Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-653/12 (Z. O.,A. M. i „Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac)
Odluka donesena 08. 05. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-653/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj AP-653/12, rješavajući apelacije Zorana Opačića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zoran Opačić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000582 10 Rev od 10. novembra 2011. godine;
Aleksandar Mirković, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 009018 10 GŽ od 23. decembra 2011. godine;
„Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 000791 12 Pž od 17. septembra 2012. godine;
„Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 048480 12 Pž od 13. septembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-653/12 Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 16. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000582 10 Rev od 10. novembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa na ime advokatskih usluga koje je on pružao S.G., pokojnom suprugu tužene. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da prema utvrđenju nižestepenih sudova i stanju spisa proizilazi da je apelant za pokojnog supruga tužene obavljao poslove zastupanja u parničnom postupku koji se vodio pred prvostepenim sudom od 1980. do 2006. godine, zatim da je suprug tužene pravosnažno izgubio spor koji je vodio sa bratom Lj.G., a u kojem mu je punomoćnik bio apelant, te da je zadnja radnja koju je apelant obavio na ime zastupanja supruga tužene bilo sastavljanje žalbe protiv presude prvostepenog suda od 28. decembra 1998. godine, za šta je primio naknadu u iznosu od tadašnjih 500,00 DM, kao i da je suprug tužene umro 2004. godine, a tužena je 20. marta 2006. godine apelantu otkazala punomoć za zastupanje. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan jer nije dokazao da mu suprug tužene nije platio usluge zastupanja u navedenom sporu, odnosno da nije dokazao da je bez naknade zastupao supruga tužene u parnici koja je trajala preko 20 godina, u skladu sa usmenim dogovorom koji je sa istim zaključio. Najzad, Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 749. i 762. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, odredbu člana 48. Zakona o advokaturi i odredbu tarifnog broja 12. čl. 3. i 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i konstatovao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva.
2. AP-1129/12
Aleksandar Mirković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 26. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 009018 10 GŽ od 23. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati naknadu neto plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju presude Okružni sud je naglasio da su u konkretnom slučaju nesporne činjenice da je apelant bio privremeno nesposoban za rad od 1. novembra 2003. do 9. januara 2005. godine i da mu je prvih 120 dana njegove nesposobnosti za rad poslodavac isplaćivao plate na teret svojih sredstava (do 1. marta 2004. godine), a da su nakon proteka 120 dana, apelantu isplaćivane plate ali na teret tuženog sve do 1. novembra 2004. godine. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao na to da je sporno, dakle, da li je tuženi bio dužan obezbijediti naknadu plata nakon proteka 12 mjeseci od početka privremene nesposobnosti za rad. Shodno navedenom, Okružni sud je citirao odredbu člana 38. st. 1., 2. i 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju RS i ukazao na to da kako u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je vršena ocjena njegove radne sposobnosti, odnosno invalidnosti nakon isteka bolovanja od 12 mjeseci, kako bi mogao ostvariti naknadu plate još 60 dana, to je prvostepeni sud pravilno tužbeni zahtjev našao neosnovanim.
3. AP-4124/12
„Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Musa Suljević, podnio je 30. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 000791 12 Pž od 17. septembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju više puta. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime naknade za priključak na javnu automatsku mrežu ATC Mionica I, općina Gradačac, isplati određeni novčani iznos. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naglasio da je u konkretnom slučaju sporno da li je tužena za izvršeni priključak na PTT mrežu tokom 1997. godine dužna apelantu isplatiti određeni novčani iznos, uslijed neosnovanog obogaćenja, a sve shodno odredbama Trojnog ugovora iz 1991. godine. Međutim, Kantonalni sud je ukazao na to da iz razloga osporene presude slijedi da je prvostepeni sud, nakon ocjene predloženih i izvedenih dokaza, zaključio da apelant nije uspio dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva, odnosno da apelant nije dokazao pravni osnov po kome bi se tužena mogla obavezati da kao korisnik pretplatničkog broja kod PTT preduzeća isplati apelantu određeni novčani iznos, iz kojih razloga je i odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kao neosnovan. Konačno, Kantonalni sud je konstatovao da navedeni ugovor (zaključen na način pobliže opisan u obrazloženju presude), po svojoj prirodi ima sve elemente ugovora o nalogu iz člana 749. Zakona o obligacionim odnosima, po kome se PTT preduzeće obavezalo da za apelanta preduzme određene poslove, pa je u skladu sa predmetnim ugovorom, apelant isplatu traženog iznosa eventualno mogao zahtijevati od PTT preduzeća ukoliko bi za to postojali razlozi propisani odredbama čl. 749. do 764. navedenog zakona.
4. AP-4125/12
„Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Musa Suljević, podnio je 30. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 048480 12 Pž od 13. septembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju više puta. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade za priključak na javnu automatsku mrežu ATC Mionica I, općina Gradačac, isplati određeni novčani iznos. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je u konkretnom slučaju sporno da li je tuženi za izvršeni priključak na PTT mrežu tokom 1997. godine dužan apelantu isplatiti određeni novčani iznos, uslijed neosnovanog obogaćenja, a sve shodno odredbama Trojnog ugovora iz 1991. godine. Međutim, Kantonalni sud je naveo da iz razloga osporene presude slijedi da je prvostepeni sud, nakon ocjene predloženih i izvedenih dokaza, zaključio da apelant nije uspio dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva, odnosno da apelant nije dokazao pravni osnov po kome bi se tuženi mogao obavezati da kao korisnik pretplatničkog broja kod PTT preduzeća isplati apelantu određeni novčani iznos, iz kojih razloga je i odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kao neosnovan. Najzad, Kantonalni sud je ukazao na to da navedeni ugovor (zaključen na način pobliže opisan u obrazloženju presude), po svojoj prirodi ima sve elemente ugovora o nalogu iz člana 749. Zakona o obligacionim odnosima, po kome se PTT preduzeće obavezalo da za apelanta preduzme određene poslove, pa je u skladu sa predmetnim ugovorom, apelant isplatu traženog iznosa eventualno mogao zahtijevati od PTT preduzeća ukoliko bi za to postojali razlozi propisani odredbama čl. 749. do 764. navedenog zakona.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-653/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić