Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-343/12 (S. A.,R. S. i L. J. i M. P. i R. A. i D. Č.,„Ćosićpromex“ d.o.o. Žabljak-Usora)
Odluka donesena 08. 05. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-343/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj AP-343/12, rješavajući apelacije Suvada Ahmića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Suvad Ahmić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000945 10 Rev od 4. oktobra 2011. godine;
Rabija Slipić i Ljerka Juričić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006165 10 Rev od 20. decembra 2011. godine;
Mira Petrović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000576 10 Rev od 8. novembra 2011. godine;
Ramiz Abdić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 003983 10 Rsz od 16. januara 2012. godine;
Daliborka Čelan, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 010027 11 Rev od 10. maja 2012. godine;
„Ćosićpromex“ d.o.o. Žabljak-Usora, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Rs 009590 11 Rsž od 9. augusta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-343/12
Suvad Ahmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 23. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000945 10 Rev od 4. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati određeni novčani iznos, radi naknade štete, koju je, prema njegovim tvrdnjama, pretrpio jer mu tuženi nije uspostavio radno-pravni status po rješenjima Federalne i Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu. U obrazloženju presude je, između ostalog, naglašeno da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili materijalno pravo, odredbu iz člana 143. st. 2. i 4. navedenog zakona, kada su zaključili da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, jer se apelant u radnom odnosu kod tuženog zatekao na dan 31. decembar 1991. godine, pismenim putem se obratio tuženom, kao svom poslodavcu za uspostavu radno-pravnog statusa u smislu odredbe člana 143. stav 2. predmetnog zakona, a nije pozvan na rad.
2. AP-431/12
Rabija Slipić i Ljerka Juričić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Alica Zećo, advokat iz Mostara, podnijele su 30. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006165 10 Rev od 20. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se tuženi obaveže da im isplati razliku plaće za određeni vremenski period u određenim novčanim iznosima, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbe čl. 2., 17. i 18. Zakona o organizaciji PIO F BiH i čl. 5. i 105. Zakona o radu, te naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova da u utuženom periodu apelantice, preuzete iz ranijeg DF PIO BiH, nisu diskriminirane u isplati manje plaće od zaposlenika koji rade na istim poslovima, a koji su preuzeti iz ranijeg Zavoda MIO Mostar, jer u konkretnom slučaju do manje isplaćenih plaća došlo je zbog toga što su prema zatečenom ugovoru o radu iz 2000. godine apelantice primale manju plaću, a ne što im je tuženi isplaćivao manje plaće zbog toga što je općim aktima vrjednovao njihove poslove i zadatke na drugačiji način.
3. AP-593/12 Mira Petrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 13. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000576 10 Rev od 8. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 6. marta 2005. godine i da se usvoji njen zahtjev u pravcu regulisanja radno-pravnog statusa s poslodavcem „Četvrta osnovna škola“ Hrasnica, te da se naloži istoj da u smislu člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu u roku od 15 dana uspostavi s apelanticom radno-pravni status na radnom mjestu računopolagača ili drugom odgovarajućem radnom mjestu u skladu sa školskom spremom, sa svim pravima iz radnog odnosa. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, citirao odredbu člana 143. stav 2. predmetnog zakona i konstatovao da apelantica nije ispunila nijedan od kumulativnih uslova propisanih navedenom zakonskom odredbom jer je nesporno da na dan 31. decembar 1991. godine nije bila u radnom odnosu kod prvotužene, već je radila u STR „Modni Club“ Ilidža u njenom vlasništvu, što znači da su već ti razlozi isključili osnovanost njenog tužbenog zahtjeva.
