Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-23/12 („Prevent leather Sarajevo“ d.o.o. Visoko,R. S. i B. G. i A. G. i R. Z. i J. S.)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-23/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije "Ime Apelanta na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Prevent leather Sarajevo" d.o.o. Visoko, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 RS 017934 11 RSŽ od 27. oktobra 2011. godine;

Ramiz Siočić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 RS 034911 12 RSŽ od 20. juna 2012. godine;

Boris Gavrilović i Aleksandar Gačanin, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001530 12 GŽ od 29. maja 2012. godine;

Ružica Zeljko, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 RS 012114 11 REV od 19. juna 2012. godine;

Jelena Stanojević, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 RS 008223 12 RSŽ od 17. septembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-23/12

„Prevent leather Sarajevo“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula iz Sarajeva, podnio je 4. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 RS 017934 11 RSŽ od 27. oktobra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. novembra 2012. godine i 3. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici M.D. koju je donio apelant, te je navedena odluka poništena i apelantu naloženo da tužiteljicu vrati na rad. U postupku je utvrđeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za otkaz ugovora o radu tužiteljici, koje je apelant naveo u svojoj odluci (promjene u sistematizaciji i smanjenje broja zaposlenih) jer prema dokazima u spisu iz ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga nije prestala potreba za obavljanjem poslova koje je tužiteljica obavljala u vrijeme donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu, tj. navedene poslove su nastavili obavljati drugi zaposlenici.

2. AP-3186/12

Ramiz Siočić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnio je 31. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 RS 034911 12 RSŽ od 20. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati jubilarnu nagradu za 35 godina neprekidnog radnog staža u organima uprave i sudske vlasti. U postupku je utvrđeno da, budući da je apelant 35 godina radnog staža napunio sa danom 4. decembra 2010. godine, na njegov status se primjenjuje Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 45/10) koji je stupio na snagu 29. jula 2010. godine, a kojim nije predviđena naknada po osnovu jubilarne nagrade, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

3. AP-3191/12

Boris Gavrilović i Aleksandar Gačanin (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Pala, koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su 31. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001530 12 GŽ od 29. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena Državna agencija za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine isplati naknade za prekovremeni radi i naknade za obezbjeđenje odgovarajuće uniforme. U postupku je utvrđeno da se, prema Zakonu o policijskim službenicima, za postojanja prekovremenog rada trebaju sprovesti propisane procedure da bi se radni sati smatrali prekovremenim radom i da bi bili osnov za ostvarivanje prava na naknadu, a budući da u slučaju apelanata nije donesena takva naredba, ne pripada im pravo na utužene naknade. Osim toga, sud je zaključio da apelantima ne pripada niti pravo na naknadu za uniforme, budući da uobičajeni odjevni predmeti (odijelo i kravata) za koje su apelanti izdvojili određena novčana sredstva ne tretiraju kao uniforma u skladu sa Pravilnikom o izgledu policijske uniforme koju je donijelo Vijeće Ministara Bosne i Hercegovine i Pravilnikom o nošenju policijske uniforme tuženog.

4. AP-3445/12

Ružica Zeljko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, podnijela je 25. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 RS 012114 11 REV od 19. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi javni oglas tuženog Zapadnohercegovačkog kantona jer nisu ispoštovane zakonske procedure, da se poništi izbor kandidata izabranog po tom oglasu i da se naloži tuženom da ponovo raspiše oglas za radno mjesto pripravnika u sektoru za prometnu edukaciju tuženog. U postupku je utvrđeno da je tuženi sporni oglas objavio u skladu sa odredbama člana 22. Zakona o namještenicima u tijelima državne službe Zapadnohercegovačkog kantona, da su se na oglas prijavila dva kandidata (apelantica i J.G.) da su oba kandidata ispunjavala uvjete koji su objavljeni, a da je po odluci rukovoditelja-ministra organa izabran kandidat J.G. Sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoje povrede postupka za izbor prijavljenih kandidata.

5. AP-3635/12

Jelena Stanojević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca, koju zastupa Janko Nikolić advokat iz Zvornika, podnijela je 18. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 RS 008223 12 RSŽ od 17. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje tužene Osnovne škole „Desanka Maksimović“ iz Čelopeka o prestanku radnog odnosa apelantice i da se naloži tuženoj da apelanticu vrati na radno mjesto na kojem je bila prije donošenja navedene odluke ili radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj sposobnosti i isplati joj neisplaćene plaće. U postupku je utvrđeno da je apelantici prestao radni odnos u skladu sa ugovorom o radu koji je zaključen na određeno vrijeme, a u kojem je određeno da će apelantici prestati radni odnos povratkom na rad radnice koju je apelantica zamjenjivala na radnom mjestu pedagoga.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 23/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-23/12 („Prevent leather Sarajevo“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio