Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-797/12 („Una Banka“ d.d. Bihać i drugi)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-797/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije "Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Ime Apelanta, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 IP 005843 11 PŽ od 20. januara 2012. godine;

"Ime Apelanta, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 IP 005844 11 PŽ od 7. februara 2012. godine;

Rašid Hadžić i Halil Karahmet, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 I 009511 09 GZ od 6. aprila 2012. godine;

Gert Hendrik Jan Janssen, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 I 005477 12 GŽ od 25. juna 2012. godine;

Šimun Pavlović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 913040 12 GŽI od 24. septembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-797/12 „Una Banka“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ferid Mujagić advokat iz Bihaća, podnio je 27. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 IP 005843 11 PŽ od 20. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov prigovor podnesen protiv rješenja kojim je, zbog ometanja u provođenju izvršnih radnji u izvršnom postupku koji je pokrenut protiv apelanta kao izvršenika radi naplate duga, apelantu kao pravnom licu izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM, te je izrečena novčana kazna smanjena na 5.000,00 KM. Sud je zaključio da je visina kazne za apelanta određena u skladu sa ulovima propisanim članom 17. tačka 5. Zakona o izvršnom postupku, tj. da je sud vodio računa o ekonomskoj snazi apelanta, te svim drugim okolnostima konkretnog slučaja.

2. AP-798/12

„Una Banka“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ferid Mujagić advokat iz Bihaća, podnio je 27. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 IP 005844 11 PŽ od 7. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov prigovor podnesen protiv rješenja kojim je, zbog ometanja u provođenju izvršnih radnji u izvršnom postupku koji je pokrenut protiv apelanta kao izvršenika radi naplate duga, apelantu kao pravnom licu izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM. U postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju apelantu više puta dostavljano na provođenje pravosnažno rješenje o izvršenju suda, te je apelant pozivan da se izjasni da li je postupio po navedenoj odluci suda uz upozorenje da se pravosnažne odluke sudova moraju izvršavati, ali da apelant nikada nije postupio po odluci suda, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu rješenja. Osim toga, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je sud trebao obustaviti predmetni izvršni postupak zbog otvaranja likvidacionog postupka nad apelantom, budući da Zakonom o likvidacionom postupku, niti Zakonom o stečajnom postupku nije propisano da se izvršni postupak prekida u slučaju kada je nad izvršenikom otvoren likvidacioni postupak, već se izvršni postupak prekida samo kada nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka.

3. AP-2494/12

Rašid Hadžić i Halil Karahmet (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Mirsad Sipović advokat iz Sarajeva, podnijeli su 3. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 I 009511 09 GZ od 6. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obustavljen je izvršni postupka koji su apelanti pokrenuli protiv izvršenika radi naplate novčanih potraživanja. U postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju sud na osnovu sudske nagodbe odredio izvršenje na način da je određeno da se izvršenje provede pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava izvršenika na transakcijskim računima kod banaka ili alternativno na pokretnim stvarima izvršenika. Međutim, budući da je utvrđeno da su računi izvršenika ugašeni ili blokirani, sud je odredio da se popišu i procijene pokretne stvari izvršenika radi namirenja potraživanja apelanata, nakon čega je sud naložio apelantima, pod prijetnjom obustave postupka, da se izjasne u vezi navedenog popisa stvari, ili da eventualno predlože novi predmet ili sredstvo izvršenja radi namirenja svog potraživanja, a što apelanti nisu učinili u ostavljenom roku, pa je sud donio odluku kao u dispozitivu rješenja u skladu sa članom 63. st. 3. i 4. Zakona o izvršnom postupku.

4. AP-3143/12

Gert Hendrik Jan Janssen (u daljnjem tekstu: apelant) iz Holandije, kojeg zastupa Ferid Mujagić advokat iz Bihaća, podnio je 27. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 I 005477 12 GŽ od 25. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu kao tražiocu izvršenja dodijeljena je nekretnina (poslovni objekat-pekara) bliže navedena u dispozitivu rješenja, te je naloženo izvršeniku da navedenu nekretninu preda u posjed apelantu, a zemljišno knjižnom uredu da tu nekretninu upiše kao vlasništvo apelanta. Međutim, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da su mu pored dodijeljene nekretnine trebali pripasti i svi ostali pomoćni objekti izgrađeni u blizini te nekretnine, budući da je sud utvrdio da navedene nekretnine i stvari izvršenika nisu bile predmet javne prodaje na kojoj je apelant kao jedini ponuđač kupio spornu nekretninu-pekaru.

5. AP-4073/12

Šimun Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 27. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 913040 12 GŽI od 24. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je prigovor izvršenika i obustavljen je izvršni postupak koji je apelant pokrenuo radi vraćanja na posao i naplate novčanih potraživanja, te su ukinute sve provedene izvršne radnje. U postupku je utvrđeno da je izvršenik, kome se apelant obraćao radi regulisanja radno pravnog statusa po članu 143. Zakona o radu, postupajući po rješenju o izvršenju broj I 59/98 od aprila 1998. godine, svojim rješenjem apelantu priznao status radnika na čekanju od januara 2000. godine, pri čemu je radni odnos apelanta prestao po sili zakona u maju 2000. godine, pa je u tom smislu izvršna isprava kojom je naloženo vraćanje apelanta na posao postala bez ikakvog dejstva. Osim toga, sud je zaključio da je izvršenik apelantu isplatio sve plaće navedene u izvršnoj ispravi, zbog čega je predmetni izvršni postupak u cjelosti obustavljen.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 797/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-797/12 („Una Banka“ d.d. Bihać i drugi) | Sudska praksa | Aktio