4. AP-1096/12
Ramiz Abdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 23. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 003983 10 Rsz od 16. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, radi isplate plaća i drugih naknada iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom je odlučeno na način pobliže preciziran u izreci presude. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je tužba u konkretnom predmetu usmjerena na isplatu razlike plaća za period decembar 2005. do 28. februara 2007. godine, razlike toplog obroka za isti period, regresa za 2005. i 2006. godinu i isplatu naknade na ime jubilarne nagrade za neprekidan rad u službi u trajanju od deset godina. Nadalje, Kantonalni sud je citirao odredbe čl. 62. i 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH i zaključio da (uslijed nedostatka pasivne legitimacije) tužena nije u obavezi isplatiti razliku plaća, toplog obroka i regresa nastalih u periodu od 1. januara 2006. godine pa na dalje, jer apelant nije zaposlenik organa tužene, već zaposlenik Ministarstva odbrane BiH, za čije obaveze odgovara država BiH. Također, Kantonalni sud je konstatovao da sve i kada bi se prihvatilo pravilnim utvrđenje prvostepenog suda da je apelant bio u neprekidnoj službi kod tužene od 1. januara 1996. godine, opet obaveza za isplatu jubilarne nagrade nije na strani tužene već na državi BiH, pa je i u tom dijelu žalba osnovana, zbog čega je tužbeni zahtjev za isplatu jubilarne nagrade neosnovan uslijed nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene. Konačno, Kantonalni sud je ukazao na to da kako je apelant godišnji odmor za 2005. godinu otpočeo koristiti 23. augusta 2005. godine, a tužbu sudu podnio 30. decembra 2008. godine, to je njegovo potraživanje za isplatu razlike regresa za 2005. godinu, u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu zastarjelo, jer je tužba sudu podnesena po proteku roka od tri godine, računajući od dana nastanka potraživanja.
5. AP-2866/12
Daliborka Čelan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Fojnice, koju zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnijela je 31. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 010027 11 Rev od 10. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da je vrati na poslove i radne zadatke profesora biologije i da joj plati na ime plaća određeni novčani iznos. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naglasio da odredbu člana 19. Zakona o radu ne treba tumačiti tako da će i mimo volje zaposlenika, protekom dvije godine neprekidnog rada kod istog poslodavca, radni odnos na određeno vrijeme automatski prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da tu zakonsku odredbu treba tumačiti kao pravo zaposlenika, a ne i njegovu obavezu, jer u situaciji kada nakon ispunjenja uslova iz predmetne zakonske odredbe apelantica nije tražila da se primjeni ta zakonska odredba nego je izrazila volju da i dalje radi kod tužene na određeno vrijeme, njen radni odnos nije samo po sebi mogao prerasti iz radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da je apelantica na osnovu ugovora o radu sa tuženom zaključenim na određeno vrijeme radila u nepunom radnom vremenu, 20 sati sedmično, a pored toga iz stanja spisa proizilazi da je apelantica u tom periodu radila u još jednoj školi. Konačno, Vrhovni sud je konstatovao da sve navedeno upućuje na pravilnost zaključka da u skladu sa pomenutom zakonskom odredbom bez jasno izražene volje apelantice njen radni odnos na određeno vrijeme nije mogao prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme.
6. AP-3707/12
„Ćosićpromex“ d.o.o. Žabljak-Usora (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović advokati iz Zenice, podnio je 24. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Rs 009590 11 Rsž od 9. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je nezakonito apelantovo rješenje od 1. jula 2009. godine o prekidu radnog odnosa, te je apelant obavezan da tužitelja vrati na posao na radno mjesto na kojem je radio prije otkaza i isplati mu naknadu plaće za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, kao i da mu izvrši uplatu doprinosa PIO Mostar u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant dana 1. jula 2009. godine donio rješenje o prekidu radnog odnosa tužitelju zbog teže povrede radne obaveze, nedolaska na posao nakon 28. juna 2009. godine, kada se tužitelj trebao javiti na posao nakon odobrenog odsustva u trajanju od pet dana, počev od 23. juna 2009. godine, koja povreda je utvrđena u odredbi člana 64. Pravilnika o radu apelanta (neopravdano izostajanje sa posla u trajanju od dva radna dana). Također, Kantonalni sud je istakao da je, na osnovu rezultata dokaznog postupka, prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant, prije donošenja navedenog rješenja, na osnovu odredbe člana 88. Zakona o radu, kojom je propisan otkaz ugovora o radu bez obaveze poštivanja propisanog otkaznog roka, kada, zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu nastavak radnog odnosa nije moguć, nije postupio prema odredbi člana 90. navedenog zakona, tj. nije omogućio tužitelju da iznese obaveznu odbranu, zbog čega je predmetno apelantovo rješenje nezakonito.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-343/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić