Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3962/13 (S. K., K. V., M. M., D. Z., S. M.)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3962/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj AP-3962/13, rješavajući apelacije Snježane Klepić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Snježane Klepić, Koviljke Vučić, Mile Manojlovića, Dražene Zrnić, Slađane Mijatović, Tihomira Stanivukovića, Marinka Kosa, Jovanke Račić, Mirjane Pajić, Željke Prerad, Rudija Šindla, Miroslava Jovovića, Katice Novaković, Radivojke Kosić, Slobodanke Kuruzović, Nade Ozren, Mlađenke Keserović, Gordane Novković, Jelene Marković, Biljane Vujičić, Svjetlane Aničić, Slavke Šibarević, Krasnodara Šipke, Marinka Bajića, Radojke Bajić, Jelene Kos, Biljane Marinković, Ljiljane Kuzmanović, Bore Pandža, Slavice Risojević, Ljiljane Kos, Radane Grahovac, Jovice Mihajlovića, Mirjane Jungić, Zore Ćurković, Dragice Lakić, Silvane Jović, Mirjane Jakovljević, Ranka Miloševića, Dragane Bajić, Dijane Vranješ i Rajke Majstorović podnesene protiv Presuda Okružnog suda u Banja Luci, broj 71 0 P 159387 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159610 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159357 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159562 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159603 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159393 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159424 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159415 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159563 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159595 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159591 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 158520 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159660 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159575 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159609 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159604 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159581 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159404 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159598 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159586 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159665 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 P 159396 13 Gž od 26. avgusta 2013. godine, broj 71 0 Rs 159392 14 Rsž od 14. marta 2014. godine, broj 71 0 Rs 159402 14 Rsž od 14. marta 2014. godine, broj 71 0 Rs 159422 14 Rsž od 14. marta 2014. godine, broj 71 0 Rs 159381 14 Rsž od 14. marta 2014. godine, broj 71 0 Rs 159416 14 Rsž od 14.

marta 2014. godine, broj 71 0 Rs 159613 14 Rsž od 14. marta 2014.

godine, broj 71 0 Rs 159413 14 Rsž od 11. februara 2014. godine, broj 71 0 Rs 159406 14 Rsž od 11. februara 2014. godine, broj 71 0 Rs 159602 14 Rsž od 11. februara 2014. godine, broj 71 0 Rs 159614 14 Rsž od 21. februara 2014. godine, broj 71 0 Rs 159425 14 Rsž od 21.

februara 2014. godine, broj 71 0 Rs 159383 14 Rsž od 21. februara 2014. godine, broj 71 0 Rs 159420 14 Rsž od 11. februara 2014.

godine, broj 71 0 Rs 159606 14 Rsž od 11. februara 2014. godine, broj 71 0 Rs 159611 14 Rsž od 21. februara 2014. godine, broj 71 0 Rs 159605 14 Rsž od 14. marta 2014. godine, broj 71 0 Rs 159608 14 Rsž od 14. marta 2014. godine, broj 71 0 Rs 159410 14 Rsž od 14.

marta 2014. godine, broj 71 0 Rs 159385 14 Rsž od 14. marta 2014.

godine i broj 71 0 Rs 159388 14 Rsž od 14. marta 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Snježana Klepić, Koviljka Vučić, Mile Manojlović, Dražena Zrnić, Slađana Mijatović, Tihomir Stanivuković, Marinko Kos, Jovanka Račić, Mirjana Pajić, Željka Prerad, Rudi Šindl, Miroslav Jovović, Katica Novaković, Radivojka Kosić, Slobodanka Kuruzović, Nada Ozren, Mlađenka Keserović, Gordana Novković, Jelena Marković, Biljana Vujičić, Svjetlana Aničić, Slavka Šibarević, Krasnodar Šipka, Marinko Bajić, Radojka Bajić, Jelena Kos, Biljana Marinković, Ljiljana Kuzmanović, Bore Pandža, Slavica Risojević, Ljiljana Kos, Radana Grahovac, Jovica Mihajlović, Mirjana Jungić, Zora Ćurković, Dragica Lakić, Silvana Jović, Mirjana Jakovljević, Ranko Milošević, Dragana Bajić, Dijana Vranješ i Rajka Majstorović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Banja Luke, koje zastupa Marijana Blagojević, advokatica iz Banja Luke, podnijeli su u periodu od 23. septembra 2013. do 7. aprila 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-3962/13, AP-3963/13, AP-3964/13, AP-3965/13, AP-3966/13, AP-3967/13, AP-3968/13, AP-3969/13, AP-3970/13, AP- 3971/13, AP-3972/13, AP-3973/13, AP-3974/13, AP-3975/13, AP-3976/13, AP-3977/13, AP- 3978/13, AP-3979/13, AP-3981/13, AP-3982/13, AP-3983/13, AP-3984/13, AP-1529/14, AP- 1530/14, AP-1531/14, AP-1532/14, AP-1533/14, AP-1534/14, AP-1535/14, AP-1536/14, AP- 1537/14, AP-1538/14, AP-1539/14, AP-1540/14, AP-1541/14, AP-1542/14, AP-1543/14, AP-

