Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2673/12 (M. R.,D. M. i S. Ć. i M. P.)
Odluka donesena 08. 05. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2673/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj AP-2673/12, rješavajući apelacije Milana Reljića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milan Reljić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 006890 12 KŽ 7 od 10. aprila 2012. godine;
Dejana Mitrašinović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 003778 11 KŽ 8 od 27. marta 2012. godine;
Slaviša Ćulum, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 003778 11 KŽ 8 od 27. marta 2012. godine;
Mladen Popović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 K 001161 11 KŽ od 22. decembra 2011. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2673/12
Milan Reljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Duška Bogojević advokatica iz Banja Luke, podnio je 17. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 006890 12 KŽ 7 od 10. aprila 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedanaest godina. U postupku je utvrđeno da je apelant zajedno sa još dva lica, po prethodnom dogovoru, upotrebom oružja i prijetnjom da će neposredno napasti na život i tijelo, na način bliže opisan u dispozitivu presude, oduzeo tuđe pokretne stvari (novac iz banke čija vrijednost prelazi iznos od 50.000,00 KM) u namjeri da njihovim prisvajanjem sebi ili drugome pribavi protivpravnu imovinsku korist. Sud je naveo da je odlučne činjenice utvrdio na osnovu ocjene iskaza saslušanih svjedoka, dovodeći ih u vezu sa iskazima apelanta i ostalih optuženih kao svjedoka na glavnom pretresu, nalazima i mišljenjima vještaka i sadržajem bojnih materijalnih dokaza, iz kojih je izveo zaključak da je apelant sa ostalim optuženim počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
2. AP-2684/12
Dejana Mitrašinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Nevenka Vitomir advokatica iz Banja Luke, podnijela je 18. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 003778 11 KŽ 8 od 27. marta 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je proglašena krivom za krivično djelo razbojništvo u pomaganju iz člana 233. stav 2. u vezi sa članom 25. KZ RS i krivičnog djela oduzimanje motornog vozila iz člana 237. stav 1. KZ RS, pa joj je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i jedan mjesec. U postupku je utvrđeno da je apelantica zajedno sa drugim optuženim licima pribavila sredstva za izvršenje krivičnog djela razbojništva i unaprijed obećala prikrivanje krivičnog djela, te došla do motornog vozila koje je upotrjebljeno u izvršenju razbojništva u prostorijama „Pro Credit bank“ – Banja Luka, čime je na način bliže opisan u dispozitivu presude počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret.
3. AP-2704/12
Slaviša Ćulum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Goran Nešković advokat iz Doboja, podnio je 19. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 003778 11 KŽ 8 od 27. marta 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS, i produženo krivično djelo oduzimanje motornog vozila iz člana 237. stav 1. KZ RS, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od sedam godina i tri mjeseca. U postupku je utvrđeno da je apelant zajedno sa drugim optuženim licima, upotrebom vatrenog oružja i prijetnjom da će neposredno napasti na život, na način bliže opisan u dispozitivu presude, oduzeo tuđu pokretnu stvar (novac iz banke) u namjeri da njenim prisvajanjem sebi ili drugome pribavi protivpravnu imovinsku korist, čime je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
4. AP-3355/12
Mladen Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, podnio je 17. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 K 001161 11 KŽ od 22. decembra 2011. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za produženo krivično djelo teška krađa iz člana 232. stav 1. KZ RS, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvanaest mjeseci. U postupku je utvrđeno da je apelant sa ostalim osumnjičenim u dva navrata na način bliže opisan u dispozitivu presude od oštećenih PP „Zovko“ i B.V. prisvojio metalne cijevi i aluminijske izduvne grane i prodao ih osobama koje se bave otkupom starog željeza i I.A. i podijelio novac sa ostalim osumnjičenim, na koji način je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2673/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić