Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3156/12 (Z. G. i R. P.,M. K. i „Finalist“,Domagoj Đekić d.o.o. Tuzla i R. D. i „Gradis“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3156/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantana osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zoran Gavranić i Radovan Plavšić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 00543 12 GŽ od 6. juna 2012. godine;

Mirjana Kešelj, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049783 11 REV od 22. maja 2012. godine;

„Finalist“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 PS 062823 11 REV od 31. maja 2012. godine;

Domagoj Đekić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001598 11 REV od 28. augusta 2012. godine;

Ratko Dubajić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 031675 11 REV od 28. juna 2012. godine;

„Gradis“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 MALS 053523 12 PŽ od 13. jula 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3156/12

Zoran Gavranić i Radovan Plavšić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Šipova, koje zastupa Dragan Todorović advokat iz Šipova, podnijeli su 29. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 00543 12 GŽ od 6. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena JPŠ „Šume RS“ isplati na ime duga za realizovanu sječu i obradu škarta za septembar i oktobar 2002. godine novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da su sa tuženom u spornom periodu bili u obligaciono pravnom odnosu, tj. nisu dokazali da su sa tuženom zaključili posebni ugovor o djelu, kako navode u tužbi.

2. AP-3368/12

Mirjana Kešelj (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Istočnog Sarajeva, koju zastupa Dušan Kalaba advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049783 11 REV od 22. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo isplati novčani iznos na ime duga za eksproprisane građevinske i prateće objekte. U postupku je utvrđeno da apelantica nije aktivno legitimisana u konkretnoj pravnoj stvari, jer u vrijeme izvršene eksproprijacije nije bila vlasnik spornih objekata, te joj ne pripada pravo na pravičnu naknadu.

3. AP-3387/12

„Finalist“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 21. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 PS 062823 11 REV od 31. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati novčani iznos na ime duga prema kupoprodajnom ugovoru. Osim toga, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tužitelj naknadi materijalnu štetu prouzrokovanu isporukom robe sa materijalnim nedostacima. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj zaključili ugovor o kupoprodaji robe, kojim se tužitelj kao prodavac obavezao da će apelantu kao kupcu na osnovu njegovih narudžbenica isporučiti određenu količinu robe (nišane i mermerne blokove), a apelant se obavezao da će za to tužitelju platiti ugovorenu cijenu. Budući da apelant nije platio cijenu za isporučenu i primljenu robu, sud ga je obavezao da tužitelju isplati iznos bliže naveden u dispozitivu presude. Osim toga, u odnosu na protivtužbeni zahtjeva apelanta, sud je zaključio da apelant kao kupac prilikom preuzimanja robe od tužitelja nije prigovarao zbog postojanja materijalnih nedostataka kupljene stvari, niti je o tome u roku od osam dana obavijestio tužitelja, iako mu nije moglo biti nepoznato da kupljena stvar nema svojstvo i odlike koje su ugovorene, jer su nedostaci takve prirode da bi ih moglo lako opaziti prilikom uobičajenog pregleda lice sa prosječnim znanjem i iskustvom, kakav je apelant, te da je odgovornost tužitelja kao prodavca u konkretnom slučaju isključena, u skladu sa članom 480. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. AP-3390/12

Domagoj Đekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupaju Desimir i Velimir Kevac advokati iz Banja Luke, podnio je 21. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001598 11 REV od 28. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju na ime duga za kupovinu automobila isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant od tužitelja kupio automobil koji je preuzeo, ali da nije u cjelosti isplatio ugovorenu cijenu, pa ga je sud u skladu sa članom 277. stav 1. ZOO obavezao da tužitelju isplati preostali dio kupoprodajne cijene.

5. AP-3406/12

Ratko Dubajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 24. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 031675 11 REV od 28. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime duga za putne troškove nastale upotrebom vlastitog putničkog vozila i dnevnice za period od četiri godine, isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant 2000. godine izabran za člana Općinskog vijeća Općine Bihać kao lice sa prebivalištem na području Općine Bihać, u skladu sa članom 38. stav 1. Statuta Općine Bihać, ali da je 2001. godine preselio u Banja Luku, za što mu nesporno pripada naknada-paušal za prisustvo na sjednicama, ali da mu ne pripada pravo na naknadu za prevoz i dnevnice za putne troškove, jer putovanje apelanta od Banja Luke do Bihaća se ne smatra službenim putovanjem u smislu odredbe člana 2. stav 1. Uredbe o naknadama za putne troškove.

6. AP-3437/12 „Gradis“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 25. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 MALS 053523 12 PŽ od 13. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati novčani iznos na ime duga po ugovoru o djelu. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj bili u poslovnom odnosu na osnovu ugovora o djelu, kojim se tužitelj kao izvođač radova obavezao da će apelantu izvršiti isporuku i ugradnju stakala i panela, a apelant kao naručilac radova se obavezao da će tužitelju za to platiti naknadu. Budući da je apelant nije platio tužitelju za izvršene radove u ugovorenom roku, iako mu je tužitelj za to ispostavio račune, sud je apelanta obavezao da tužitelju u skladu sa članom 277. stav 1. u vezi sa članom 324. ZOO isplati novčani iznos naveden u dispozitivu presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3156/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3156/12 (Z. G. i R. P.,M. K. i… | Sudska praksa | Aktio