1544/14, AP-1545/14, AP-1546/14, AP-1547/14 i AP-1548/14.

3. Dakle, ukupno je podneseno 42 apelacije, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3962/13.

4. Presudama Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 71 0 P 159387 12 P od 18. matra 2013. godine, broj 71 0 P 159610 12 P od 18. marta 2013. godine, broj 71 0 P 159357 12 P od 20. marta 2013. godine, broj 71 0 P 159562 12 P od 18. marta 2013. godine, broj 71 0 P 159603 12 P od 22. marta 2013. godine, broj 71 0 P 159393 12 P od 17. maja 2013. godine, broj 71 0 P 159424 12 P od 20. maja 2013. godine, broj 71 0 P 159415 12. P od 15. marta 2013. godine, broj 71 0 P 159563 12 P od 10. aprila 2013. godine, broj 71 0 P 159595 12 P od 8. aprila 2013. godine, broj 71 0 P 159591 12 P od 8. aprila 2013. godine, broj 71 0 P 158520 12 P od 8. marta 2013. godine, broj 71 0 P 159660 12 P od 3. aprila 2013. godine, broj 71 0 P 159575 12 P od 27. marta 2013. godine, broj 71 0 P 159609 12 P od 3. aprila 2013. godine, broj 71 0 P 159604 12 P od 27. aprila 2013. godine, broj 71 0 P 159581 12 P od 27. marta 2013. godine, broj 71 0 P 159404 12 P od 20. maja 2013. godine, broj 71 0 P 159598 12 P od 10. aprila 2013. godine, broj 71 0 P 159586 12 P od 27. marta 2013. godine, broj 71 0 P 159665 12 P od 20. marta 2013. godine, broj 71 0 P 159396 12 P od 17. aprila 2013. godine, broj 71 0 O 159392 12 P od 14. juna 2013. godine, broj 71 0 P 159402 12 P od 30. aprila 2013. godine, broj 71 0 P 159422 12 P od 14. juna 2013. godine, broj 71 0 P 159381 12 P od 16. juna 2013. godine, broj 71 0 P 159416 12 P od 31. maja 2013. godine, broj 71 0 P 159613 12 P od 30. maja 2013. godine, broj 71 0 P 159413 12 P od 14. juna 2013. godine, broj 71 0 P 159406 12 P od 30. maja 2013. godine, broj 71 0 P 159602 12 P od 30. aprila 2013. godine, broj 71 0 P 159614 12 P od 31. maja 2013. godine, broj 71 0 P 159425 12 P od 14. juna 2013. godine, broj 71 0 P 159383 12 P od 30. aprila 2013. godine, broj 71 0 P 159420 12 P od 31. maja 2013. godine, broj 71 0 P 159606 12 P od 14. juna 2013. godine, broj 71 0 P 159611 12 P od 14. juna 2013. godine, broj 71 0 P 159605 12 P od 30. maja 2013. godine, broj 71 0 P 159608 12 P od 30. maja 2013. godine, broj 71 0 P 159410 12 P od 31. maja 2013. godine, broj 71 0 P 159385 12 P od 31. maja 2013. godine i broj 71 0 P 159388 12 P od 14. juna 2013. godine djelimično su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata, zaposlenih kod tužene, „Fabrike duvana“ a.d. Banja Luka, te je tužena obavezana da im isplati zakonsku zateznu kamatu na iznose određene i isplaćene apelantima na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2011. godinu i to počev od 1. januara 2012. godine (kao dana dospjelosti) pa do kraja 2012. godine, odnosno početka 2013, godine, datumi pobliže navedeni u izrekama presuda (dana isplate) u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 560,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude, dok je preostali dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, odbijen kao neosnovan.

5. U obrazloženjima presuda Osnovni sud je, između ostalog, konstatovao da je tužena apelantima isplatila dugovane iznose na ime regresa i to na način da nije izvršena uplata u novcu, već u vrijednosti duga na ime regresa za korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora, tužena je apelantima, u toku sudskog postupka , omogućila preuzimanje robe, koji način isplate su apelanti prihvatili, smatrajući se namirenim, zbog čega je dio tužbenog zahtjeva i smanjen, te su apelanti ostali samo pri tužbenom zahtjevu za isplatu zateznih kamata. Predmet spora je dakle isplata zakonske zatezne kamate. Osnovni sud dalje navodi da je u skladu s odredbama člana 324. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/84, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96 i 39/03) obaveza dužnika novčane obaveze da plati zakonsku zateznu kamatu, nastaje i teče od prvog dana poslije pada u zakašnjenje do dana kada dužnik tu obavezu ispuni i to nezavisno da li njegova obaveza proizilazi iz pravnog posla ili neke vanugovorne obaveze. Docnju i isplatu tužena nije osporila, niti valjanim dokaznim sredstvima bila u mogućnosti dokazati opravdanost iste, što bi je oslobodilo plaćanja zakonske zatezne kamate. Osnovni sud je u korist svoje odluke naveo i presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 71 0 P 024026 09 Rev od 23. marta 201. godine, te presudu Okružnog suda broj 71 0 P 115813 11 Gž od 14. februara 2011. godine. Odluku o troškovima, Osnovni sud je donio na osnovu odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) koja glasi: „Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove“, a u vezi s odredbom člana 387. istog Zakona, koja glasi: „Pri odlučivanju koji će se troškovi nadokanditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.“ Na osnovu navedenih odredbi, Osnovni sud je obavezao tuženu da apelantima, koji su postavili određen zahtjev za naknadu parničnih troškova, nadoknadi iste u iznosu od 560,00 KM, imajući u vidu da je tužena u cijelosti izgubila parnicu. Na troškove parničnog postupka apalantima pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana kada je postavljen takav zahtjev, od kada se tužena ima smatrati pozvanom da izvrši svoju obavezu (od kada se nalazi u docnji) u smislu odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima. Preko dosuđenog iznosa, apelanti su odbijeni sa zahtjevom za nadoknadom troškova parničnog postupka, jer je zahtjev neosnovan, s obzirom da je održano jedno, a ne dva ročišta, tako da apelantima ne pripada zahtijevanih 900,00 KM, na ime troškova parničnog postupka.

6. Odlučujući o žalbama tužene protiv prvostepenih presuda, Okružni sud je donio osporene presude, navedene u izreci ove odluke, kojima je u cijelosti usvajao žalbe tužene, te preinačavao prvostepene presude tako da se odbija zahtjev apelanata kojim traže da im tužena isplati zakonsku zateznu kamatu u iznosima pobliže navedenim u izrekama presuda, i troškove postupka u iznosu od 560,00 KM.

