Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-218/12 („Kraš trgovina“ d.o.o. Široki Brijeg,„Konzum“ d.o.o. Sarajevo i „Rudnap“ d.o.o. Banja Luka i V.V.)
Odluka donesena 08. 05. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-218/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije „Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Kraš trgovina“ d.o.o. Široki Brijeg, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Pr 091209 11 Pžp od 11. novembra 2011. godine;
„Konzum“ d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 046387 11 Pžp od 23. maja 2012. godine;
„Rudnap“ d.o.o. Banja Luka i V.V., protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Pr 106741 11 Pžp od 26. juna 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-218/12
„Kraš trgovina“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banja Luke, podnio je 13. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Pr 091209 11 Pžp od 11. novembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju više puta. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 63. stav 1. Zakona o fiskalnim kasama, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, između ostalog, citirao odredbe čl. 63. stav 1. i 65. stav 1. Zakona o fiskalnim kasama i naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je kritične prilike inspekcijskom kontrolom ovlaštenog lica Poreske uprave RS, Područni centar Banja Luka, u prodajnom mjestu „Čoko bar“, koji se nalazi u Banja Luci, utvrđeno da apelant, koji se bavi pružanjem ugostiteljskih usluga u svom ugostiteljskom objektu, ne izdaje fiskalne račune odštampane na fiskalnoj kasi preko koje evidentira promet, jer je dana 7. augusta 2009. godine izdat račun broj 1476, na određeni novčani iznos, koji nije fiskalni. Shodno tome, Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis o prekršajima kada je radnje apelanta, pravno cijenio kao prekršaj iz navedene odredbe člana 63. stav 1. Zakona o fiskalnim kasama. Osim toga, Okružni sud je istakao da su neosnovani navodi da apelant nije mogao izdati fiskalni račun predmetnog dana iz razloga što je fiskalna kasa bila u kvaru i fizički iznesena iz prodajnog mjesta u vremenskom periodu od 5. do 7. augusta 2009. godine, zato što je apelant kritične prilike izdao „nefiskalni račun“ broj 1476, a što je među strankama nesporno. Dakle, Okružni sud je ukazao na to da apelant u konkretnom slučaju, ako je fiskalna kasa bila u kvaru, nije mogao izdati „nefiskalni račun“, već je morao postupiti shodno pomenutoj odredbi člana 65. stav 1. Zakona o fiskalnim kasama, odnosno izdati fiskalni račun pisan rukom u dva primjerka, bez obzira da li to klijent zahtijeva.
2. AP-2200/12
„Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa direktor Dragan Baškarad, odnosno izvršni direktor Aida Delalić, podnio je 12. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 046387 11 Pžp od 23. maja 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 29. jula 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 11. stav 6. Zakona o zaštiti potrošača u BiH, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, naglasio da Zapisnik o inspekcijskoj kontroli nije nezakonit dokaz u smislu odredbi člana 49. stav 2. Zakona o prekršajima i člana 11. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, te da se kao takav mogao koristiti u prekršajnom postupku kao dokazni materijal. Kantonalni sud je istakao da se razlog za to nalazi u tome što se navedene nepravilnosti postupka inspekcijskog nadzora ne mogu podvesti pod povrede ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je ratifikovala BiH (povreda prava privatnosti, ugleda i časti, nepovredivosti stana ili dostojanstva apelanta, itd.). Također, Kantonalni sud je naveo da bez obzira što predmetni zapisnik nije stekao svojstvo javne isprave, kada bi predstavljao potpun dokaz o onom što se u njemu određuje, on time nije postao nevaljan dokaz u smislu odredbe člana 49. stav 2. Zakona o prekršajima, već predstavlja privatnu ispravu, pismeno ili zapis koji je prvostepeni sud mogao prihvatiti i izvesti u dokaznom postupku na usmenom pretresu, s tim što dokaznu snagu istog cijeni sud shodno načelu slobodne ocjene dokaza i slobodnog sudijskog uvjerenja. Najzad, Kantonalni sud je konstatovao da se iz obrazloženja pobijanog rješenja o prekršaju, može utvrditi da je prvostepeni sud postupio na opisani način, te je naveo kako je ocijenio izvedeni dokaz, na temelju kojih razloga i kakve je zaključke izveo o odlučnim činjenicama.
3. AP-3008/12
„Rudnap“ d.o.o. Banja Luka i V.V. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Ognjen Avlijaš, advokat iz Bijeljina, podnijeli su 10. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Pr 106741 11 Pžp od 26. juna 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni krivima za prekršaj iz člana 7. stav 5. Zakona o deviznom poslovanju, pa su im izrečene novčane kazne, i to prvoapelantu u iznosu od 26.000,00 KM, a drugoapelantu, kao odgovornom licu u prvoapelantu, u iznosu od 5.100,00 KM. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da iz provedenog dokaznog postupka na usmenom pretresu i dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je prvostepeni sud svaki pojedinačni dokaz cijenio posebno i u vezi sa ostalim dokazima, te da je na osnovu takve ocjene izveden pravilan zaključak da su apelanti dana 16. decembra 2009. godine zaključili Sporazum o pružanju menadžment konsultantskih usluga sa firmom „Rudnap group“ a.d. Beograd koji se primjenjuje retroaktivno od 1. januara 2009. godine i u njemu nije navedena stvarna vrijednost navedenih usluga, čime su u radnjama apelanata sadržana obilježja predmetnog prekršaja, radi čega ih je valjalo proglasiti odgovornima i utvrditi odgovarajuću sankciju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-218/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić