Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-905/12 (M. K.,B.O. i M.O.,Succ.E.Tellini S.r.l., Udine)
Odluka donesena 08. 05. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-905/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj AP-905/12, rješavajući apelacije Mire Kasipovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Miro Kasipović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035276 10 Rev od 8. decembra 2011. godine;
B.O. i M.O., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 004775 11 Gž od 23. januara 2012. godine;
Succ.E.Tellini S.r.l., Udine, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014446 11 Rev od 11. juna 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-905/12
Miro Kasipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rijeke, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banja Luke, podnio je 8. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035276 10 Rev od 8. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju naknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu, koja se odnosi na renoviranje stana u Banja Luci, dok je istom odlukom odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev, kojim je tražio da se naloži tužitelju da mu zbog neosnovanog obogaćenja nastalog stanovanjem bez naknade u stanu, na kome je on imao stanarsko pravo, isplati određeni novčani iznos. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi pravilno usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, primjenom odredbe člana 215. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa odredbom člana 27.a stav
1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, nalazeći da je na osnovu navedenih zakonskih odredbi apelant dužan isplatiti tužitelju vrijednost nužnih i korisnih ulaganja u predmetni stan. Također, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi ispravno odbili protivtužbeni zahtjev, nalazeći da je tužitelj imao svojstvo savjesnog držatelja stana, sve do 13. februara 2003. godine, kada je iz istog iselio, tako da tužitelj u smislu odredbe člana 38. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, nije bio dužan apelantu da plati naknadu za korištenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vrijeme njegovog savjesnog držanja.
2. AP-1028/12
B.O. i M.O. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prijedora, koje zastupa Gordana Kunić, advokat iz Prijedora, podnijeli su 19. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 004775 11 Gž od 23. januara 2012. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 11. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su obavezani da tužiteljici solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM, na ime vraćanja kapare. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, pored ostalog, citirao odredbe čl. 45. st. 1. i 2. i 79. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i naveo da iz predugovora ne proizilazi da su stranke ugovorile fiksni rok do kada će tužiteljica kao kupac isplatiti ostatak cijene za stan, već je ta isplata vezana za podizanje kredita kod banke. Nadalje, Kantonalni sud je naglasio da su stranke, priznanicom koju su potpisale, ali nisu ovjerile, precizirale taj rok i dogovorile rok da se apelanti kao prodavatelji obavezuju da ukoliko banka ne odobri tužiteljici kredit za stan u roku od 15 dana od zaključenja predugovora, a to je 27. august 2004. godine, da će vratiti tužiteljici primljeni iznos kapare od 5.000,00 KM, dok će tužiteljica potpisati raskid predugovora i platiti troškove ovjere. Shodno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da smatra da kada tužiteljica nije dobila kredit za stan u roku od 15 dana, a nesporno je da nije, apelanti su bili dužni vratiti kaparu. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na to da apelanti nisu pozivali tužiteljicu da joj vrate kaparu, nakon što ona nije dobila kredit, čime su se, dakle, bili stekli uslovi nakon isteka roka od 15 dana da apelanti vrate kaparu, jer su stranke ugovorile da će se kapara vratiti ako tužiteljica ne dobije kredit. Osim toga, Kantonalni sud je konstatovao da su apelanti prodali stan, a da nisu pozvali tužiteljicu na raskid predugovora, te da se ne može tužiteljici staviti na teret njeno ponašanje, jer i apelanti nisu ispoštovali dogovor.
3. AP-2169/12
Succ.E.Tellini S.r.l., Udine (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Italije, koga zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je 11. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014446 11 Rev od 11. juna 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je drugotuženi da apelantu na ime duga isplati određeni novčani iznos, dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, tj. u odnosu na prvotuženu odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano na to da su se nižestepeni sudovi pravilno pozvali na odredbu člana 1083. Zakona o obligacionim odnosima kojom se definiše opći pojam bankarske garancije, pa samim tim i garancije bez prigovora iz odredbe člana 1087. navedenog zakona, jer se i tim članom tretira bankarska garancija, a ne neki „apstraktni“ pravni posao kako to tvrdi apelant. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su zaključak da nije došlo do produženja garancije (istekla 20. februara 1999. godine), nižestepeni sudovi pravilno obrazložili time što se korespondencija o produženju garancije ne može smatrati i produženjem iste, niti se može pretpostaviti da je taj akt, nastao ako ne sadrži sve zakonom predviđene uslove iz odredbe člana 1083. predmetnog zakona. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da s obzirom na to da garant (prvotužena banka) preuzima samo one obaveze, prema korisniku garancije (apelantu) koje su i navedene u garanciji, kao pismenoj ispravi, to istekom roka važenja garancije ne može doći do obavezivanja garanta na ispunjenje obaveza iz garancije. Na kraju, Vrhovni sud je naglasio da je iz činjenice da je prvotužena vršila izvjesna plaćanja i nakon isteka roka garancije, apelant zaključio da je garancija produžena. Međutim, Vrhovni sud je konstatovao da se to plaćanje ne može dovesti u vezu sa samom garancijom jer je prvotužena kao poslovna banka drugotuženog vršila plaćanje iz njegovih sredstava, jer da je garancija produžena u tom slučaju bi apelant kao korisnik garancije morao podići protest kada bi prvotužena kao garant iz svojih sredstava izvršila plaćanje, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-905/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić