Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-910/12 (Ž. T. i drugi)
Odluka donesena 08. 05. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-910/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj AP-910/12, rješavajući apelacije Željka Trivana i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Željko Trivan protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 PS 000167 09 REV od 8. decembra 2011. godine;
Nerfid Krilić protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 RS 001636 11 RSŽ od 23. januara 2012. godine;
Željko Pokrajčić protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 RS 001707 11 RSŽ od 23. januara 2012. godine;
A.K., A.P., N.S., N.H., J.K., A.S., S.A., R.Lj., V.D., A.H-Š., N.H., N.I., S.B., S.B., S.B., S.Dž., R.Č., J.V., M.H. i A.B. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 012642 10 REV od 3. aprila 2012. godine;
„Soko IPV“ d.d. Čitluk protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 022631 12 RSŽ 2 od 6. juna 2012. godine;
Avdo Džambić protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004878 10 GŽ od 21. novembra 2012. godine; Elvira Arapčić i Selma Đulović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 P 001139 11 REV od 9. oktobra 2012. godine;
„Tomašević“ d.o.o. Istočno Sarajevo protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 RS 012684 12 RSŽ od 17. oktobra 2012. godine;
„Tomašević“ d.o.o. Istočno Sarajevo protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 RS 012685 12 RSŽ od 17. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-910/12
Željko Trivan (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Jelena Todić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 PS 000167 09 REV od 8. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno nespornim da je apelant kod tužene prestao raditi 8. septembra 2000. godine, da se nakon tog datuma nije vratio na svoje radno mjesto, da nije primao platu, odnosno da nije ostvarivao prava iz radnog odnosa. Slijedom navedenog je zaključeno da je apelant od tog datuma znao za povredu svog prava, a da je tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa podnio 23. septembra 2005. godine, te da je krajnji rok za njeno podnošenje predmetne bio 16. oktobar 2000. godine u smislu odredbe člana 37. st. 3. i 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima RS. U tom smislu je utvrđeno da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena neblagovremeno. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da, bez obzira na stav tog suda u pogledu blagovremenosti tužbe, apelant nije dovedenen u nepovoljniji položaj od onoga u kome bi bio da je njegova tužba odbačena, zbog čega taj sud nije izvršio preinačenje drugostepene presude.
2. AP-1155/12
Nerfid Krilić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 28. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 RS 001636 11 RSŽ od 23. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev kojeg je apelant podnio protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće i regresa, te naknade na ime odvojenog života). U predmetnom parničnom postupku je, u odnosu na odbijajući dio (isplata naknade za odvojeni život), utvrđeno da je apelant tužbu u tom dijelu podnio nakon proteka prekluzivnog roka iz odredbi čl. 7. i 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, čime je izgubio pravo na sudsku zaštitu.
3. AP-1156/12
Željko Pokrajčić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 28. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 RS 001707 11 RSŽ od 23. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata plaća, regresa i troškova prijevoza). Također je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno nespornim da apelantu tužena nije isplaćivala plaće u periodu tzv. „hrvatske samouprave“, ali da mu nije bio prestao radni odnos. S tim u vezi je zaključeno da apelantu pripada naknada plaće u visini od 55% prosječne ostvarene plaće ostvarene u FBiH u smislu odredbe člana 5. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora na teritoriji FBiH, te primjenom Pravilnika o plaćama i drugim novčanim potraživanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO, odredbe člana 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH i odredbi čl. 68. i
69. Zakona o radu FBiH. U odnosu na zahtjev koji se odnosio na isplatu regresa, zaključeno je da mu pravo na to potraživanje pripada temeljem Uredbe Vlade FBiH o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u FBiH i službenih Federalnih ministarstava i drugih tijela, te Odluke o isplati naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora u 2002. godine u FMO i VFBiH. U odnosu na zahtjev koji se odnosio na troškove prijevoza je navedeno da apelant nije dokazao, odnosno nije predložio dovoljno dokaza u pogledu tog zahtjeva.
