Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1995/13 (A. D.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1995/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine u predmetu broj AP-1995/13, rješavajući apelaciju Adnana Džananovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adnana Džananovića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 Pr 274269 12 Pr od 24. oktobra 2012. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 274269 13 Pžp od 7. marta 2013. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Džananović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 10. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 65 0 Pr 274269 12 Pr od 24. oktobra 2012. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 65 0 274269 13 Pžp od 7. marta 2013. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda, broj 65 0 Pr 274269 12 Pr od 24. oktobra 2012. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj 65 0 274269 13 Pžp od 7. marta 2013. godine, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 33. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti sabraćaja na putevima BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS), kažnjivog po članu 238. stav 1. tačka 4 istog zakona, činjenično opisanog u izreci i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 40,00 KM. Istim rješenjem apelant je obavezan platiti troškove postupka u paušalnom iznosu od 150,00 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je povodom zahtjeva za sudsko odlučivanje protiv prekršajnog naloga, broj JSBO 102.593.990.0, izdatog od strane Druge policijske uprave PS Novo Sarajevo, zbog prekršaja iz člana 33. stav 1, člana 34, člana 90. stav 1. i člana 43. stav 1. ZOBSa, zakazan usmeni pretres. Općinski sud je naveo da je apelant prihvatio odgovornost za prekršaj iz člana 33. stav 1. ZOBSa, ali da nije prihvatio odgovornost za prekršaje iz člana 34, člana 90. stav 1. i člana 43. stav 1. ZOBSa, odnosno, bio je vezan sigurnosnim pojasom, imao je upaljena svjetla na vozilu i nije povećao brzinu kretanja vozila, čime bi došlo do stvaranja škripe guma. U postupku je saslušan jedan svjedok, službenik policije. Na osnovu provedenog dokaznog postupka, sud je na pouzdan način utvrdio da je apelant u toku vožnje koristio mobilni telefon, jer je to i sam potvrdio, te mu je sud u skladu sa zakonskim odredbama izrekao mandatnu novčanu kaznu. U ostalom dijelu prekršajnog naloga, koji se odnosi na prekršaje iz člana 34- stav 1, 90. stav 1. i 43. stav 3. ZOBSa, budući da sud nije mogao, na pouzdan način, utvrditi izvršenje navedenih prekršaja, prekršajni postupak protiv apelanta je obustavljen jer nije dokazano da je isti počinio navedene prekršaje.
3. Apelant je protiv navedenog Rješenja Kantonalnog suda podnio žalbu, koja je Rješenjem Kantonalnog suda, broj 65 0 274269 13 Pžp 2 od 1. aprila 2013. godine odbačena kao nedozvoljena. U obrazloženje se navodi da apelant protiv osporenog Rješenja Kantonalnog suda od 7. marta 2013. godine uložio podnesak pod nazivom „žalba“, u kojem je naveo da pobija navedeno Rješenje Kantonalnog suda u pogledu odluke o troškovima prekršajnog postupka. Kantonalni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju prekršajni postupak protiv apelanta pravosnažno okončan osporenim Rješenjem Kantonalnog suda, te budući da se radi o pravosnažnom rješenju protiv kojeg po zakonu o prekršajima nije moguće podnijeti žalbu, žalba je ocijenjena kao nedozvoljena.
4. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. Ustavni sud zapaža da je slično činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP-245/10 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 13. marta 2013. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). U obrazloženju navedene odluke, Ustavni sud je ocjenjujući da li predmetni prekršajni postupak uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, ukazao da novčana kazna koja je u konkretnom slučaju izrečena apelantu i koja je u fiksnom iznosu propisana za počinioce predmetnog prekršaja nema taj stepen strogosti da bi se moglo zaključiti da postupak u kojem je izrečena ima karakter «utvrđivanja krivične optužbe» u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP-245/10. Na osnovu iznesenog, Ustavni sud, imajući u vidu da izrečena novčana kazna nema potrebni nivo «strogosti» u smislu kriterija Evropskog suda, zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o disciplinskom prekršaju, te da stoga predmetni postupak ne uživa garancije prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Apelant također smatra da mu je povrijeđeno i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, pri tome ne obrazlažući dodatno svoje navode. U odnosu na apelantove navode u vezi povrede njegovog prava na slobodu izražavanja tokom vođenja postupka, Ustavni sud konstatuje da sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije, uključuje «slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacije i ideja bez miješanja javnih vlasti i bez obzira na granice». Na osnovu navedenog proizilazi da predmetni prekršajni postupak ne pokreće pitanje kršenja člana 10. Evropske konvencije. U odnosu na navode o povredi prava na nediskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da je prema jedinstvenoj pravnoj praksi pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo. To znači da se ono ne osigurava kao nezavisno i samostalno pravo, već se na diskriminacija može pozvati samo u vezi sa uživanjem nekog drugog ustavnog prava. Imajući u vidu zaključak, do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje i slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju i navodi apelanta o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravom na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić