Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-450/12 (ZZ "Brka" Brčko distrikt Bosne i Hercegovine,„Ama“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-450/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj AP-450/12, rješavajući apelacije ZZ "Brka" Brčko distrikt Bosne i Hercegovine i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

ZZ "Brka" Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 023780 11 Už od 15. novembra 2011. godine;

„Ama“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 002322 10 U od 21. novembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-450/12

ZZ "Brka" Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 31. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 023780 11 Už od 15. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, u upravnom sporu naplate novčanih iznosa po osnovu poreske obaveze, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba (radi poništenja upravnih akata, rješenja Apelacione komisije od 28. septembra 2010. godine i rješenja Direkcije za finansije Poreske uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Direkcija za finansije) od 2. augusta 2010. godine). Također, odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za odlaganje izvršenja upravnih akata: naloga za plaćanje Direkcije za finansije od 10. novembra 2010. godine, rješenja o pokretanju postupka prinudne naplate Direkcije za finansije od 30. novembra 2010. godine i rješenja o naplati poreske obaveze iz novčanih sredstava, Direkcije za finansije od 5. januara 2011. godine. Naime, Apelacioni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je odluka o prijedlogu za odlaganje izvršenja upravnih akata odbijena iz razloga što upravni akti čije se odlaganje izvršenja tražilo, nisu bili predmet konkretnog upravnog spora, koji je pokrenut po apelantovoj tužbi. Nadalje, Apelacioni sud je istakao da je u zapisniku o inspekcijskoj kontroli utvrđen predmet kontrole, na način da je posmatrani period kontrole: za kontrolu iskazane dobiti (gubitka od 1. januara 2005. do 31. decembra 2009. godine); za kontrolu obračuna i uplate poreza na promet nije vršen inspekcijski nadzor budući da je cjelokupan prihod koji ne potpada pod zastaru utvrđivanja obaveza javnih prihoda obuhvaćen prethodnom kontrolom (5. januar 2006. godine) i za kontrolu obračuna i uplate poreza na lična primanja od 1. novembra 2006. do 31. decembra 2009. godine. Konačno, Apelacioni sud je konstatovao da su žalbeni navodi kojima se osporava oporezivanje plate, odnosno toplog obroka neosnovani iz razloga što apelant ne osporava da su svi zaposlenici kod apelanta neograničeni poreski obveznici u skladu sa Zakonom o porezu na dohodak Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i da u kontrolisanom periodu nisu vodili poreske kartice, pa u skladu sa odredbom člana 39. navedenog zakona, a u vezi sa odredbom člana 17. Pravilnika o odbitku poreza na dohodak, ne ispunjavaju uslove za korištenje poreskih olakšica, kako je pravilno utvrđeno i obrazloženo u aktima upravih organa.

2. AP-4458/12

„Ama“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 002322 10 U od 21. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, u upravnoj stvari obračuna i uplate poreza na dodanu vrijednost, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 20. novembra 2009. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja Regionalnog centra Sarajevo od 17. septembra 2009. godine, koje je ispravljeno zaključkom od 18. decembra 2009. godine. Tim rješenjem je odbijena kao neosnovana apelantova žalba, kao poreskog obveznika, izjavljena na rješenje Regionalnog centra Sarajevo, Odsjek za poreze, Grupa za reviziju i kontrolu od 15. juna 2009. godine. Sud BiH je u obrazloženju presude, pored ostalog, naglasio da je u konkretnom slučaju, u postupku naknadne kontrole koju su poreski organi izvršili, kod apelanta utvrđeno da je poreski obveznik upisan u registar nadležnog Kantonalnog suda kao Uslužno društvo „Ama“ d.o.o. Vogošća, te da se prema obavještenju Službe za statistiku djelatnost poslovnog subjekta razvrstava pod šifru 74.500 – agencije za zapošljavanje i posredovanje radne snage. Isto tako, Sud BiH je naveo da je, također, utvrđeno da je apelant radi obavljanja različitih poslova za potrebe pravnih lica, udruženja i ustanova angažovao fizička lica (studente, učenike i sl.) i za te usluge naručiteljima tih radova ispostavljao fakture za neto naknadu, poreze i proviziju, te da su naručitelji radova fakturisani iznos u cijelosti uplaćivali na transakcijski račun poreznog obveznika, koji je nakon toga angažovana fizička lica isplaćivao u gotovini putem blagajne. Također, Sud BiH je ukazao na to da, kako je utvrđeno, apelant u kontrolisanom poreskom periodu nije vršio usluge posredovanja u zapošljavanju u smislu Zakona o posredovanju u zapošljavanju, već je vršio usluge u svoje ime i za račun angažovanih fizičkih lica, koje shodno odredbi člana 10. stav 1. Zakona o PDV podliježu oporezivanju, pri čemu je poreska osnovica u smislu odredbe člana 20. st. 1. i 2. navedenog zakona, cjelokupni iznos naknade primljene za izvršene usluge. Shodno tome, Sud BiH je konstatovao da su pravilno poreski organi zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o uslugama posredovanja u zapošljavanju i da je poreska osnovica u predmetnom slučaju cjelokupan iznos naknade primljene za izvršene usluge angažovanja radne snage.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-450/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-450/12 (ZZ "Brka" Brčko distrikt Bosne i… | Sudska praksa | Aktio