4. AP-2063/12 A.K., A.P., N.S., N.H., J.K., A.S., S.A., R.Lj., V.D., A.H-Š., N.H., N.I., S.B., S.B., S.B., S.Dž., R.Č., J.V., M.H. i A.B. (u daljnjem tekstu: apelant), svi iz Zenice, koje zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnijeli su 31. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 012642 10 REV od 3. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen u cjelosti tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata toplog obroka i troškova prijevoza). U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je neosnovan prigovor apelanata da im naknada za sporna potraživanja pripada po Uredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima koje nemaju karakter plaće, jer je primjena te Uredbe i bilo kojeg drugog zakonskog propisa u ovoj oblasti isključena donošenjem Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH. U odnosu na činjenicu da je navedeni Zakona proglašen neustavnim Odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 2012. godine, Vrhovni sud je konstatovao da tom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje, te da se stoga primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme donošenja nižestepenih odluka.
5. AP-2650/12
„Soko IPV“ d.d. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čitluka, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 16. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 022631 12 RSŽ 2 od 6. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (utvrđenje da je tužitelj bio u radnom odnosu kod apelanta i uplata doprinosa na ime penzijskog i invalidskog osiguranja). Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant od 1995. do 2000. godine imao status zaposlenika na čekanju kada mu je po sili zakona prestao radni odnos u smislu odredbe člana 143. Zakona o radu, a koji je ponovo uspostavljen zaključenjem ugovora o radu 2002. godine. Visina spornih doprinosa za utuženi period je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a prema najnižoj plaći u FBiH u navedenom periodu, budući da apelant nije donio posebnu odluku o visini novčane naknade plaće za vrijeme čekanja posla.
6. AP-4474/12
Avdo Džambić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mramora, kojeg zastupa Advija Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 18. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004878 10 GŽ od 21. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata plaća i uplata doprinosa). U predmetnom parničnom postupku je, u odnosu na odbijajući dio zahtjeva (isplata plaća) utvrđeno da apelant nema pravo da od tuženog ponovo potražuje isplatu isplaćenog iznosa kojeg je tuženi knjižio kao negativna korekcija i koji mu je isplaćen kao naknada za topli obrok.
7. AP-4566/12
Elvira Arapčić, iz Lukavca, i Selma Đulović, iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Sulejman Hasanović, advokat iz Lukavca, podnijele su 24. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 P 001139 11 REV od 9. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantica kojeg su podnijele protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće). U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je, odnosu na odbijajući dio zahtjeva preko dosuđenog iznosa, neosnovano pozivanje apelantica na odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2000. godine, budući da tuženi ni preduzeće već organ koji se financira iz budžeta. Također je zaključeno da je neosnovano pozivanje apelantica na Sporazum zaključen između Vlade TK i nadležnog sindikata, budući da taj sporazum ne proizvodi pravno dejstvo na apelantice jer nije donesen u zakonom propisanoj proceduri i ne može predstavljati pravni osnov za otklon primjene člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti iz 2000. godine. Na kraju je Vrhovni sud istakao da je pravilan stav drugostepenog suda da stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine ne postoji više pravna praznina u pogledu utvrđivanja visine plaće.
8. AP-4667/12
„Tomašević“ d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula iz Sarajeva, podnio je 28. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 RS 012684 12 RSŽ od 17. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojeg je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa tužitelja, vraćanje tužitelja na rad i uspostava svih prava iz radnog odnosa). Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant, prilikom otkazivanja ugovora o radu tužitelja, nije proveo proceduru predviđenu odredbama čl. 126., 127., 138., 139. i 140. Zakona o radu RS.
9. AP-4668/12
„Tomašević“ d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula iz Sarajeva, podnio je 28. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 RS 012685 12 RSŽ od 17. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice kojeg je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa tužiteljice, vraćanje tužiteljice na rad i uspostava svih prava iz radnog odnosa). Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant, prilikom otkazivanja ugovora o radu tužiteljice, nije proveo proceduru predviđenu odredbama čl. 126., 127., 138., 139. i 140. Zakona o radu RS.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-910/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić