Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-374/12 (JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla i Tuzlanski kanton i JU Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-374/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ime Apelanta, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000727 10 Rev od 17. novembra 2011.

godine;

Tuzlanski kanton, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 055911 11 Rev od 17. maja 2012.

godine;

JU Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 045844 10 Rev od 12. aprila 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-374/12 Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000727 10 Rev od 17. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan plaćati tužitelju na ime rente mjesečno po 655,31 KM počev od dana 23. maja 2008. godine, kao dana podnošenja tužbe pa ubuduće dok za to postoje zakonski uslovi, umjesto iznosa od 454,55 KM mjesečno koliko je bio dužan plaćati na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda u Tuzli od 14. januara 2005. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da su kod utvrđenih činjenica da je prosječna zarada kopača na dobijanju uglja u periodu od januara do jula 2008. godine iznosila 975,70 KM, a da je tužitelj primao prosječnu penziju (od januara do augusta 2008. godine) u iznosu od 320,00 KM, ispunjeni uslovi iz člana 196. Zakona o obligacionim odnosima za udovoljavanje tužbenom zahtjevu za povećanje rente u zahtijevanom iznosu od po 655,31 KM mjesečno, kao razlike između primanja koja bi ostvario da nije otišao u invalidsku penziju i trenutnih primanja tužitelja.

2. AP-2727/12 Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, podnio je 20. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 055911 11 Rev od 17. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, poništeno je rješenje prvostepene disciplinske komisije apelanta od 9. februara 2001. godine, kojim je tužitelju izrečena disciplinska kazna-udaljenje iz službe i rješenje drugostepene disciplinske komisije tuženog od 12. marta 2001. godine, kojim je odbijena tužiteljeva žalba protiv navedenog prvostepenog rješenja. Također, utvrđeno je da je rješenjima ministra u Ministarstvu unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona od 5. i 24. aprila 2001. godine, nezakonito prestao radni odnos tužitelja kod apelanta na poslovima načelnika Policijske uprave Kladanj sa danom 28. marta 2001. godine, pa je prednje rješenje poništeno i obavezan apelant da tužitelju uspostavi radno-pravni status i sva prava iz radnog odnosa počev od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa, te da ga rasporedi na radno mjesto u skladu sa stručnom spremom koju posjeduje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da po utvrđenju drugostepenog suda, apelant kao poslodavac nije dokazao da je tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti iz odredbe člana 4. stav 1. tač. 1., 2. i 3. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti apelanta, koja mu se stavlja na teret. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao na to da je pravilan stav nižestepenih sudova da je izreka rješenja prvostepene disciplinske komisije nejasna, nepotpuna i da ne sadrži sve elemente propisane odredbom člana 85. stav 2. navedenog pravilnika. Naime, Vrhovni sud je istakao da izreka ne sadrži jasno određenje propusta tužitelja, zatim da nisu naznačene činjenice i okolnosti koje čine obilježje povrede službene dužnosti i da nije konstatovano o kojoj se tačno povredi službene dužnosti radi, te da su stoga nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su poništili rješenja disciplinske komisije i utvrdili ništavost rješenja ministra u Ministarstvu unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona.

3. AP-2796/12 JU Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 045844 10 Rev od 12. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništen je ugovor o radu zaključen između tužiteljice i apelanta dana 31. januara 2007. godine prema kojem je tužiteljica raspoređena na poslove stručnog saradnika za posredovanje u zapošljavanju u birou Centar, Stari Grad Sarajevo. Dosljedno tome, obavezan je apelant da tužiteljici uruči ugovor o radu po kojem će je rasporediti na poslove koje je obavljala prije donošenja navedenog ugovora, odnosno na poslove šefa Odjeljenja za materijalno-socijalnu sigurnost nezaposlenih osoba i da joj naknadi štetu na ime razlike plaće za period od 1. februara do 30. septembra 2007. godine u određenom novčanom iznosu. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbe čl. 91. i 97. Zakona o radu i naveo da dijeli pravni stav prvostepenog suda da ponuda sklapanja ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima nije bila opravdana u odnosu na poslove koje je tužiteljica do tada obavljala i uopće u odnosu na sadržaj dotadašnjeg ugovora o radu. Također, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant tokom postupka nije, u skladu sa odredbom člana 91. navedenog zakona, dokazao da su potrebe organizacije rada i intencija zaključenog ugovora o radu bili stvarni razlog otkaza sa izmijenjenom ponudom ugovora o radu. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-374/12.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-374/12 (JP "Elektroprivreda BiH" d.d… | Sudska praksa | Aktio