Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-850/12 (J. H.,M. L. i A. L. i L. Ć.,„Tekstil“ d.d. Tuzla,M. O.)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-850/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj AP-850/12, rješavajući apelacije Jusufa Hasanbašića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Jusuf Hasanbašić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 000071 11 Gž od 6. decembra 2011. godine;

Mirjana Lolić i Aleksandar Lolić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050659 10 Rev od 14. decembra 2011. godine;

Ljubo Ćelić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 004760 11 Gž od 15. decembra 2011. godine;

„Tekstil“ d.d. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000749 10 Rev od 20. decembra 2011. godine;

Mušan Obuća, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 011773 11 Rev od 29. maja 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-850/12

Jusuf Hasanbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 5. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 000071 11 Gž od 6. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je on jedini vlasnik i posjednik sa 1/1 na nekretninama, pobliže preciziranim u izreci prvostepene presude, te da su shodno tome tuženi dužni trpiti da se apelant na predmetnim nekretninama u zemljišnoj knjizi i katastru nekretnina upiše kao vlasnik i posjednik sa 1/1 i iste mu predati u posjed. Također, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da prvotuženi i drugotuženi nisu vlasnici nekretnina, pobliže preciziranih u izreci prvostepene presude, te da su tuženi dužni trpiti da se izvrši njihovo brisanje kao vlasnika i posjednika kod zemljišno-knjižnog ureda prvostepenog suda i ureda za katastar općine Maglaj. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjeno materijalno pravo, tj. odredbe člana 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, čl. 9. stav 2. i 46. Zakona o prometu nepokretnosti, čl. 20., 28. stav 4. i 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i čl. 23. i 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kada je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

2. AP-993/12

Mirjana Lolić i Aleksandar Lolić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Simo Tošić, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 16. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050659 10 Rev od 14. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da je tužitelj nositelj prava korištenja sa 1135/2595 dijela nekretnina, pobliže preciziranih u izreci presude, u naravi zgrada kao vanknjižno vlasništvo površine 93 m2 i kućište i dvorište površine 134 m2, što su apelanti dužni priznati i trpiti upis tih prava tužitelja u odgovarajućim zemljišnim i katastarskim knjigama. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je u konkretnom slučaju, s obzirom na sadržaj ugovora o prodaji koji je A.V. (tužiteljeva majka) zaključila sa prednikom apelanata, sporan obim nekretnina koje su predmet ugovora. Također, Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 46. i 99. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima i naglasio da su po nalaženju tog suda ugovorom o prodaji predniku apelanata prodate nekretnine opisane u drugom pasusu tačka I ugovora, a ne i tužiteljeve nekretnine koje su predmet konkretnog spora i koje su pobliže precizirane u izreci presude, sa pravom korištenja tužitelja na navedenom zemljištu. Konačno, Vrhovni sud je konstatovao da je, prihvatajući činjenična utvrđenja nižestepenih sudova pravilnom primjenom navedenih zakonskih odredbi usvojio zahtjev tužitelja u pogledu vanknjižnog prava svojine na predmetnoj zgradi, jer se zemljišno knjižno pravo svojine na zgradi stiče pravom upisa u zemljišne knjige na osnovu odgovarajuće tehničke dokumentacije.

3. AP-995/12

Ljubo Ćelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 16. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 004760 11 Gž od 15. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da tužitelji u odnosu na tužene, među njima i apelanta, imaju pravo na fizičku diobu nekretnina koje su u zk.ul. br. 1 k.o. Mitrovići upisane kao suvlasništvo parničnih stranaka, od čega 1/2 na tužitelje i 1/2 na tužene, a koje po novom premjeru odgovaraju nepokretnostima upisanim u Pl. 87, Pl. 33 i Pl. 29 sve u k.o. Mitrovići, kao posjed parničnih stranaka na način pobliže preciziran u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude Okružni sud je, pored ostalog, citirao odredbe čl. 37., 41. i 81. Zakona osnovnim svojinsko pravnim odnosima i naglasio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i za takvu odluku dao jasne i dovoljne razloge koji ni žalbenim prigovorima nisu dovedeni u sumnju. Naime, Okružni sud je ukazao na to da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju ispravno utvrdio da tužitelji imaju pravo na diobu i pravo na predaju u posjed nekretnina kako je to navedeno u izreci prvostepene presude, jer su isti, a što je u toku postupka utvrđeno kao nesporno, predmetne nekretnine dobili na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između njih kao davatelja izdržavanja i S.K. kao primatelja izdržavanja.

