Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-796/12 (V. D., S. D., D. D. i D. P.,R. M.,S. S. i R. D. i M. D. i I. C.,M. R., mldb S. R. i mldb H. R.)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-796/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantah, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

V. D., S. D., D. D. i D. P., protiv presude Okružnog suda u Banja

Luci broj 71 0 P 100 773 11 GZ od 24. novembra 2011. godine;

Radivoje Matić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036188 11 REV od 2. februara 2012. godine;

S. S., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047082 11 REV od 8. maja 2012. godine;

Romeo Dolić i Marin Dolić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 001925 12 GŽ od 18. juna 2012. godine;

Irfan Civić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 RS 003496 06 RSŽ od 15. maja 2012. godine;

Mirzeta Rizvanović, mldb Selma Rizvanović i mldb Haris Rizvanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 075174 11 REV od 11. septembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-796/12

V. D., S. D., D. D. i D. P. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brezičana, koje zastupa Vid Dujaković advokat iz Banja Luke, podnijeli su 27. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 100 773 11 GZ od 24. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena Republika Srpska na ime naknade nematerijalne štete isplati novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude, sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana donošenja presude, tj. 1. juna 2011. godine, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanata za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa i tužbeni zahtjev kojim su tražili da im tuženi isplati i zakonske zatezne kamate na nematerijalnu štetu od dana kada je štetni događaj nastao, tj. počev od 15. decembra 1992. godine. U odnosu na odluku o naknadi nematerijalne štete, sud je zaključio da je dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete za pretrpjele duševne bolove zbog smrti D.R. kao sina, supruga i oca apelanata, dosuđen u primjerenim iznosima i rezultat je ocjene i sagledavanja svih okolnosti koje se u smislu člana 200. u vezi sa članom

201. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) uzimaju u obzir za odmjeravanje ovog vida štete. U odnosu na odluku o zakonskim zateznim kamatama, sud je zaključio da apelantima u skladu sa članom 277. u vezi sa članom 189. stav 2. ZOO pripada pravo na pomenutu kamatu od dana presuđenja pa do isplate, zbog zadocnjenja tuženog u plaćanju, a ne od dana nastanka štetnog događaja, kako su to apelanti tražili u tužbi.

2. AP-1052/12

Radivoje Matić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 20. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036188 11 REV od 2. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Kosmos“ Banja Luka i B.S. naknade nematerijalnu štetu na ime pretrpjelog straha, fizičkih bolova, duševnih bolova zbog naruženosti i umanjenja životne aktivnosti, te da mu naknade materijalnu štetu u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant predmetnu štetu na radu pretrpio svojim nepažnjom, te da nije dokazao osnovanost svog potraživanja štete od tuženih po bilo kojem osnovu.

3. AP-2708/12 S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupaju Vitomir Gajić i Ljiljana Mrđa Kulundžija advokati iz Banja Luke, podnio je 20. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047082 11 REV od 8. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Udruženje penzionera „Solidarnost“, M.G., I.M., R.Z., Ž.B. i D.Ž. naknade nematerijalnu štete zbog klevete. U postupku je utvrđeno da je apelantova tužba podnesena neblagovremeno, budući da je apelant za nastanak štete i za počinioce štete saznao u trenutku objave spornih tekstova u biltenu, a tužbu je podnio po proteku subjektivnog prekluzivnog roka od tri mjeseca iz člana 12. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete.

4. AP-2715/12

Romeo Dolić i Marin Dolić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prozora, koje zastupa Sesar-Ćurić-Miletić Z.O.U. iz Mostara, podnijeli su 20. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 001925 12 GŽ od 18. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi „Bosna Sunce osiguranje“ Sarajevo naknadi materijalnu štetu prouzrokovanu u saobraćajnoj nezgodi, te nematerijalnu štetu na ime pretrpjelih fizičkih bolova, duševnih bolova zbog umanjenje opće životne aktivnosti, pretrpjelog straha i naruženosti, u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete preko dosuđenog iznosa. U postupku je utvrđeno da je do predmetne saobraćajne nezgode u kojoj je nastala materijalna i nematerijalna šteta za apelante Marina Dolića, kao vozača, i Romea Dolića kao suvozača, došlo zbog postupanja oba vozača koja su učestvovala u saobraćajnoj nezgodi (apelanta Marina Dolića i M.A.) suprotno Zakonu o sigurnosti saobraćaja na putevima Hercegovačko-neretvanskog kantona, pa je sud utvrdio podijeljenu odgovornost učesnika saobraćajne nezgode u omjeru 40%-60%. S obzirom na navedeno, sud je primjenom odredaba čl. 178. stav 2. i 192. ZOO u utvrđenom omjeru umanjio naknadu materijalne i nematerijalne štete za apelante.

5. AP-2717/12

Irfan Civić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Koprivne, kojeg zastupa Amela Alagić advokatica iz Cazina, podnio je 20. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 RS 003496 06 RSŽ od 15. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi JP BIH Pošta Sarajevo naknadi nematerijalnu štetu na ime pretrpjelih fizičkih bolova, pretrpjelog straha i duševnih bolova zbog umanjenje opće životne aktivnosti, nastalih usljed povrede na radu. U postupku je utvrđeno da je apelant, koji je kao zaposlenik tuženog obavljao posao poštara, u toku radnog vremena pretrpio nematerijalnu štetu usljed ugriza psa lutalice. Međutim, sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženog u smislu čl. 154., 158., 174. i 184. ZOO budući da tuženi nije vlasnik opasne stvari-psa od koje potiče šteta, niti obavlja komunalnu ili sličnu djelatnost od općeg interesa u čijem bi djelokrugu rada bila briga o psima lutalicama, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

6. AP-4388/12

Mirzeta Rizvanović, mldb Selma Rizvanović i mldb Haris Rizvanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnijeli su 13. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 075174 11 REV od 11. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi Akcionarsko društvo „Jahorina osiguranje“ Pale-Filijala Bijeljina naknadi nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta njihovog supruga i oca Dž. R. U postupku je utvrđeno da se kod Dž. R. koji je teško povrijeđen u saobraćajnoj nezgodi koju je izazvao osiguranik tuženog, ne radi o naročito teškom invaliditetu, odnosno stanju potpune invalidnosti, koja podrazumijeva dezorjentisnost i konstantnu potrebu za pomoć i njegu od strane drugih lica, zbog čega apelantima ne pripada pravo na naknadu tražene štete u skladu sa članom 201. stav 3. ZOO.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 796/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-796/12 (V. D., S. D., D. D. i D. P.,R… | Sudska praksa | Aktio