Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-461/12 (M. N.,S. M. i I. R.)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-461/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj AP-461/12, rješavajući apelacije Maria Nevistića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mario Nevistić, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 000452 11 Kž od 14. novembra 2011. godine;

Stojan Momić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 K 001868 11 Kvlz od 28. septembra 2011. godine;

Ivan Rozić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 K 059937 12 Kžž 2 od 17. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-461/12

Mario Nevistić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Mile Ivančić, advokat iz Livna, podnio je 1. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 000452 11 Kž od 14. novembra 2011. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo krađe iz člana 286. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jednog mjeseca i istovremeno određeno da se neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne počini novo, isto ili slično krivično djelo. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud na temelju izvedenih dokaza, koje je naveo i na koje se pozvao u pobijanoj presudi, izveo pravilan zaključak da je apelant na način i u vrijeme opisano kao u izreci osporene presude, počinio radnje za koje je oglašen krivim. Nadalje, Kantonalni sud je naglasio da je uporište za takav zaključak prvostepeni sud zasnovao na činjenicama i dokazima, koji i po ocjeni tog suda pružaju pouzdan osnov za izvođenje predmetnog zaključka. Također, Kantonalni sud je ukazao na to da u prilog tome ide i iskaz apelanta dat u PP Kupres od 25. jula 2008. godine, kojom prilikom je između ostalog izjavio: „Što se tiče kamena sa sporne štale izjavljujem da smo pokupili nekoliko kamenja koji su bili oko štale, ručno i iste smo tovarili na kašiku“, te da zbog navedenih razloga, suprotne tvrdnje iz apelantove žalbe da nije kašikom bagera, kojim je kritične prilike upravljao, zahvatio kamen sa štale oštećenog Š.M. i da to nije dokazano, kao neosnovane po ocjeni tog suda, nisu mogle biti uvažene.

2. AP-895/12

Stojan Momić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Tihomir Tepić, advokat iz Kotor Varoši, podnio je 7. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 K 001868 11 Kvlz od 28. septembra 2011. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za produženo krivično djelo krađe iz člana 231. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da iz sadržaja zapisnika Komisije o popisu maziva i goriva na dan 31. decembra 2004. godine, a koji je prvostepeni sud pravilno cijenio, proizilazi da je u navedenom periodu (vrijeme izvršenja krivičnog djela) apelant na način kako je to opisano u izreci pobijane presude otuđio pogonskog goriva D 2 i motornog ulja iz firme u kojoj je radio u određenim količinama i na taj način za sebe pribavio imovinsku korist u iznosu od 14.848,50 KM. Također, naglašeno je da je prvostepeni sud dokaze izvedene na glavnom pretresu cijenio u skladu sa odredbom člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, i takvom ocjenom izveo pravilan zaključak da je apelant počinio sve radnje pobliže opisane u izreci pobijane presude u kojim radnjama su se stekla bitna obilježja predmetnog krivičnog djela, za koje djelo je i oglašen krivim.

3. AP-4089/12

Ivan Rozić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 28. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 K 059937 12 Kžž 2 od 17. oktobra 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i istovremeno određeno da se neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da iz obrazloženja drugostepene presude zaista proizilazi da je drugostepeni sud ponovo pročitao predmetni iskaz svjedoka M.M., ali da je, međutim, iz obrazloženja pobijane presude vidljivo da se ona ne zasniva na iskazu svjedoka M.M., jer je to drugostepeni sud izričito naveo u obrazloženju svoje presude, kao i da je, osim toga, vidljivo da svoje činjenične zaključke taj sud nije bazirao na iskazu tog svjedoka. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na to da je iz obrazloženja drugostepene presude uočljivo da je sud sve odlučne činjenice utvrdio na osnovu iskaza oštećenog Z.R., uvidom u fotodokumentaciju, predračun za otklanjanje štete od „Auto Lijanović“ d.o.o. od 3. decembra 2009. godine, te, djelimično, i na osnovu apelantovog iskaza. Isto tako, Vrhovni sud je naglasio da okolnost da se predmetno vozilo, u vrijeme štetnog događaja, vodilo na zetu oštećenog Z.R. ne dovodi u pitanje utvrđenje suda da je to vozilo za apelanta bila tuđa stvar u smislu navedene zakonske odredbe. Konačno, Vrhovni sud je istakao da iznos štete nije zakonski element predmetnog krivičnog djela, te da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud pravilno primijenio krivični zakon pravno kvalifikujući radnje apelanta kao krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-461/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-461/12 (M. N.,S. M. i I. R.) | Sudska praksa | Aktio