7. Okružni sud je u obrazloženjima presuda, između ostalog, naveo da su sve bitne činjenice za presuđenje pravilno utvrđene, ali su tužbeni zahtjevi usvojeni zbog pogrešne primjene odredbe člana 277. stav 1. i člana 324. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, kako je Okružni sud utvrdio, činjenica da su apelanti kao radnici tužene ostvarili pravo na godišnji odmor za 2011. godinu i da je tužena shodno tome bila u obavezi isplatiti regres u visinama pobliže određenim u izrekama presuda, najkasnije do datuma određenih u pojedinim presudama, nije bila sporna, kao ni činjenica da je tužena apelantima ponudila da ovu novčanu obavezu ispuni predajom robe u vrijednosti određenoj presudama, što su apelanti prihvatili i preuzeli robu, čime su parnične stranke postigle sporazum da novčana obaveza tužene na isplatu regresa za 2011. godinu prestaje preuzimanjem robe u vrijednosti regresa, pa je u smislu člana 308. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima prestala obaveza tužene. Ono što se u konkretnom slučaju pojavilo kao sporno pitanje jesu zatezne kamate, čiji je zahtjev za isplatu i bio predmet postupka pred redovnim sudovima. Okružni sud je nadalje istakao da kada je obaveza na plaćanja određene svote novca prestala zamjenom ispunjenja - činidbom, tada apelanti nemaju pravo na zakonsku zateznu kamatu, a imajući u vidu i nespornu činjenicu da preuzeta roba nije imala nedostataka. Pošto je novčana obaveza tužene u sporazumu s apelantima prestala zamjenom ispunjenja za činidbu predaje robe, prestala je i obaveza plaćanja zakonske zatezne kamate kao sporedna obaveza koja dijeli sudbinu glavne novčane obaveze, u smislu člana 295. stav 2. istog Zakona. Kako su apelanti u konkretnom slučaju umjesto novčane obaveze primili stvar, to se predajom istih stvari tužena oslobodila isplate novčane obaveze, a samim tim i sporednih potraživanja, kao što je isplata zakonske zatezne kamate, jer je ista ispunjena predajom stvari, to u konkretnom slučaju apelanti ne ostvaruju pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na novčanu obavezu počev od njene dospjelosti pa do predaje stvari u posjed. Svoju odluku o troškovima postupka, Okružni sud je temeljio na odredbama člana 386. stav

1. Zakona o parničnom postupku, a budući da apelanti u postupku nisu uspjeli sa tužbenim zahtjevom, te je zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, ocijenjen neosnovanim.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane Okružnog suda koji je propustio da im dosudi zatezne kamate i troškove postupka. Apelanti smatraju da je Okružni sud proizvoljno primjenio odredbe Zakona o parničnom postupku koje se odnose na naknadu parničnih troškova, čime je povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje. Tuženi je kao dužnik dao povod za vođenje parnice s obzirom da je u vrijeme podnošenja tužbe bio u docnji, a svoju obavezu na isplatu regresa za godišnji odmor za 2011. godinu tuženi je ispunio tek nakon podnošenja tužbe nakon čega su apelanti povukli dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na glavnicu, a ostali kod potraživanja na ime zakonske zatezne kamate. Dakle, kako je do ispunjenja pretežnog dijela tužbenog zahtjeva tj. glavnice došlo nakon podnošenja tužbe, a apelant u parnici nisu uspjeli samo u neznatnom dijelu jer im nisu dosuđena sporedna potraživanja tj. zakonske zatezne kamate, Okružni sud je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka morao voditi računa o članu 386. stav 3. Zakona o parničnom postupku, koji reguliše naknadu troškova postupka u slučaju kad stranka ne uspije u parnici samo u neznatnom dijelu kao što su npr. sporedna potraživanja, i apelantu dosuditi tražene troškove postupka. U dijelu tužbenog zahtjeva koji je povučen zbog ispunjenja obaveze tuženog nakon podnošenja tužbe, apelanti su uspjeli u parnici pa shodno i članu

390. Zakona o parničnom postupku tuženi je dužan apelantima nadoknaditi troškove postupka. Okružni sud je svoju odluku o troškovima postupka donio potpuno proizvoljno pozivajući se na član 386. stav 1. kojim je propisano da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna da protivnoj strani nadoknadi troškove, a potpuno zanemarujući činjenicu da apelanti nisu uspjeli u parnici samo u neznatnom dijelu odnosno u pogledu zakonskih zateznih kamata jer je do ispunjenja glavnice došlo nakon podnošenja tužbe. Nadalje, apelanti navode da se Okružni sud u dijelu pobijanih presuda kojima je odlučeno o troškovima postupka proizvoljnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku umiješao u pravo apelanata na mirno uživanje imovine, pa je došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BIH i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelanti, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti posebno ne obrazlažu povredu ovog prava, već svoje navode zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

14. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3962/13 (S. K., K. V., M. M., D. Z., S. M.) | Sudska praksa | Aktio