Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-932/12 (Š. P.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-932/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Šerife Peco i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Šerifa Peco, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002286 10 Uvp od 29. novembra 2011. godine;
Gazi Husrev begov vakuf, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 004808 09 U od 28. marta 2012. godine;
Jadranko Sabljo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 001365 10 Uvp od 29. februara 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-932/12
Šerifa Peco (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, sa privremenim boravištem u Kraljevini Švedskoj, supruga preminulog Faruka Pece, tj. tužitelja u konkretnom upravnom sporu, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijela je 12. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002286 10 Uvp od 29. novembra 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 25. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev tužitelja, tj. apelanticinog prednika za vanredno presipitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru od 7. maja 2010. godine, kojom je odbijena kao neosnovana tužba tužitelja protiv rješenja tuženog Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona od 2. novembra 2008. godine, kojim je, po prijedlogu zainteresovane stranke B.B. u ponovljenom postupku okončanom rješenjem tog organa od 4. decembra 2007. godine, predmetno rješenje poništeno i odbijen zahtjev tužitelja da mu se kao nositelju stanarskog prava vrati u posjed stan koji se nalazi u Mostaru, u ulici Rudarska broj 77 C. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da tuženi i prvostepeni sud nisu povrijedili zakon na štetu tužitelja kada su njegov predmetni zahtjev odbili kao neosnovan, jer nije ispunjavao uslove za povrat tog stana, u skladu sa odredbama člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, s obzirom da se već, u smislu navedenog člana i zakona, opredijelio da koristi drugi stan u ulici Maršala Tita broj 231, kao nositelj stanarskog prava (a koji stan je tražio da mu se vrati u posjed kao članu porodičnog domaćinstva umrlog prijeratnog nositelja stanarskog prava i dobio njegov povrat u upravnom postupku, sa pravom da ga nastavi koristiti, te slijedom toga postao nositelj stanarskog prava na tom stanu), a po samom zakonu ne može istovremeno biti nositelj stanarskog prava na dva stana.
2. AP-2124/12
Gazi Husrev begov vakuf (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Sarajevu, koga zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 004808 09 U od 28. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene Općine Centar Sarajevo, Komisija za poslove iz stambene oblasti, od 22. septembra 2009. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja od 12. aprila 2000. godine. Tim prvostepenim rješenjem je utvrđeno da A.K.-K. pripada pravo na trajno i nesmetano korištenje stana u Sarajevu u ulici Kulovića broj 5/III, a nakon smrti njene nane S.K.. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je A.K.-K. 3. marta 2000. godine podnijela zahtjev nadležnom organu Općine Centar Sarajevo, za prijenos stanarskog prava na predmetnom stanu, poslije smrti njene nane S.K., u vezi čega je prvostepeni organ pozivom na odredbe čl. 21. i 22., a u vezi sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima, rješenjem od 12. aprila 2000. godine, udovoljio zahtjevu i riješio kako je to pobliže označeno u dispozitivu rješenja. Shodno tome, Kantonalni sud je konstatovao da su po ocjeni tog suda prvostepeni organ i tužena pravilno zaključili da je A.K.-K. član domaćinstva S.K. u predmetnom domaćinstvu, te da su ispunjeni uslovi iz odredbi čl. 6. i 21. Zakona o stambenim odnosima za utvrđivanje prava na trajno i nesmetano korištenje stana.
3. AP-2127/12
Jadranko Sabljo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kraljevine Holandije, kojeg zastupa Mladenka Bratić, advokat iz Zenice, podnio je 5. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 001365 10 Uvp od 29. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno presipitivanje presude Kantonalnog suda u Zenici od 15. septembra 2010. godine, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba protiv rješenja tuženog Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona od 3. marta 2010. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostepenog rješenja od 13. decembra 2007. godine. Naime, tim prvostepenim rješenjem je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Zenici u ulici Talića brdo broj 7A/IV. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao na to da prema podacima iz spisa predmeta jasno proizilazi da je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana od 18. augusta 1999. godine (na kojem je nositelj stanarskog prava bio njegov otac D.S.), bio neblagovremeno podnesen, pa kako je taj stan bio proglašen napuštenim, rješenjem Općine Zenica-
Općinskog sekretarijata za opću upravu od 7. novembra 1994. godine, to su organi uprave, a i prvostepeni sud pravilno postupili kada su njegov zahtjev odbili, primjenom odredbe člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prema kojoj se zahtjev za vraćanje takvog stana u posjed mogao podnijeti do 4. jula 1999. godine. Također, Vrhovni sud je naglasio da je rok utvrđen citiranom odredbom navedenog zakona materijalno pravni prekluzivni rok, čijim protekom njegovom titularu (nositelju stanarskog prava), prema članu 5. stav 3. tog zakona, prestaje kako pravo podnošenja zahtjeva za vraćanje stana u posjed, tako i pravo koje je do isteka tog roka imao (stanarsko pravo), neovisno od razloga zbog kojih je rok propustio.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-932/12.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić