Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-229/12 (A. J.,A. B. i A. H. i E. Č. i H. V. i E. T. i S. T. i Z. A.)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-229/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj AP-229/12, rješavajući apelacije Almira Jakupovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Almir Jakupović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001874 09 Rsž od 26. decembra 2011. godine;

Amir Bašagić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 002000 09 Rsz od 14. decembra 2011. godine;

Avdo Hasanović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001929 09 Rsz od 12. decembra 2011. godine;

Esmir Čaušević, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001813 09 Rsž od 16. novembra 2011. godine;

Husein Velagić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 001670 11 Rsz od 12. decembra 2011. godine;

Emir Topalović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 000127 09 Rsz od 16. novembra 2011. godine;

Smail Topalović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001960 09 Rsz od 11. novembra 2011. godine;

Zuhdija Abazović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001701 09 Rsz od 12. decembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-229/12

Almir Jakupović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 13. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001874 09 Rsž od 26. decembra 2011. godine.

2. AP-230/12

Amir Bašagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 13. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 002000 09 Rsz od 14. decembra 2011. godine.

3. AP-231/12

Avdo Hasanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 13. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001929 09 Rsz od 12. decembra 2011. godine.

4. AP-232/12

Esmir Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 13. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001813 09 Rsž od 16. novembra 2011. godine.

5. AP-233/12

Husein Velagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 13. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 001670 11 Rsz od 12. decembra 2011. godine.

6. AP-237/12

Emir Topalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 13. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 000127 09 Rsz od 16. novembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. oktobra 2012. godine.

7. AP-238/12

Smail Topalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 13. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001960 09 Rsz od 11. novembra 2011. godine.

8. AP-239/12

Zuhdija Abazović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 13. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001701 09 Rsz od 12. decembra 2011. godine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-229/12.

U konkretnom slučaju osporenim konačnim odlukama, između ostalog, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da se obaveže tuženi da im na ime neisplaćenog dijela plaća, minulog rada i dodatka na plaću, te na ime neisplaćenog dijela naknade za ishranu u toku rada (topli obrok), kao i na ime naknade troškova prevoza na posao i sa posla, isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izrekama presuda. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženjima presuda naveo da je usvajanjem i stupanjem na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora dana 8. septembra 2005. godine, prestala da važi primjena ostalih propisa kojima su bila uređena prava radnika, pa i primjena granskih kolektivnih ugovora, jer je Opći kolektivni ugovor obavezujući za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte (Odluka Ustavnog suda broj AP-3417/08). Također, Kantonalni sud je istakao da se, dakle, predmetna potraživanja apelanata za period nakon 8. septembra 2005. godine, mogu jedino raspraviti u skladu sa odredbama čl. 8., 17. i 18. Općeg kolektivnog ugovora. Najzad, Kantonalni sud je konstatovao da kako apelanti nisu dokazali da imaju pravo na prevoz ili naknadu troškova prevoza na posao i sa posla u skladu sa pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, odnosno kako nisu dokazali da im je tuženi isplatio manje iznose po osnovu plaće i toplog obroka, to su njihovi tužbeni zahtjevi odbijeni. Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-229/12 (A. J.,A. B. i A. H. i E. Č. i H… | Sudska praksa | Aktio