Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1152/12 (JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla i Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 08. 05. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1152/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ime Apelanta, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 005892 10 Gž od 16. februara 2012. godine;
Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 000010 10 Rev od 16. februara 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1152/12 Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 27. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 005892 10 Gž od 16. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova i zbog pretrpljenog straha, ukupno isplati iznos od 6.000,00 KM, te da mu na ime materijalne štete zbog manjih primanja za vrijeme čekanja rasporeda na druge odgovarajuće poslove u određenom vremenskom periodu, isplati iznos od 3.727,92 KM. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbe čl. 154., 155., 177., 185. i 195. Zakona o obligacionim odnosima i naveo da je prvostepeni sud pravilno, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, našao da ne postoji odgovornost tužitelja u nastanku štetnog događaja, te da je povrjeđivanje tužitelja vezano za specifičnu djelatnost apelanta – eksploataciju uglja. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je slijedom toga, prvostepeni sud ispravno zaključio da je apelant odgovoran za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti (odredbe čl. 173. i 174. navedenog zakona), zbog čega je u cijelosti usvojen postavljeni zahtjev tužitelja.
2. AP-1460/12 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Sarajevu, koga zastupa Z.O.U. Palameta & Palameta iz Mostara, podnio je 20. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 000010 10 Rev od 16. februara 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su prvotuženi, tj. apelant i drugotuženi da tužiteljici solidarno na ime naknade štete isplate ukupan iznos od 83.140,00 KM, od čega, na ime pravične novčane naknade nematerijalne štete: za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah i za duševne bolove zbog naruženosti, iznos od 82.720 KM, te na ime naknade materijalne štete iznos od 420,00 KM. U obrazloženju presude, pored ostalog, Vrhovni sud je naglasio da smatra da tvrdnja apelanta da nije pasivno legitimisan, nije osnovana, iz razloga što je odredbama čl. 15. do 21. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, u Federaciji Bosne i Hercegovine obrazovano novo pravno lice pod nazivom „Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine“ čija su prava i obaveze uređene navedenim odredbama zakona. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se iz pomenutih zakonskih odredaba jasno vidi šta je bio smisao i svrha obrazovanja apelanta i u kojim situacijama on ima obavezu naknade štete (ima obavezu, između ostalog, naknade štete i u slučaju otvaranja postupka posebne likvidacije nad Društvom registrovanim za osiguranje u F BiH), kao i da je u konkretnom slučaju nesporno da se štetni događaj desio 18. maja 2006. godine, da je predmetni zakon stupio na snagu 26. aprila 2005. godine i da je odredbama člana 26. stav 4. pomenutog zakona određeno da će se apelant obrazovati u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu tog zakona. Isto tako, Vrhovni sud je ukazao na to da su parniče stranke učinile nespornom činjenicu da je osiguravajućem društvu „Bosansko-Njemačko osiguranje“ d.d. Tuzla, 1. augusta 2006. godine oduzeto odobrenje za rad i da je nad istim otvoren postupak likvidacije. Konačno, Vrhovni sud je istakao da s obzirom da se štetni događaj desio nakon stupanja na snagu navedenog zakona, odnosno da se događaj desio nakon što je apelant obrazovan, apelant ima obavezu da zajedno sa drugotuženim, solidarno, naknadi štetu tužiteljici jer je ona u saobraćajnoj nezgodi pretrpjela štetu, kako nematerijalnu, tako i materijalnu. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilno prilikom određivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete izvršena primjena pravila materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, na koja su se pravilno pozvali nižestepeni sudovi. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1152/12.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić