Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-660/14 (VF Komerc d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-660/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj AP 660/14, rješavajući zahtjev VF Komerc d.o.o. Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e). i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev VF Komerc d.o.o. Sarajevo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. VF Komerc d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, podnio je 11. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 053002 13 Rev od 13. januara 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Ps 003 283 13 Pž 2 od 18. juna 2013. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-Ps-06-000089 od 19. januara 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „obustaviti provođenje izvršenja po presudi Općinskog suda broj 017-0-Ps-06-000089 od 19. januara 2007. godine i presudi Kantonalnog suda broj 01 0 Ps 003 283 13 Pž 2 od 18. juna 2013. godine, sve do donošenja odluke Ustavnog suda BiH o meritumu ove apelacije“.

2. Apelant je 5. marta 2014. godine dopunom apelacije zatražio od Ustavnog suda da donose rješenje o privremenoj mjeri.

3. Presudom Općinskog suda broj 017-0-Ps-06-000089 od 19. januara 2007. godine, koja je ispravljena rješenjem tog suda od 20. marta 2007. godine, naloženo je apelantu da tužitelju „Una banka“ d.d. Bihać u stečaju (u daljnjem tekstu: tužitelj) u roku od 60 dana od dana donošenja presude preda u posjed slobodan od ljudi i stvari poslovni prostor koji u naravi predstavlja dio Robne kuće u Bihaću, ulica Bosanska broj 21, koji se nalazi na nekretnini preciznije navedenoj u izreci presude (stav I izreke presude). Stavom II izreke presude naloženo je apelantu da tužitelju na ime neplaćene zakupnine za period od 1. februara 2005. godine do 31. decembra 2005. godine plati iznos od 69.545,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2006. godine do konačne isplate i iznos od 40.232,92 KM na ime naknade štete za period od 1. januara 2006. godine do 31. jula 2006. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. januara 2007. godine kao dana donošenja presude do konačne isplate uz naknadu troškovima postupka u iznosu od 10.149,00 KM. Stavom III izreke tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.839,62 KM na ime naknade štete po osnovu obračunatog PDV na iznos od 40.232,92 KM. Nadalje, stavom IV izreke presude apelant je odbijen sa protivtužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da su apsolutno ništavi i da ne proizvode pravno dejstvo ugovor o zakupu poslovnih prostorija od 6. juna 2001. godine, Aneks I od 2. juna 2004. godine i Aneks II od 27. decembra 2004. godine koje su zaključili tužitelj i apelant. Stavom V izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio da se u odnosu na apelanta donese mjera osiguranja kojom bi se apelantu zabranila daljnja upotreba i korištenje poslovnog prostora opisanog u stvu I izreke presude.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj u zemljišnoj knjizi tog suda upisan kao vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. broj 827 k.o. Bihać, (raniji zk. ul. broj 355 k.o. Bihać) koja nosi katastarsku oznaku k.č. broj 1/542 zvana „robna kuća-poslovni objekat“ (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni objekat). Također, Općinski sud je utvrdio da su tužitelj i apelant 6. juna 2001. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnih prostorija predmetnog poslovnog objekta (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o zakupu) sa dva aneksa za period od 6. juna 2001. godine do 31. decembra 2005. godine, te da je apelant nesmetano koristio predmet zakupa. Budući da apelant nije platio tužitelju ugovornu zakupninu za period od 1. februara 2005. godine do 31. decembra 2005. godine, Općinski sud je naveo da je tužitelj zbog neplaćanja zakupnine odustao od zaključenog ugovora o zakupu i prije isteka zakupnog odnosa u skladu sa odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te je s tim u vezi obavezao apelanta da plati tužitelju zakupninu za period od 1. februara 2005. godine do 31. decembra 2005. godine u ukupnom iznosu od 69.545,52 KM. Također, Općinski sud je naveo da apelant nije vratio tužitelju predmet zakupa (poslovne prostorije), iako ga je tužitelj pismeno pozvao da to učini (sadržaj izjave tužitelja broj PU 3420/1-05 od 26. oktobra 2005. godine i sadržaj zahtjeva tužitelja broj PU 74/1-06 od 9. januara 2006. godine), te je obavezao apelanta da tužitelju za period od 1. januara 2006. godine do 31. jula 2006. godine plati iznos od 40.232,92 KM budući da je apelant i nakon isteka ugovorenog roka nastavio bespravno koristiti i u svoju korist upotrebljavati poslovne prostorije koje su ranije bile predmet ugovora o zakupu od 6. juna 2001. godine. Općinski sud je također zaključio da su Ugovor o zakupu poslovnih prostorija od 6. juna 2001. godine i Aneks I i II koji su zaključeni na taj ugovor, zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te da nisu protivni ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja niti su protivni prinudnim propisima, te da stoga nisu apsolutno ništavi u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) te je Općinski sud odbio apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništav predmetni ugovor o zakupu. Općinski sud je također zaključio da je neosnovan prijedlog tužitelja za donošenje mjere osiguranja kojom traži da se apelantu zabrani bilo kakva daljnja upotreba i korištenje poslovnog prostora opisanog u stavu I izreke presude.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 Ps 003 283 13 Pž 2 od 18. juna 2013. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda u stavu II izreke u odnosu na zatezne kamate preinačena, tako što je apelant obavezan da plati tužitelju na dosuđeni iznos zakupnine od 69.545,52 KM zakonsku zateznu kamatu počev od 17. avgusta 2006. godine pa do isplate, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u stavu I, II i IV izreke potvrđena (stav I izreke drugostepene presude). U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kako je precizno navedeno u izreci prvostepene presude, te da je za svoju odluku, u obrazloženju prvostepene presude dao jasne, argumentirane i valjane razloge, koji razlozi se po mišljenju Kantonalnog suda temelje na pravilnoj ocijeni izvedenih dokaza. Naime, Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvata razloge prvostepenog suda o odlučnim činjenicama date u obrazloženju prvostepene presude ukazujući da iste nije potrebno posebno i detaljno ponavljati. U tom kontekstu Kantonalni sud je zaključio da su osnovani apelantovi žalbeni navodi kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na zatezne kamate koje su dosuđene tužitelju prvostepenom presudom na dosuđeni iznos od 69.545,52 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je tužitelju na dosuđeni iznos neplaćene zakupnine dosudio zakonsku zateznu kamatu počev od 1. januara 2006. godine, umjesto od 17. avgusta 2006. godine kada je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na ime neplaćene zakupnine, a što je u skladu sa odredbom člana 279. stav 3. ZOO, a na što je i apelant ukazao u svojoj žalbi.

6. Odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 17 0 Ps 053002 13 Rev od 13. januara 2014. godine, kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na nesporno utvrđenu činjenicu da su tužitelj i apelant 6. juna 2001. godine zaključili predmetni ugovor o zakupu sa dva aneksa za period od 6. juna 2001. godine do 31. decembar 2005. godine, te da je apelant nesmetano koristio predmetni poslovni prostor „(dio koristi i danas)“ i sve do februara 2005. godine uredno izmirivao ugovorenu zakupninu, te da obaveza na plaćanje zakupnine proizilazi iz ugovornog odnosa tužitelja i apelanta. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da su nižestepeni sudovi propustili da predmetni spor cijene sa aspekta Anexa G Sporazuma o sukcesiji po kojem je nosilac prava raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom „Robne kuće Beograd“.

7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava konkretno odredaba člana 154. i 229. ZOO u vezi sa članom

25. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija budući da je po apelantovom mišljenju Vrhovni sud nije imao u vidu da je tužitelj ugovorom o zakupu od 6. juna 2001. godine i njegovim aneksima raspolagao predmetnim poslovnim prostorom suprotno odredbi člana 2. Anexa G sporazuma o pitanjima sukcesije budući da pravo raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom u smislu navedenog sporazuma pripada „Robnim kućama d d Beograd“.

8. Apelant je također istakao da je „tužitelj 25. jula 2013. godine“ pokrenuo izvršni postupak pred Općinskim sudom u Sarajevu radi prinudne naplate potraživanja od apelanta po osnovu „pravosnažne presude Općinskog suda od 19. januara 2007. godine“ kao izvršne isprave te da je Općinski sud u Sarajevu 10. oktobra 2013. godine rješenjem broj 65 0 Ip 369956 13 Ip „odobrio“ predloženo izvršenje. Također, apelant je naveo da je 24. oktobra 2013. godine izjavio prigovor na rješenje o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu od 10. oktobra 2013. godine o kojem taj sud nije odlučio. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom će obustaviti provođenje izvršenja po presudi Općinskog suda od 19. januara 2007. godine i presudi Kantonalnog suda od 18. juna 2013. godine, zajedno sa obustavom izvršnog postupka određenog rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 10 oktobra 2013. godine“. Naime, apelant smatra „da u slučaju usvajanja apelacije u meritumu od strane Ustavnog suda (apelant) eventualnim provođenjem rješenja od 10 oktobra 2013. godine ne bi imao nikakvu mogućnost da izvrši povrat pogrešno isplaćenog novca tužitelju“, a samim tim bi bilo ugroženo i poslovanje apelanta. U dopuni apelacije od 5. marta 2014. godine apelant je zatražio „hitno usvajanje privremene mjere jer će bez usvajanja privremene mjere nastati nepopravljiva šteta na strani apelanta“.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

11. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. U konkretnom slučaju apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bio odložen postupak izvršenja osporenih presuda do okončanja postupka po njegovoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

13. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne pravosnažne predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

14. U konkretnom slučaju, osim navoda koji se tiču merituma spora, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ovo osobito imajući u vidu da se iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu, kao i iz apelantovih navoda može zaključiti da u predmetnom izvršnom postupku nije odlučeno o apelantovom prigovoru protiv rješenja o izvršenju broj 65 0 Ip 369956 13 Ip od 10. oktobra 2013. godine. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-660/14 (VF Komerc d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio