Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-635/12 ("Metal-BZ" d.o.o. Kakanj,„Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac i B. V., A. I. i Š. K. i Š.G.)
Odluka donesena 08. 05. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-635/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Metal-BZ" d.o.o. Kakanj, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 010076 10 Rev od 15. novembra 2011. godine;
„Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000855 10 Rev od 6. decembra 2011. godine;
Badema Vehabović, Aldina Ibrišimović i Šeherzada Kurahović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 001228 10 Rev od 19. januara 2012. godine;
Š.G., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 000009 10 Rev od 13. decembra 2011. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-635/12
"Metal-BZ" d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Anto Petrušić i Srđan Petrić, advokati iz Zenice, podnio je 14. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 010076 10 Rev od 15. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odlučeno je o tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog nesreće na poslu, na način pobliže preciziran u izreci presude. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su nižestepeni sudovi, odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, između ostalog, utvrdili da je tužitelj radnik apelanta, da je radeći na poslovima NK radnik-monter zaštitne žice na putevima uz saobraćajnice dana 5. juna 2006. godine povrijeđen na radu dok je radio u kanjonu rijeke Une, da nije bio obučen u skladu sa propisima u oblasti zaštite na radu, da je u trenutku štetnog događaja bio vezan za mrežu zaštitnim opasačem, da nije koristio zaštitni šljem, iako je isti imao na raspolaganju, te da drugu zaštitnu opremu nije imao. Također, utvrđeno je da je za nezgodu isključivo odgovoran apelant, koji nije obezbjedio prisustvo neposrednog rukovoditelja-poslovođe jer tužitelj nije bio obučen za poslove na kojima je povrijeđen, niti mu je tokom rada objašnjen postupak rada, kao i da tužitelj ničim nije doprinio nastanku štete. Shodno navedenom, Vrhovni sud je konstatovao da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da se radi o odgovornosti apelanta po načelu uzročnosti prema odredbi člana 173. Zakona o obligacionim odnosima, da je šteta nastala od opasne djelatnosti u smislu odredbe člana 174. navedenog zakona i da nema osnova za primjenu odredbe člana 177. stav 3. predmetnog zakona, te da su primjenom odredbi čl. 173., 174. i 200. pomenutog zakona i donijeli pobijanu odluku.
2. AP-963/12
„Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zaposlenik, diplomirani pravnik Jasenko Šogoljević, podnio je 14. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000855 10 Rev od 6. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete koju je pretrpio zbog povrede na radu dana 6. oktobra 2005. godine isplati na ime duševnog bola zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime fizičkog bola, te na ime pretrpljenog straha određene novčane iznose, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naglasio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužitelj provedenim dokazima u toku postupka dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, zato jer pravo tužitelja na naknadu predmetne, neimovinske štete proizilazi iz odredbe člana 948. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, a kojom je propisano da pravo na naknadu od trećeg lica odgovornog za nastupanje osiguranog slučaja, pripada osiguraniku, nezavisno od njegovog prava na osiguranu sumu. S druge strane, Vrhovni sud je ukazao na stav 3. istog člana kojim je propisano da se odredbe prethodnog stava ne odnose na slučaj kada je osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti, kao i na to da iz stanja spisa proizilazi da je apelant osiguravao svoje zaposlenike kolektivnim osiguranjem kod „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo od posljedica nesretnog slučaja. Dakle, Vrhovni sud je istakao da, u konkretnom slučaju, kada se radi o kolektivnom osiguranju, kojim su zaposlenici osigurani od posljedica nesretnog slučaja, apelant je bio dužan da dokaže da je kao poslodavac premiju plaćao svojim sredstvima. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da samo kod situacije da je poslodavac, koji je zaključio kombinovano kolektivno osiguranje, premiju plaćao svojim sredstvima može se smatrati osiguranjem od odgovornosti u kojem slučaju iznose isplaćene na temelju tog osiguranja treba uračunati u iznos naknade štete za koju odgovara poslodavac zbog nezgode na radu (stav 3. član 948. navedenog zakona). Konačno, Vrhovni sud je konstatovao da, s obzirom da apelant nije dokazao naprijed navedene činjenice, po ocjeni i tog suda ne proizilazi da je zaključio ugovoreno osiguranje od odgovornosti.
3. AP-1165/12
Badema Vehabović, Aldina Ibrišimović i Šeherzada Kurahović (u daljnjem tekstu: apelanti) sve iz Tuzle, koje zastupa Senad Huremović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 28. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 001228 10 Rev od 19. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, radi naknade nematerijalne štete, osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica, preciziran u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao na to da je drugostepeni sud, pozivom na odredbe čl. 177. st. 1. i 2. u vezi sa čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, odbio tužbeni zahtjev apelantica sa obrazloženjem da je predmetna trafo stanica bila obezbijeđena zaštitnim vratima i da je poginuli Z.V., suprug, odnosno otac apelantica, bio iskusan i kvalifikovan električar, koji uz to nije imao potrebu za bilo kakvom intervencijom na predmetnom postrojenju. Dakle, Vrhovni sud je ukazao na to da je drugostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelantica nalazeći da je za svoju smrt isključivo kriv poginuli Z.V., budući da je tužena dokazala da u radu njenih (nadležnih) službi nije bilo propusta koji bi se mogli dovesti u kontekst sa predmetnim tragičnim događajem.
4. AP-1167/12 Š.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Anto Grgić, advokat iz Kaknja, podnio je 28. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 000009 10 Rev od 13. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, radi naknade štete, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je potraživao naknadu materijalne štete nastale iz osnova neisplaćene plaće za vrijeme bolovanja u periodu od 11. jula 2003. do 3. jula 2005. godine u visini iznosa od 2.872,93 KM, te troškova liječenja u iznosu od 120,00 KM mjesečno, i nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove, strah i naruženost) u ukupnom iznosu od 30.000,00 KM sa sporednim potraživanjima-zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da iz provedenih dokaza proizilazi da šteta koju on potražuje u konkretnom postupku nije posljedica povrede na radu, nego ranije apelantove bolesti, te da su iz pomenutih razloga s pozivom na odredbe člana 83. Zakona o radu, člana 23. stav 1. Zakona o PIO u vezi sa čl. 154. i 387. Zakona o obligacionim odnosima, odlučili kao u izrekama presuda. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-635/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić