Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1445/14 („FARMKO“ d.o.o. Široki Brijeg)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1445/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj AP 1445/14, rješavajući zahtjev „FARMKO“ d.o.o. Široki Brijeg za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „FARMKO“ d.o.o. Široki Brijeg za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „FARMKO“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog podnio je, 29. marta 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 012384 13 U od 14. februara 2014. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Banja Luka (u daljnjem tekstu: UIO) broj 01/4-UP/II-475/12 od 19. novembra 2012. godine, Rješenja Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika, Grupe za kontrolu velikih poreskih obveznika (u daljnjem tekstu: Odsjek za kontrolu) broj 04/5-3-17/000236-4-1/11 od 3. aprila 2012. godine i Rješenja Odsjeka za kontrolu broj 04/5-3/III-17/000236-4/11 od 17. februara 2012. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „izrekao mjeru odlaganja izvršenja osporenih odluka“.

2. Rješenjem Odsjeka za kontrolu broj 04/5-3/III-17/000236-4/11 od 17. februara 2012. godine apelantu je utvrđen razrez indirektnih poreza za poreski period od 1. marta – 31. jula 2011. godine u iznosu od 192.519,00 KM i naložena naplata utvrđene obaveze, pod prijetnjom prinudne naplate. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je utvrđena obaveza nastala kao rezultat korekcije ulaznog i izlaznog PDV-a zbog nepravilnosti utvrđenih u postupku kontrole.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja broj 04/5-3/III-17/000236-4/11 od 17. februara 2012. godine, Šef Odsjeka za kontrolu je donio Rješenje broj 04/5-3-17/000236-4-1/11 od 3. aprila 2012. godine, kojim je žalba odbijena, kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu Naloga za kontrolu broj 04/5-3/III-17/000236/11 od 19. avgusta 2011. godine kod apelanta izvršena potpuna kontrola PDV-a sa ciljem utvrđivanja činjenica vezanih za indirektne poreze za razdoblje od 1. marta do 31. jula 2011. godine o čemu je sačinjen Zapisnik o kontroli broj 04/5-3/III-17/000236-3/11 od 27. januara 2012. godine u kojem je na osnovu činjenica utvrđenih kontrolom UIO na osnovu člana 101. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja utvrđen prijedlog razreza indirektnih poreza u ukupnom iznosu od 192.519,00 KM. Navedeno je da je na Zapisnik o kontroli (koji je apelantu uručen 1. februara 2012. godine), apelant podnio prigovor broj FA-08.01-8/12 od 8. februara 2012. godine u kojem je tvrdio da osporava iznos ulaznog PDV-a vezano za otpis obaveza prema dobavljačima u iznosu od 44.743,11 KM; iznos izlaznog PDV-a vezano za degustacije u iznosu od 24.790,69 KM; iznos izlaznog PDV-a vezanog za povrat robe u iznosu od 33.755,15 KM (pretpostavka je da apelant osporava iznos obračunatog PDV u iznosu od 5.738,00 KM a 33.755,15 KM predstavlja vrijednost povrata) te iznos izlaznog PDV -a koji se odnosi na utvrđeni manjak u iznosu od 78.864,87 KM. Dalje je navedeno da su nakon razmatranja apelantovih navoda iz prigovora inspektori utvrdili da je neosnovan te je potom, shodno čl. 101. i

102. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja doneseno rješenje o razrezu indirektnih poreza broj 04/5-3/III-17/000236-4/11 od 17. februara 2012. godine kojim je apelantu utvrđen razrez indirektnih poreza u iznosu od 192.519,00 KM.

4. Direktor UIO je rješavajući o apelantovoj žalbi na Rješenje Odsjeka za kontrolu broj 04/5- 3/III-17/000236- 4-1/11 od 3. aprila 2012. godine, donio Rješenje broj 01/4-UP/II-475/12 od 19. novembra 2012. godine, kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u osporenom rješenju pravilno utvrđeno činjenično stanje na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 012384 13 U od 14. februara 2014. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv Rješenja broj 01/4-UP/II-475/12 od 19. novembra 2012. godine. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant u tužbi istakao da je i u žalbi izjavljenoj na rješenje od 3. aprila 2012. godine istakao konkretne primjedbe na naknadni obračun PDV-a te da je po svakoj tački dao obrazloženje svojih primjedbi koje je potkrijepio dokazima te zbog čega smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjen materijalni propis. Sud BiH je istakao da je ispitao pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama propisnim članom 35. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS) te zaključio da je apelantova tužba neosnovana. U postupku su, kako je nadalje obrazloženo, potpuno i pravilno utvrđene odlučne činjenice iz kojih proizilazi da apelant, kao poreski obveznik, za period od 1. marta do 31. jula 2011 godine ima obavezu plaćanja indirektnih poreza u iznosu od 192.519,00 KM. Nadalje, Sud BiH je za svaku od konkretnih apelantovih primjedbi na naknadni obračun PDV-a dao obrazloženje o njihovoj neosnovanosti pri tome se pozvavši na relevantne odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost i Pravilnika o primjeni zakona o porezu na dodatnu vrijednost (u daljnjem tekstu: Pravilnik).

6. Osim toga, Sud BiH je naveo da su poreski organi utvrdili „da je apelant prestao da obavlja registriranu djelatnost, što apelant i ne spori, da nema ni jednog uposlenog radnika, da nema vlastite a ni uzete pod zakup poslovne prostore“. Također, Sud BiH je istakao da apelant u toku postupka nije predočio dokaze koji bi ga amnestirali obaveza koje su mu konačnim rješenjem utvrđene te da je teret dokazivanja na poreskom obvezniku za dodatnu vrijednost pa da je stoga osporeno rješenje doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja u skladu sa relevantnim zakonima i propisima kojima je uređen sistem indirektnog oporezivanja BiH. Također, Sud BiH je istakao da nije bilo povreda postupka koji je prethodio donošenju osporenog konačnog upravnog akta te da je pobijano rješenje pravilno i zakonito zbog čega je tužba odbijena.

7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povreda navedenih prava, prema navodima apelanta, se ogleda u tome što je Sud BiH donio presudu bez održane rasprave iako je apelant izričito tražio njeno održavanje i da se na nju pozovu stranke u sporu te što Sud BiH nije u obrazloženju presude naveo razloge za takvu svoju odluku, mada je to bio obavezan učiniti. Osim toga, apelant navodi da je Sud BiH istakao da je teret dokazivanja na apelantu a u isto vrijeme mu nije dozvolio da na raspravi obrazloži i dokaže svoje navode, pri tome sprečavajući apelanta da predoči dokaze u formi financijskog vještačenja. Ovakvim postupanje Suda BiH, kako apelant ističe, onemogućava mu se pristup sudu, apelant se stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženi organ i apelantova tužba pretvara u nedjelotvoran pravni lijek. Osim toga, apelant navodi da ova presuda održava na snazi rješenje tuženog organa kojim je apelant obavezan da plati iznos od 192.519,00 KM te će prinudnom naplatom za apelanta daljnje poslovanje biti nemoguće i znači za apelanta apsolutnu blokadu poslovanja. Stoga apelant traži da Ustavni sud uvaži navode apelacije, donese „pravičnu odluku, odnosno ukine presudu Suda BiH“ te apelantu dosudi troškove sastava apelacije u iznosu od 300,00 KM uvećanu za PDV od 17%. Apelant posebno navodi da je Rješenje UIO broj 04/5-3/III-17/000236-4/11 od 17. februara 2012. godine kojim se određuje prinudna naplata iznosa od 192.519,00 KM izvršno i pravomoćno te da bi njegovim izvršenjem za apelanta nastupila nenadoknadiva šteta u vidu obustave rada privrednog društva u cijelosti pa stoga predlaže da Ustavni sud izrekne mjeru odlaganja izvršenja do donošenja odluke o apelaciji

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju apelant zahtjevom za donošenje privremene mjere traži odlaganje prinudnog izvršenja po nalogu za prinudnu naplatu UIO do okončanja postupka o apelaciji. Ustavni sud nadalje zapaža da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere, osim tvrdnji da da bi izvršenje rješenja za prinudnu naplatu iznosa od 192.519,00 KM dovelo do nenadoknadive štete po apelanta budući da bi se time obustavio njegov rad, nije ponudio bilo kakve druge argumente i dokaze kojima bi eventualnu štetu obrazložio. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je u osporenoj presudi Sud BiH konstatirao da su poreski organi utvrdili da je „apelant prestao da obavlja registriranu djelatnost i da nema ni jednog uposlenika“, pa da su pogotovo stoga apelantovi navodi o prestanku rada neosnovani. Imajući u vidu navedeno, odnosno da apelant nije ponudio razloge koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1445/14 („FARMKO“ d.o.o. Široki Brijeg) | Sudska praksa | Aktio