Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-417/12 (O. H. i R. H.,J. M. i „Grafam“ d.d. Brčko i D. M.)
Odluka donesena 08. 05. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-417/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantai drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Omer Halilović i Rasma Halilović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 I 018930 10 GŽ od 11. novembra 2011. godine;
Jure Marković, protiv zaključka Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 I 031259 11 I od 11. aprila 2011. godine;
„Grafam“ d.d. Brčko, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 97 0 IP 001120 12 PŽ od 9. maja 2012. godine;
Dragoslav Marjanović, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 RS 0011549 12 RSŽI od 19. juna 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-417/12 Omer Halilović i Rasma Halilović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banovića, koje zastupa Suad Kumrić advokat iz Tuzle, podnijeli su 27. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 I 018930 10 GŽ od 11. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom u izvršnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi naplate novčanog potraživanja usvojen je prigovor izvršenika „Rudnici mrkog uglja Banovići“ d.d. Banovići, obustavljeno je predmetno izvršenje u cjelosti i ukinute sve provedene izvršne radnje. Sud je zaključio da je izvršenik u roku koji mu je određen isplatio apelantima sve novčane obaveze, a budući da apelantima prema izvršnoj ispravi ne pripada pravo na kamate u smislu člana 277. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), donesena je odluka kao u dispozitivu rješenja.
2. AP-2284/12
Jure Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv zaključka Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 I 031259 11 I od 11. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom zaključeno je da se postupak izvršenja koji je apelant pokrenuo radi naplate duga smatra završenim. Sud je utvrdio da je u predmetnom izvršnom postupku nalogom suda određeno da će se prinudna naplata apelantovih potraživanja provesti zapljenom novčanih sredstava izvršenika „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo- Filijala Bugojno kod „UniCredit Banke“ d.d. Mostar, a budući da je izvršenikov dužnik obavijestio sud da je u cjelosti sprovedeno rješenje o izvršenju, sud je shodno odredbi člana 64. ZIP-a donio odluku kao u dispozitivu.
3. AP-3216/12
„Grafam“ d.d. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Zeljić advokat iz Brčkog, podnio je 4. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 97 0 IP 001120 12 PŽ od 9. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov prigovor podnesen protiv rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku koji je tražilac izvršenja Brčko distrikt Bosne i Hercegovine pokrenuo protiv apelanta radi izmirenja duga za zakup poslovnih prostorija. Sud je zaključio da je apelantov prigovor neosnovan budući da je predmetno izvršenje dozvoljeno na osnovu pravosnažne i izvršne presude, koja nije ukinuta, poništena ili na drugi način stavljena van snage, nije utvrđeno da je izvršenje postalo nemoguće, niti je apelant kao izvršenik dostavio sudu ispravu-sporazum sačinjen nakon nastanka izvršne isprave kojom se tražilac izvršenja obavezao da neće trajno ili za određeno vrijeme tražiti izvršenje, a što apelant ističe kao razloge za usvajanje prigovora i sprječavanje sprovođenja predmetnog izvršenja.
4. AP-3336/12
Dragoslav Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Vujadin Ljubojević advokat iz Prnjavora, podnio je 14. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 RS 0011549 12 RSŽI od 19. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obustavljeno je izvršenje doneseno 13. aprila 1988. godine i ukinute sve provedene radnje u izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo protiv izvršenika „Pošte Srpske“ a.d. Banja Luka radi neizvršavanja presude Osnovnog suda udruženog rada u Banja Luci iz 1988. godine, a kojom je naložen ponovni postupak izbora kandidata po oglasu za izbor upravnika u PTT jedinici Lišinja raspisanog 1986. godine. Sud je zaključio da su u konkretnom slučaju nastupile posljedice nemogućnosti sprovođenja izvršenja u skladu sa članom 63. ZIP-a, koje su u uzročno posljedičnoj vezi sa činjenicom da se radi o radnji izvršenja koju može izvršiti samo izvršenik, da je došlo do proteka jedne polovine radnog vijeka apelanta kao tražioca izvršenja, te da je licu koje je zasnovalo radni odnos po spornom oglasu prestao radni odnos. Sud je, također, zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev upućen tražiocu izvršenja da se vrati na posao, budući da izvršnom ispravom nije naloženo tražiocu izvršenja da apelanta po spornom oglasu primi na posao, već samo da provede ponovni postupak izbora kandidata za upravnika.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 417/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić