REV od 23. aprila 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-765/12

Stevo Mihaljčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Temerina, kojeg zastupa Dragan Todorović advokat iz Šipova, podnio je 24. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 MAL 011037 11 GŽ od 24. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotuženi S.Đ i drugotuženi a.d. „Triglav-Krajina-

Kopaonik“ Banja Luka solidarno naknade materijalnu štetu nastalu na apelantovom motornom vozilu u saobraćajnoj nezgodi. U postupku je utvrđeno da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao osnov i visinu duga, odnosno nije dokazao da su tuženi solidarno odgovorni za nastalu materijalnu štetu i u kojem obimu, zbog čega je sud primjenom čl. 126. u vezi sa članom 7. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku odbio njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

2. AP-2309/12

„Drina Osiguranje“ a.d. Milići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Desimir Kevac i Velimir Kevac advokati iz Banja Luke, podnio je 19. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 004455 11 REV od 22. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Zastava Auto“ a.d. Banja Luka isplati novčani iznos na ime naknade materijalne štete. U postupku je utvrđeno da je tužitelj, koji se bavi iznajmljivanjem vozila (rent-a-car), kod apelanta dopunski osigurao dva motorna vozila od krađe, te da mu je isplatio u cjelosti iznos premija. Također je utvrđeno da su treća lica lažnim predstavljanjem prevarila tužitelja kada su s njim zaključila ugovor o iznajmljivanju navedenih vozila, koja nakon iznajmljivanja nikada nisu vratila, čime su počinili krivično djelo prevare. Budući da je članom 20. Uslova za kombinovano osiguranje motornih vozila-auto kasko propisano da je dopunskim osiguranjem pokrivena i prevara kao poseban vid krađe, apelant je dužan da tužitelju isplati štetu nastalu osiguranim rizikom.

3. AP-2385/12

Adem Džakulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Slobodan Perić advokat iz Banja Luke, podnio je 26. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 031973 11 REV od 10. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi naknadi materijalnu štetu nastalu na motornom vozilu u saobraćajnoj nezgodi. U postupku je utvrđeno da apelant u konkretnom slučaju nije aktivno legitimisan, budući da je vlasnica oštećenog motornog vozila M.J., a da je apelant samo imao ovlaštenje da koristi navedeno vozilo, tj. da je imao svojstvo posjednika i korisnika. Osim toga, sud je zaključio da šteta nastala na vozilu ne potiče iz štetnog događaja na kome se zasniva apelantov tužbeni zahtjev, već da potiče iz druge nezgode, te da se u konkretnom slučaju radi o pokušaju fingiranja štetnog događaja, kao i da apelant nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze između radnje tuženog i nastale štete, pa je sud donio odluku kao u dispozitivu presude.

4. AP-2435/12

Čedo Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić advokatica iz Zvornika, podnio je 28. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000180 10 REV od 21. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Osnovni sud u Zvorniku na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene dobiti usljed gubitka prava na nasljedstvo na osnovu testamenta isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da propuštanje upozorenja zavještaoca na nedostatke testamenta datog na čuvanje, od strane postupajućeg sudije u Osnovnom sudu u Zvorniku, na što apelant ukazuje u svojoj tužbi, ne može predstavljati štetnu radnju organa tužene u smislu člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kojom je apelantu prouzrokovana šteta u vidu gubitka dijela nasljedstva koje mu je zavještano testamentom, a čija je ništavost utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom.

5. AP-2473/12

Osman Okić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sjenine, kojeg zastupa Nada Todorović advokatica iz Vlasenice, podnio je 2. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 MAL 016924 12 GŽ od 4. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju O.O. isplati novčani iznos na ime materijalne štete zbog paljenja sijena. U postupku je utvrđeno da tužitelj dokazao da je apelant svojim protivpravnim radnjama prouzrokovao tužitelju štetu na način bliže opisan u presudi, te da je između tih radnji i nastale štete postojala uzročnoposljedična veza, zbog čega je sud obavezao apelanta da tužitelju naknadi materijalnu štetu koju je počinio.

6. AP-2576/12 Hedija Jakubović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa Nevzad Jakupović advokat iz Tuzle, podnijela je 9. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000068 11 REV od 23. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj prvotuženi Opština Zvornik i drugotuženi „VMV Inžinjering“ d.o.o. Zvornik naknade materijalnu štetu u vidu umanjenja tržišne vrijednosti njenog stambenog objekta. Prihvatajući nalaz vještaka građevinske struke, sud je u postupku utvrdio da bespravnom izgradnjom stambeno poslovnog objekta koji graniči sa apelantičinim stambenim objektom i „vizuelnim zaklanjanjem apelantičinog objekta“ nije apelantici nanesena materijalna šteta u vidu umanjenja tržišne vrijednosti njenog stambenog objekta, zbog čega je njen tužbeni zahtjev neosnovan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 765/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-765/12 (S. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio