Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-41/12 (N. H.,„Zenička industrija mlijeka“ d.d. Zenica,D. Đ.,Tvornica Konfekcije „Borac – R“ d.o.o. Jajce,N. J.,M. M.)
Odluka donesena 08. 05. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-41/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nermina Husović, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 026223 11 GŽ od 17. oktobra 2011. godine;
„Zenička industrija mlijeka“ d.d. Zenica, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 033407 11 REV od 24. maja 2012. godine;
D. Đ., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005378 11 REV od 18. aprila 2012. godine;
Tvornica Konfekcije „Borac – R“ d.o.o. Jajce, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 1 P 001075 11 REV od 3. aprila 2012. godine;
Boško Arkula, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 RS 020214 12 RSŽ od 6. juna 2012. godine;
Tvornica Konfekcije „Borac – R“ d.o.o. Jajce, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 1 P 001082 11 REV od 31. jula 2012. godine; Nedžad Jašaragić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 RS 000515 11 RSŽ od 6. jula 2012. godine;
Mirjana Mandić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 RS 015841 11 RSŽ od 26. juna 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-41/12
Nermina Husović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Amina Zulić advokatica iz Kaknja, podnijela je 4. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 026223 11 GŽ od 17. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati razliku naknade za topli obrok za periode i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati razliku plaća, topli obrok i regres za 2009. godinu. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je utvrdio se navedeni dio tužbenog zahtjeva zasniva na odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika za djelatnost trgovine, ugostiteljstva i turizma na području Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: granski kolektivni ugovor) koji se u konkretnom slučaju ne može primijeniti na radnopravni status apelantice, jer je tuženi pravni subjekt sa privatnim kapitalom, te da nije član Udruženja poslodavaca u Federaciji Bosne i Hercegovine, niti je pristupio granskom kolektivnom ugovoru.
2. AP-2354/12
„Zenička industrija mlijeka“ d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Razija Huseinagić advokatica iz Zenice, podnio je 25. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 033407 11 REV od 24. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništene su odluke apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelja iz 2010. godine i apelant je obavezan da tužitelje vrati na poslove na kojima su radili do donošenja pomenutih odluka. U postupku je utvrđeno da sporni otkazi ugovora o radu nisu dati u zakonskom roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu radi koje su otkazi dati, koji je izričito propisan članom 89. Zakona o radu.
3. AP-2535/12
D. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srbca, kojeg zastupa Mirko Dabić advokat iz Banja Luke, podnio je 5. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005378 11 REV od 18. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine isplati naknadu štete na ime izgubljene zarade za period od januara 2001. do januara 2004. godine, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da ga tužena vrati na poslove i zadatke stručnog saradnika-carinika ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu neisplaćene plaće za periode i iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U odnosu na odbijajući dio apelantovog tužbenog zahtjeva, u postupku je utvrđeno da apelant, kao zaposlenik ranije entitetske carinske uprave, nije dokazao da bi u postupku organizacionog restruktuiranja i donošenja konačne odluke o njegovom radnopravnom statusu nakon formiranja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, bio izabran po internom oglasu na radno mjesto stručnog saradnika-carinika, budući da se radi o zaposleniku sa malim radnim stažom (jedna godina radnog staža), pa se iz tog razloga tužena nije mogla obavezati da apelanta vrati na pomenuto radno mjesto ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu neisplaćene plaće, na način kako je to apelant tražio u tužbi.
4. AP-2596/12
Tvornica Konfekcije „Borac – R“ d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 10. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 1 P 001075 11 REV od 3. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima isplati razliku plaća za period od decembra 2004. do decembra 2007. godine i uplati doprinose za MIO/PIO za period od augusta 2000. do decembra 2008. godine. U postupku je utvrđeno da je apelant u sporom periodu isplaćivao tužiteljima manji plaću nego što im pripada prema Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i Kolektivnom ugovoru za djelatnost tehnike, kožarsko-prerađivačke i gumarske industrije u Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), te da im nije uplaćivao doprinose za MIO/PIO, a što je bio u obavezi prema Zakonu o mirovinskom osiguranju.
5. AP-3171/12 Boško Arkula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Mirjana Savić advokatica iz Mrkonjić Grada, podnio je 30. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 RS 020214 12 RSŽ od 6. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati razliku neisplaćenih plaća za periode i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, te regres za 2009. godinu. U postupku je utvrđeno da je tuženi u spornim periodima apelantu isplaćivao plaće u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu, Opšteg kolektivnog ugovora i Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti lokale samouprave Republike Srpske, te ugovora o radu, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
6. AP-3348/12
Tvornica Konfekcije „Borac – R“ d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 17. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 1 P 001082 11 REV od 31. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljicama isplati razliku plaća za period od decembra 2004. do decembra 2007. godine i uplati doprinose za MIO/PIO za period od jula 2002. do decembra 2008. godine. U postupku je utvrđeno da je apelant u sporom periodu isplaćivao tužiteljicama manji plaću nego što im pripada prema Općem kolektivnom ugovoru i Kolektivnom ugovoru, te da im nije uplaćivao doprinose za MIO/PIO, a što je bio u obavezi prema Zakonu o mirovinskom osiguranju.
7. AP-3360/12
Nedžad Jašaragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić advokatica iz Cazina, podnio je 17. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 RS 000515 11 RSŽ od 6. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi-
Federalno ministarstvo odbrane isplati plaće i topli obrok za 2005. godinu, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplati plaće i topli obrok za 2006. godinu, te plaće i topli obrok za januar i februar 2007. godine. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva apelanta, u postupku je utvrđeno da je za isplatu plaća za sporni period osnovan prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani, budući da je apelant u smislu Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine, od 1. januara 2006. godine postao uposlenik Armije Bosne i Hercegovine, za čije obaveza odgovara država Bosna i Hercegovina, zbog čega je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan.
8. AP-3367/12
Mirjana Mandić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, koju zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnijela je 18. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 RS 015841 11 RSŽ od 26. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje Zavoda za planiranje Grada Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) iz 2009. godine o prestanku radnog odnosa apelantice, da se tuženom Gradu Istočno Sarajevo naloži da apelanticu vrati na posao i isplati joj izgubljene naknade u iznosima i za periode koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da u periodu u kojem je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantice od strane Zavoda, sa kojim je apelantica zaključila ugovor o radu (a koji je prestao postojati Odlukom Skupštine Grada Istočno Sarajevo od 24. jula 2008. godine), nije postojao tuženi, koji je osnivač Zavoda, i iz čijeg postojanja apelantica izvodi odgovornost tuženog za obaveze Zavoda. Naime, sud je utvrdio da je, nakon stupanja na snagu Odluke Skupštine Grada Istočno Sarajevo od 24. jula 2008. godine, Zavod prestao postojati, a da je dopunom navedene odluke od 30. juna 2009. godine odlučeno da radnicima koji su bili zaposleni u Zavodu prestaje radni odnos u Zavodu, a da će njihov radnopravni status biti regulisan posebnim ugovorom Javnog preduzeća Zavod za planiranje Grada Istočno Sarajevo u čiji djelokrug su prešli poslovi ukinute upravne organizacije. Zbog navedenog, sud je zaključio da tuženi ne može biti pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, te da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 41/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić