Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2015/12 (JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo-ZD Rudnik mrkog uglja "Đurđevik" d.o.o. Đurđevik)
Odluka donesena 08. 05. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2015/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Ime Apelanta protiv presuda:
Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006360 11 U od 26. marta 2012. godine;
Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006357 11 U od 27. marta 2011. godine;
Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006358 11 U od 27. marta 2011. godine;
Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006354 11 U od 17. maja 2012. godine;
Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006897 11 U od 11. maja 2012. godine;
Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 007208 11 U od 30.
augusta 2012. godine;
Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006898 11 U od 9. oktobra 2012. godine;
Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006899 11 U od 9. oktobra 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2015/12 Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), iz Đurđevika, zastupan po direktoru-zakonskom zastupniku, podnio je 28. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006360 11 U od 26. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu priznavanja prava na povrat sredstava za isplatu naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti preko 42 dana. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonske uslove (za ostvarivanje navedenog prava) propisane odredbom člana 87. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH u vezi sa odredbom člana 3. Pravilnika o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik), zbog duga kojeg apelant ima na ime neplaćenih doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje. Navedenom odredbom člana 3. Pravilnika je propisano da se naknada plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad obračunava i vrši povrat, odnosno isplata, pod uslovom da je pravno odnosno fizičko lice kod koga je osiguranik zaposlen uplatio dospjele doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje do isteka mjeseca koji prethodi nastupanju privremene spriječenosti za rad. Dalje je navedeno da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 3. stav 3. Zakona o financijskoj konsolidaciji rudnika mrkog uglja u FBiH prema obračunatim, a neuplaćenim javnim prihodima u periodu od 2009. do 2015. godine, kojima je propisano da će se način regulisanja obaveza za zdravstvo i obaveza za nezaposlene iz člana 2. ovog Zakona utvrditi odgovarajućim propisima kantona. Budući na nespornu činjenicu da nisu doneseni odgovarajući propisi kantona, kojima bi bio regulisan način izmirenja obaveza rudnika uglja za zdravstvo, zaključeno je da će se odredbe navedenog Zakona moći provesti tek nakon što budu doneseni odgovarajući kantonalni propisi, zbog čega se ukazuje neprihvatljiv navod apelanta da je samim donošenjem navedenog Zakona prestala obaveza rudnika za izmirenje dužnih obaveza za zdravstvo. Na kraju je istaknuto i da je apelantov zahtjev neosnovan i u smislu odredbe člana 336. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), imajući u vidu da institut kompenzacije/prebijanja nije primjenjiv u konkretnom slučaju, s obzirom na utvrđenje da su ukupna dugovanja-obaveze apelanta (3.011.483,26 KM) prema tuženom, po osnovu neuplaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje, višestruko veća od apelantovih ukupnih potraživanja (483.312,67 KM) prema tuženom, po osnovu uplaćene isplaćene naknade plaća zbog privremene spriječenosti za rad. Stoga, u situaciji kada je nesporno da apelant tuženom duguje preko tri miliona KM a potraživanja apelanta prema tuženom u predmetnoj pravnoj stvari iznose svega 44.977,26 KM, zaključeno je da nema pravnog osnova da se tuženi obaveže da apelantu izvrši povrat predmetnih sredstava u smislu naprijed navedene odredbe ZOO.
2. AP-2046/12 Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), iz Đurđevika, zastupan po direktoru-zakonskom zastupniku, podnio je 29. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006357 11 U od 27. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu priznavanja prava na povrat sredstava za isplatu naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti preko 42 dana. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonske uslove (za ostvarivanje navedenog prava) propisane odredbom člana 87. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH u vezi sa odredbom člana 3. Pravilnika o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik), zbog duga kojeg apelant ima na ime neplaćenih doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje. Navedenom odredbom člana 3. Pravilnika je propisano da se naknada plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad obračunava i vrši povrat, odnosno isplata, pod uslovom da je pravno odnosno fizičko lice kod koga je osiguranik zaposlen uplatio dospjele doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje do isteka mjeseca koji prethodi nastupanju privremene spriječenosti za rad. Dalje je navedeno da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 3. stav 3. Zakona o financijskoj konsolidaciji rudnika mrkog uglja u FBiH prema obračunatim, a neuplaćenim javnim prihodima u periodu od 2009. do 2015. godine, kojima je propisano da će se način regulisanja obaveza za zdravstvo i obaveza za nezaposlene iz člana 2. ovog Zakona utvrditi odgovarajućim propisima kantona. Budući na nespornu činjenicu da nisu doneseni odgovarajući propisi kantona, kojima bi bio regulisan način izmirenja obaveza rudnika uglja za zdravstvo, zaključeno je da će se odredbe navedenog Zakona moći provesti tek nakon što budu doneseni odgovarajući kantonalni propisi, zbog čega se ukazuje neprihvatljiv navod apelanta da je samim donošenjem navedenog Zakona prestala obaveza rudnika za izmirenje dužnih obaveza za zdravstvo. Na kraju je istaknuto i da je apelantov zahtjev neosnovan i u smislu odredbe člana 336. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), imajući u vidu da institut kompenzacije/prebijanja nije primjenjiv u konkretnom slučaju, s obzirom na utvrđenje da su ukupna dugovanja-obaveze apelanta (3.011.483,26 KM) prema tuženom, po osnovu neuplaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje, višestruko veća od apelantovih ukupnih potraživanja (483.312,67 KM) prema tuženom, po osnovu uplaćene isplaćene naknade plaća zbog privremene spriječenosti za rad. Stoga, u situaciji kada je nesporno da apelant tuženom duguje preko tri miliona KM a potraživanja apelanta prema tuženom u predmetnoj pravnoj stvari iznose svega 33,63 KM, zaključeno je da nema pravnog osnova da se tuženi obaveže da apelantu izvrši povrat predmetnih sredstava u smislu naprijed navedene odredbe ZOO.
3. AP-2047/12 Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), iz Đurđevika, zastupan po direktoru-zakonskom zastupniku, podnio je 29. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006358 11 U od 27. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu priznavanja prava na povrat sredstava za isplatu naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti preko 42 dana. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonske uslove (za ostvarivanje navedenog prava) propisane odredbom člana 87. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH u vezi sa odredbom člana 3. Pravilnika o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik), zbog duga kojeg apelant ima na ime neplaćenih doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje. Navedenom odredbom člana 3. Pravilnika je propisano da se naknada plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad obračunava i vrši povrat, odnosno isplata, pod uslovom da je pravno odnosno fizičko lice kod koga je osiguranik zaposlen uplatio dospjele doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje do isteka mjeseca koji prethodi nastupanju privremene spriječenosti za rad. Dalje je navedeno da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 3. stav 3. Zakona o financijskoj konsolidaciji rudnika mrkog uglja u FBiH prema obračunatim, a neuplaćenim javnim prihodima u periodu od 2009. do 2015. godine, kojima je propisano da će se način regulisanja obaveza za zdravstvo i obaveza za nezaposlene iz člana 2. ovog Zakona utvrditi odgovarajućim propisima kantona. Budući na nespornu činjenicu da nisu doneseni odgovarajući propisi kantona, kojima bi bio regulisan način izmirenja obaveza rudnika uglja za zdravstvo, zaključeno je da će se odredbe navedenog Zakona moći provesti tek nakon što budu doneseni odgovarajući kantonalni propisi, zbog čega se ukazuje neprihvatljiv navod apelanta da je samim donošenjem navedenog Zakona prestala obaveza rudnika za izmirenje dužnih obaveza za zdravstvo. Na kraju je istaknuto i da je apelantov zahtjev neosnovan i u smislu odredbe člana 336. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), imajući u vidu da institut kompenzacije/prebijanja nije primjenjiv u konkretnom slučaju, s obzirom na utvrđenje da su ukupna dugovanja-obaveze apelanta (3.011.483,26 KM) prema tuženom, po osnovu neuplaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje, višestruko veća od apelantovih ukupnih potraživanja (483.312,67 KM) prema tuženom, po osnovu uplaćene isplaćene naknade plaća zbog privremene spriječenosti za rad. Stoga, u situaciji kada je nesporno da apelant tuženom duguje preko tri miliona KM a potraživanja apelanta prema tuženom u predmetnoj pravnoj stvari iznose svega 386,12 KM, zaključeno je da nema pravnog osnova da se tuženi obaveže da apelantu izvrši povrat predmetnih sredstava u smislu naprijed navedene odredbe ZOO.
4. AP-2467/12 Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), iz Đurđevika, zastupan po direktoru-zakonskom zastupniku, podnio je 2. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006354 11 U od 17. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu priznavanja prava na povrat sredstava za isplatu naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti preko 42 dana. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonske uslove (za ostvarivanje navedenog prava) propisane odredbom člana
87. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH u vezi sa odredbom člana 3. Pravilnika o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik), zbog duga kojeg apelant ima na ime neplaćenih doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje. Navedenom odredbom člana 3. Pravilnika je propisano da se naknada plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad obračunava i vrši povrat, odnosno isplata, pod uslovom da je pravno odnosno fizičko lice kod koga je osiguranik zaposlen uplatio dospjele doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje do isteka mjeseca koji prethodi nastupanju privremene spriječenosti za rad. Dalje je navedeno da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 3. stav 3. Zakona o financijskoj konsolidaciji rudnika mrkog uglja u FBiH prema obračunatim, a neuplaćenim javnim prihodima u periodu od 2009. do 2015. godine, kojima je propisano da će se način regulisanja obaveza za zdravstvo i obaveza za nezaposlene iz člana 2. ovog Zakona utvrditi odgovarajućim propisima kantona. Budući na nespornu činjenicu da nisu doneseni odgovarajući propisi kantona, kojima bi bio regulisan način izmirenja obaveza rudnika uglja za zdravstvo, zaključeno je da će se odredbe navedenog Zakona moći provesti tek nakon što budu doneseni odgovarajući kantonalni propisi, zbog čega se ukazuje neprihvatljiv navod apelanta da je samim donošenjem navedenog Zakona prestala obaveza rudnika za izmirenje dužnih obaveza za zdravstvo. Na kraju je istaknuto i da je apelantov zahtjev neosnovan i u smislu odredbe člana 336. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), imajući u vidu da institut kompenzacije/prebijanja nije primjenjiv u konkretnom slučaju, s obzirom na utvrđenje da su ukupna dugovanja-obaveze apelanta (3.011.483,26 KM) prema tuženom, po osnovu neuplaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje, višestruko veća od apelantovih ukupnih potraživanja (483.312,67 KM) prema tuženom, po osnovu uplaćene isplaćene naknade plaća zbog privremene spriječenosti za rad. Stoga, u situaciji kada je nesporno da apelant tuženom duguje preko tri miliona KM a potraživanja apelanta prema tuženom u predmetnoj pravnoj stvari iznose svega 672,57 KM, zaključeno je da nema pravnog osnova da se tuženi obaveže da apelantu izvrši povrat predmetnih sredstava u smislu naprijed navedene odredbe ZOO.
5. AP-2468/12 Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), iz Đurđevika, zastupan po direktoru-zakonskom zastupniku, podnio je 2. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006897 11 U od 11. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu priznavanja prava na povrat sredstava za isplatu naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti preko 42 dana. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonske uslove (za ostvarivanje navedenog prava) propisane odredbom člana
87. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH u vezi sa odredbom člana 3. Pravilnika o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik), zbog duga kojeg apelant ima na ime neplaćenih doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje. Navedenom odredbom člana 3. Pravilnika je propisano da se naknada plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad obračunava i vrši povrat, odnosno isplata, pod uslovom da je pravno odnosno fizičko lice kod koga je osiguranik zaposlen uplatio dospjele doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje do isteka mjeseca koji prethodi nastupanju privremene spriječenosti za rad. Dalje je navedeno da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 3. stav 3. Zakona o financijskoj konsolidaciji rudnika mrkog uglja u FBiH prema obračunatim, a neuplaćenim javnim prihodima u periodu od 2009. do 2015. godine, kojima je propisano da će se način regulisanja obaveza za zdravstvo i obaveza za nezaposlene iz člana 2. ovog Zakona utvrditi odgovarajućim propisima kantona. Budući na nespornu činjenicu da nisu doneseni odgovarajući propisi kantona, kojima bi bio regulisan način izmirenja obaveza rudnika uglja za zdravstvo, zaključeno je da će se odredbe navedenog Zakona moći provesti tek nakon što budu doneseni odgovarajući kantonalni propisi, zbog čega se ukazuje neprihvatljiv navod apelanta da je samim donošenjem navedenog Zakona prestala obaveza rudnika za izmirenje dužnih obaveza za zdravstvo. Na kraju je istaknuto i da je apelantov zahtjev neosnovan i u smislu odredbe člana 336. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), imajući u vidu da institut kompenzacije/prebijanja nije primjenjiv u konkretnom slučaju, s obzirom na utvrđenje da su ukupna dugovanja-obaveze apelanta (2.036.429,47 KM) prema tuženom, po osnovu neuplaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje, višestruko veća od apelantovih ukupnih potraživanja (424.469,47 KM) prema tuženom, po osnovu uplaćene isplaćene naknade plaća zbog privremene spriječenosti za rad. Stoga, imajući u vidu ukupna navedena potraživanja tuženog prema apelantu, te da potraživanja apelanta prema tuženom u predmetnoj pravnoj stvari iznose svega 17.904,54 KM, zaključeno je da nema pravnog osnova da se tuženi obaveže da apelantu izvrši povrat predmetnih sredstava u smislu naprijed navedene odredbe ZOO.
