Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-951/12 (JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo, Zavisno društvo RMU "Kakanj“ d.o.o. Kakanj i Općina Derventa)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-951/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta“ d.o.o. Kakanj i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ime Apelanta“ d.o.o. Kakanj, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000726 10 Rev od 15.

decembra 2011. godine;

Općina Derventa, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 001010 11 Rev od 17. maja 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-951/12 Ime Apelanta“ d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Mirsad Jašarspahić, podnio je 13. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000726 10 Rev od 15. decembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja M.A., I.B., F.B. i I.B, kojim je apelant obavezan da im na ime naknade materijalne štete nastale na njihovim objektima, uslijed izvođenja rudarskih radova-miniranja od strane apelanta, isplati određene novčane iznose, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da su, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su pozivom na odredbe čl. 46., 219. i 253. Pravilnika o tehničkim normativima pri rukovanju eksplozivnim sredstvima i miniranju u rudarstvu, čl. 12. i 21. Zakona o rudarstvu i čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, udovoljili predmetnom tužbenom zahtjevu.

2. AP-2754/12 Općina Derventa (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo RS-Sjedište zamjenika u Doboju, podnijela je 23. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 001010 11 Rev od 17. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju, radi činidbe i naknade materijalne štete, osporenom konačnom odlukom odlučeno je na način pobliže preciziran u izreci presude. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da je, pored ostalog, predmet spora u konkretnoj parnici, glavni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se prvotužena, tj. apelantica, i drugotuženi obavežu da, na ime obezbjeđenja kuće tužitelja i otklanjanja izvora opasnosti, izvrše rekonstrukciju dijela puta koji prolazi pored objekta tužitelja tako što će: postavljanjem horizontalne i vertikalne signalizacije ograničiti brzinu kretanja motornih vozila na 50 km/h, utvrditi dvostruku odbojnu ogradu kojom će se onemogućiti slijetanje motornih vozila sa trase puta, izgraditi i povećati visinu ivičnjaka na trasi puta i pored ista izgraditi i betonirani kanal-jarak. Također, Vrhovni sud je istakao da je predmet spora i zahtjev tužitelja da se tuženi obavežu da izvrše sanaciju porodične kuće tužitelja prema premjeru i predračunu radova sanacije objekta vještaka građevinske struke od 10. septembra 2010. godine, te zahtjev da se tuženi obavežu da mu na ime umanjenja vrijednosti kuće solidarno isplate određeni novčani iznos. Shodno navedenom, Vrhovni sud je, između ostalog, citirao odredbe čl. 156. i 206. Zakona o obligacionim odnosima, te naglasio da su nižestepeni sudovi, u pogledu naloženih radova na sanaciji kuće tužitelja, koji se svode na otklanjanje pričinjene štete na objektu tužitelja, pravilno zaključili da se radi o šteti koja prelazi normalne granice dozvoljenih imisija i pravilno su tužene obavezali na poduzimanje radova iz premjeru i predračunu radova sanacije objekta vještaka građevinske struke od 10. septembra 2010. godine radi otklanjanja nastalih oštećenja. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da revizioni navodi tuženih, da kod naloženih radova tužitelju ne pripada istovremeno naknada zbog umanjenja vrijednosti kuće, također nisu osnovani, jer je do umanjenja vrijednosti kuće u procentu od 20%, u odnosu na utvrđenu tržišnu vrijednost kuće, došlo uslijed postojećeg nepovoljnog položaja kuće zbog blizine saobraćajnice i širenja imisija (buke, ispušnih gasova), koje umanjenje vrijednosti iznosi 12.045,10 KM, pa jedno drugo ne isključuje.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-951/12.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-951/12 (JP "Elektroprivreda BiH" d.d… | Sudska praksa | Aktio