4. AP-1125/12

„Tekstil“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnio je 26. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000749 10 Rev od 20. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva na 1/3 dijela poslovnog prostora u Tuzli, lociranog u ulici Trgovačka broj 4, koje se temelji na pravnom poslu, te na 2/3 dijela istog poslovnog prostora kojeg je tužitelj, prema navodima stekao održajem, zatim zahtjev za uknjižbu prava vlasništva i predaju u posjed tog poslovnog prostora, te naknadu izmakle dobiti. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je ugovor između parničnih stranaka od 4. oktobra 1993. godine ništav i da ne može biti pravni osnov za sticanje prava vlasništva, a na pitanje ništavosti sud je, shodno odredbi člana 109. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima pazio po službenoj dužnosti. Nadalje, konstatovano je da kod nesporne činjenice da je predmetna nekretnina – poslovni prostor društvena svojina, kojoj tako dobiveno svojstvo stranke ne osporavaju na jedan od načina predviđen u odredbi člana 16.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, tada se ta nekretnina ne može otuđivati, kako je to predviđeno tom odredbom. Naime, pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno navedenoj zakonskoj odredbi su ništavi, a s obzirom da je predmetnim ugovorom nositelj prava raspolaganja otuđio 1/3 dijela nekretnine u korist apelanta, tada je takav ugovor u smislu predmetnih zakonskih odredbi ništav i ne može proizvoditi pravno dejstvo u smislu da predstavlja osnov za sticanje prava vlasništva. Također, naglašeno je i da je tek stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa (10. oktobar 1995. godine) ostvarena mogućnost sticanja prava vlasništva i na nekretninama u društvenoj svojini, pa je odredbom iz člana 30. stav 1. tog zakona određeno da posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. Najzad, konstatovano je da sve da je apelant i bio savjestan posjednik (mada je u postupku utvrđeno da nije bio savjestan jer je znao da nekretnina nije njegova), nisu se ispunile zakonske pretpostavke u pogledu vremena potrebnog za dosjelost računajući, dakle, od 10. oktobra 1995. godine do dana podnošenja tužbe 19. augusta 2003. godine.

5. AP-2976/12

Mušan Obuća (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hasan Muminović, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 011773 11 Rev od 29. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju, radi utvrđivanja etažnog vlasništva na posebnom dijelu zgrade kao cjeline, utvrđenja i uređenja zajedničkog etažnog vlasništva na zajedničkim dijelovima zgrade i uređenja korištenja zajedničkih dijelova zgrade, te poništenja, osporenom konačnom odlukom je u suštini odbijen apelantov tužbeni zahtjev (osnovni i alternativni) da se utvrdi da prostor-podrumski, koji se nalazi dijelom ispod apelantovog poslovnog prostora, poslovnog prostora prvotuženog i stana drugotuženog jeste zajednički dio zgrade, koji služi zgradi kao cjelini, na kojem apelant, prvotuženi i drugotuženi kao etažni vlasnici posebnih dijelova zgrade imaju zajedničko pravo korištenja. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbe čl. 2. i 4. st. 1. i 2. Zakona o svojini na dijelovima zgrada i naveo da kod nesporne činjenice da je apelant kupio samo poslovni prostor, koji se nalazi u prizemlju zgrade u Goraždu, da isti u smislu pomenutih zakonskih odredbi predstavlja zasebnu etažnu cjelinu, koja može biti u prometu (prometovan, vlasnik UNIS prodao ga apelantu), da podrumski prostor, koji se nalazi ispod tog i poslovnog prostora, koga su kupili apelant i prvotuženi, predstavlja također zasebnu etažnu cjelinu i ne pripada tim poslovnim prostorima kao etažnim cjelinama, ne predstavlja zajednički prostor svih etažnih dijelova zgrade (poslovnih prostora), već obzirom na navedeni stav 2. člana 4. predmetnog zakona, predstavlja zajednički prostor samo pojedinih etažnih dijelova zgrada, pripada i služi samo nekim dijelovima zgrade (stanovima-stanarima), to je i osporena odluka kojom je tužbeni zahtjev (preciziran u izreci prvostepene presude) odbijen, pravilna i zakonita, donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Konačno, Vrhovni sud je ukazao na to da apelant nije kupio podrumski prostor (nesporno), te da isti (podrumski prostor) po navedenom zakonu ne pripada i nije zajednički dio svih etažnih vlasnika zgrade (vlasnika poslovnih prostora), nego pojedinih (nositelja stanarskog prava-vlasnika stana), a u koje ne spada apelant, te da stoga apelant kupovinom poslovnog prostora nije postao i vlasnik podrumskog prostora, a niti je stekao pravo korištenja istog zajedno sa prvotuženim i drugotuženim.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-850/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-850/12 (J. H.,M. L. i A. L. i L… | Sudska praksa | Aktio