6. AP-3793/12 Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), iz Đurđevika, zastupan po direktoru-zakonskom zastupniku, podnio je 1. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 007208 11 U od 30. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu priznavanja prava na povrat sredstava za isplatu naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti preko 42 dana u iznosu od 768,85 KM. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonske uslove (za ostvarivanje navedenog prava) propisane odredbom člana 87. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH u vezi sa odredbom člana 3. Pravilnika o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik), zbog duga kojeg apelant ima na ime neplaćenih doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje. Navedenom odredbom člana 3. Pravilnika je propisano da se naknada plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad obračunava i vrši povrat, odnosno isplata, pod uslovom da je pravno odnosno fizičko lice kod koga je osiguranik zaposlen uplatio dospjele doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje do isteka mjeseca koji prethodi nastupanju privremene spriječenosti za rad. Dalje je navedeno da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 3. stav 3. Zakona o financijskoj konsolidaciji rudnika mrkog uglja u FBiH prema obračunatim, a neuplaćenim javnim prihodima u periodu od 2009. do 2015. godine, kojima je propisano da će se način regulisanja obaveza za zdravstvo i obaveza za nezaposlene iz člana 2. ovog Zakona utvrditi odgovarajućim propisima kantona, te da nedonošenje kantonalnih propisa ne može ići na štetu tuženog.
7. AP-4277/12 Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), iz Đurđevika, zastupan po direktoru-zakonskom zastupniku, podnio je 7. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006898 11 U od 9. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu priznavanja prava na povrat sredstava za isplatu naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti preko 42 dana u iznosu od 16.950,48 KM. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonske uslove (za ostvarivanje navedenog prava) propisane odredbom člana 87. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH u vezi sa odredbom člana 3. Pravilnika o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik), zbog duga kojeg apelant ima na ime neplaćenih doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje. Navedenom odredbom člana 3. Pravilnika je propisano da se naknada plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad obračunava i vrši povrat, odnosno isplata, pod uslovom da je pravno odnosno fizičko lice kod koga je osiguranik zaposlen uplatio dospjele doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje do isteka mjeseca koji prethodi nastupanju privremene spriječenosti za rad. Dalje je navedeno da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 3. stav 3. Zakona o financijskoj konsolidaciji rudnika mrkog uglja u FBiH prema obračunatim, a neuplaćenim javnim prihodima u periodu od 2009. do 2015. godine, kojima je propisano da će se način regulisanja obaveza za zdravstvo i obaveza za nezaposlene iz člana 2. ovog Zakona utvrditi odgovarajućim propisima kantona, te da nedonošenje kantonalnih propisa ne može ići na štetu tuženog.
8. AP-4323/12 Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), iz Đurđevika, zastupan po direktoru-zakonskom zastupniku, podnio je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006899 11 U od 9. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu priznavanja prava na povrat sredstava za isplatu naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti preko 42 dana u iznosu 19.547,69 KM. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonske uslove (za ostvarivanje navedenog prava) propisane odredbom člana 87. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH u vezi sa odredbom člana 3. Pravilnika o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik), zbog duga kojeg apelant ima na ime neplaćenih doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje. Navedenom odredbom člana 3. Pravilnika je propisano da se naknada plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad obračunava i vrši povrat, odnosno isplata, pod uslovom da je pravno odnosno fizičko lice kod koga je osiguranik zaposlen uplatio dospjele doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje do isteka mjeseca koji prethodi nastupanju privremene spriječenosti za rad. Dalje je navedeno da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 3. stav 3. Zakona o financijskoj konsolidaciji rudnika mrkog uglja u FBiH prema obračunatim, a neuplaćenim javnim prihodima u periodu od 2009. do 2015. godine, kojima je propisano da će se način regulisanja obaveza za zdravstvo i obaveza za nezaposlene iz člana 2. ovog Zakona utvrditi odgovarajućim propisima kantona, te da nedonošenje kantonalnih propisa ne može ići na štetu tuženog.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2015/12.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na kojeg se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud u Tuzli utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo u osporenim odlukama. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u Tuzli u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na kojeg se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić