Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-467/12 (A.H., M.Z., M.K., A.Š., R.G., K.Đ., M.K., Ć.Š., I.K., F.K., R.T., S.T., H.K., M.A., E.V., S.B., M.K., J.V. i J.P. i Tvornica konfekcije „Borac-R“ d.o.o. Jajce)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-467/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

A.H., M.Z., M.K., A.Š., R.G., K.Đ., M.K., Ć.Š., I.K., F.K., R.T., S.T., H.K., M.A., E.V., S.B., M.K., J.V. i J.P., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000703 10 Rev od 1. novembra 2011. godine;

H.A., S.K.-R., H.S. i Ž.S., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000652 10 Rev od 1. novembra 2011. godine;

Tvornica konfekcije „Borac-R“ d.o.o. Jajce, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 1 P 001084 11 Rev od 15. maja 2012. godine;

„ArcelorMittal“ Zenica d.o.o., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 001143 11 Gž od 5. decembra 2011. godine;

„ArcelorMittal“ Zenica d.o.o., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 008656 12 Gž od 6. juna 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-467/12

A.H., M.Z., M.K., A.Š., R.G., K.Đ., M.K., Ć.Š., I.K., F.K., R.T., S.T., H.K., M.A., E.V., S.B., M.K., J.V. i J.P. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Zenice, koje zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnijeli su 1. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000703 10 Rev od 1. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezane su drugotužena, trećetužena, četvrtotužena i petotužena da apelantima isplate pojedinačno navedene iznose na ime razlike toplog obroka i regresa za period od 1. januara 2002. godine do 30. septembra 2005. godine, dok su sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva apelanti odbijeni. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su u konkretnom sporu apelanti zaposlenici u srednjim školama i da su te škole pasivno legitimisane u konkretnoj pravnoj stvari, pa apelanti nisu u bilo kakvom odnosu sa prvotuženim ZDK, kao i da je irelevantna činjenica što kanton finansira te ustanove zbog čega je prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na prvotuženog usvojen i tužbeni zahtjev u odnosu na njega odbijen. Nadalje, Vrhovni sud je citirao odredbe člana 69. Zakona o radu, čl. 27. i 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u F BiH i ukazao na to da kako među strankama nije sporno da je plaća apelantima isplaćivana u skladu sa pojedinačnim ugovorima o radu, a koja je veća od 70% od prosječne neto plate isplaćene po zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca, to je, imajući u vidu odredbe čl. 68. i 69. Zakona o radu, te čl. 24. stav 2., 28. i 4. navedenog kolektivnog ugovora, pružena zaštita apelantima do iznosa minimalne plaće koja iznosi 70% prosječne neto plaće isplaćene zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da kako su apelanti, osim apelanta I.K., primili veće iznose od iznosa minimalne plaće, to je tužbeni zahtjev apelanata odbijen, a apelantu I.K. naknađena razlika od 4,18 KM.

2. AP-468/12

H.A., S.K.-R., H.S. i Ž.S. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Zenice, koje zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnijeli su 1. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000652 10 Rev od 1. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i naloženo je tuženom da im na ime razlike neisplaćenih plaća, toplog obroka i regresa za period od 7. oktobra 2002. do 31. decembra 2005. godine, isplati ukupan iznos od 28.116,49 KM i to: H.A. iznos od 8.066,94 KM; S.K.-R. iznos od 6.435,44 KM; H.S. iznos od 6.296,18 KM i Ž.S. iznos od 7.317,94 KM, dok su odbijeni sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, do iznosa od 103.945,36 KM, kao neosnovanim. U obrazloženju presude su, pored ostalog, citirane odredbe čl. 24. stav 2., 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) i navedeno da je odredbom člana 6. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH određeno da se koeficijenti složenosti poslova utvrđuju Granskim kolektivnim ugovorom, a navedenim Granskim kolektivnim ugovorom nisu utvrđeni koeficijenti složenosti poslova. Najzad, konstatovano je da je odredbom člana 24. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora utvrđeno da će se osnovica za obračun plaća utvrđivati pregovorima svaka tri mjeseca i po postupku koji će utvrditi potpisnici tog ugovora, te da je u konkretnom slučaju nesporna činjenica da osnovica za obračun plaća apelantima nije utvrđivana svaka tri mjeseca, kako je propisano navedenom zakonskom odredbom.

3. AP-2865/12

Tvornica konfekcije „Borac-R“ d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 31. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 1 P 001084 11 Rev od 15. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju, radi uplate doprinosa za PIO i drugih prava iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom je odlučeno na način pobliže preciziran u izreci presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naglasio da su u konkretnom slučaju predmet spora potraživanja iz radnog odnosa u skladu sa Kolektivnim ugovorom za djelatnost tekstilne, kožarsko-prerađivačke i gumarske industrije u F BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) i Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju F BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor). Zatim, Vrhovni sud je ukazao na to da su nižestepeni sudovi u postupku utvrdili da su tužitelji zaposlenici apelanta po ugovoru na neodređeno vrijeme, te da im je u spornom periodu isplaćivana manja plaća nego što je to predviđeno navedenim kolektivnim ugovorima, kao i da im apelant nije uplaćivao doprinose za PIO u iznosima kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Na kraju, Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 102. Zakona o radu, čl. 34. i 78. Općeg kolektivnog ugovora, čl. 40. i 62. Granskog kolektivnog ugovora, člana 118. tač. 1. i 2. Zakona o PIO i čl. 3., 80. stav 1. i 86. stav 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju, kada je odlučio kao u izreci presude.

4. AP-4554/12 „ArcelorMittal“ Zenica d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa zakonski zastupnik, diplomirani pravnik Mirsad Čolaković, podnio je 24. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 001143 11 Gž od 5. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda od 11. oktobra 2011. godine, kojom je apelant obavezan da, na ime naknade po osnovu noćnog rada, po osnovu minulog rada i prekovremenog rada, isplati tužiteljima novčani iznos od 142.232,92 KM, dok su tužitelji odbijeni s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, pored ostalog, istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio na navedeni način, shodno nalazu, odnosno dopuni nalaza, vještaka ekonomske struke M.S., odnosno odredbama člana 44. Pravilnika o radu apelanta, člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH („Službene novine F BiH“ broj 19/00), te člana 12. stav 1. tač. 1. i 2. u vezi sa članom 13. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH („Službene novine F BiH“ br. 54/05 i 62/08).

5. AP-4672/12

„ArcelorMittal“ Zenica d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa zakonski zastupnik, diplomirani pravnik Mirsad Čolaković, podnio je 28. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 008656 12 Gž od 6. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda od 27. juna 2011. godine, kojom je apelant apelant obavezan da tužiteljima na ime naknade po osnovu noćnog rada, po osnovu minulog rada i prekovremenog rada, za određene vremenske periode, isplati novčani iznos od 77.249,92 KM, dok su tužitelji odbijeni s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio na navedeni način, shodno nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke M.S., odnosno odredbama člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH („Službene novine F BiH“ broj 19/00), te odredbama člana 8. st. 1. i 2., člana 12. stav 1. alineja 1. i 2., člana 13. i člana 44. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH („Službene novine F BiH“ br. 54/05 i 62/08), kao i odredbama člana 2. stav 2. Privremenog ugovora o pristupanju udruženja poslodavaca F BiH Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju F BiH („Službene novine F BiH“ broj 23/02) i čl. 71., 103. stav 3. i 106. Zakona o radu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-467/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-467/12 (A.H., M.Z., M.K., A.Š., R.G… | Sudska praksa | Aktio