Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-491/12 (E. Č.,„Konzum“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 08. 05. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-491/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj AP-491/12, rješavajući apelacije Esada Čauševića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Esad Čaušević, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 000128 11 Gži od 9. novembra 2011. godine;
„Konzum“ d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 I 021323 11 Gži od 7. marta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-491/12
Esad Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Nikola Strunić, advokat iz Gradiške, podnio je 2. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 000128 11 Gži od 9. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan prijedlog tražitelja izvršenja, tj. apelanta za dozvolu izvršenja ispražnjenjem i predajom u posjed nekretnina. Naime, Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da po ocjeni tog suda u konkretnom slučaju jedna strana nije dužna da prethodno ispuni svoju obavezu, ako druga strana istovremeno ne pristupi ispunjenju svoje obaveze, jer su zahtjevi stranaka postavljeni u parničnom postupku koneksni i podliježu istovremenom ispunjenju. Nadalje, Okružni sud je istakao da kako je o apelantovom prijedlogu za izvršenje predmetne pravosnažne sudske odluke ranije pravosnažno odlučeno na način da je usvojen prigovor trećeg lica i izvršenje proglašeno nedopuštenim (nije bilo obostrane i istovremene restitucije) i kako uz ponovni prijedlog za izvršenje iste izvršne isprave apelant nije podnio dokaz da je ispunio svoju obavezu iz te isprave, to je taj sud našao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se nisu stekli uslovi iz odredbe člana 31. Zakona o izvršnom postupku za provođenje predmetnog izvršenja jer apelant nije ispunio svoju protivčinidbu prema izvršenicima koja je određena izvršnom ispravom.
2. AP-1225/12
„Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju zakonski zastupnici, direktor Dragan Baškarad i izvršni direktor Aida Delalić, podnio je 3. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 I 021323 11 Gži od 7. marta 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom izvršni postupak je obustavljen i ukinute su sve provedene radnje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, pored ostalog, naglasio da iz prvostepenog spisa proizilazi da je apelant podnio prijedlog za izvršenje na osnovu dospjele mjenice bez protesta, izdate 19. maja 2008. godine kojom se izvršenik M.T. obavezao da će apelantu isplatiti određeni novčani iznos na dan 31. mart 2009. godine u Konjicu. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da je apelant u prijedlogu za izvršenje predložio da se izvršenje provede na pokretnim stvarima izvršenika i to pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika radi namirenja apelanta iz iznosa dobijenog prodajom. Također, Kantonalni sud je ukazao na to da se prema odredbi člana 131. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, kod prodaje pokretnih stvari primjenjuju odredbe člana 89. st. 1. i 2. i člana 90. stav 5. tog zakona, dok je odredbom člana 131. stav 5. predmetnog zakona propisano da će sud obustaviti postupak ako ni jedna stranka ne predloži održavanje drugog javnog nadmetanja u propisanom roku, ili ako se stvari ne uspiju prodati na drugom javnom nadmetanju, odnosno putem neposredne pogodbe. Najzad, Kantonalni sud je konstatovao da se upravo u konkretnom postupku stvari nisu uspjele prodati na drugom javnom nadmetanju, te da je prvostepeni sud zbog toga ispravno postupio kada je primjenom odredbe člana 131. stav 5. navedenog zakona, donio pobijano rješenje.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-491/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić