Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-134/11 (A. L. i S. A.)
Odluka donesena 08. 05. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Protek roka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-134/11
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 134/11, rješavajući apelaciju Amira Lošića i Sanele Antolović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka c), člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Amira Lošića i Sanele Antolović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0-P-001540 09 Rev od 2. decembra 2010. godine.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0-P- 001540 09 Rev od 2. decembra 2010. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan, po hitnom postupku, donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Lošića i Sanele Antolović podnesena zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Derventi broj 84 I 023760 90 I od 6 jula 2009.
godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Amir Lošić i Sanela Antolović (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 9. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0-P-001540 09 Rev od 2. decembra 2010. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje navedene presude do donošenja odluke o apelaciji.
2. Apelanti su 23. februara 2011. godine ponovo podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Apelanti su 20. maja 2013. godine dopunili apelaciju zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Derventi broj 84 I 023760 90 I od 6. jula 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 134/11 od 8. juna 2011. godine kojom je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika u Doboju (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), koje je zastupalo tuženu Općinu Brod (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: drugotužena), zatraženo je 26. marta 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
6. Vrhovni sud je dostavio odgovor 3. aprila 2014. godine, dok Pravobranilaštvo u ostavljenom roku, koji je istekao 3. aprila 2013. godine, nije dostavilo odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Parnični postupak
8. Presudom Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0-P-001540 05 od 31. decembra 2007. godine obavezane su Općina Brod (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Republika Srpska (u daljnjem tekstu: drugotužena) da apelantima sagrade porodičnu kuću sa karakteristikama i na parceli u vlasništvu apelanata bliže označenim u dispozitivu presude, ili da isplate apelantima iznos od 29.221,00 KM na ime naknade imovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. maja 1998. godine do isplate, kao i da naknade apelantima troškove parničnog postupka.
9. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da su apelanti do izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini živjeli i koristili stambeni objekt u Brodu, za koje traže naknadu materijalne štete, da je Sekretarijat za prostorno uređenje i stambene poslove prvotužene 18. maja 1998. godine donio Rješenje broj 07-111-33/15-98 o rušenju stambenog objekta u vlasništvu apelanata, da je navedeni stambeni objekt bio sagrađen na označenoj parceli, da su ostaci materijala od porušenog objekta odvezeni na deponiju, a temelji uklonjeni i zemljište poravnato, da su apelanti, u vezi sa rušenjem stambenog objekta, podnijeli prijavu Domu za ljudska prava Bosne i Hercegovine, da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine Odlukom broj CH/00/5964 od 10. septembra 2004. godine utvrdila da je rušenjem objekta apelanata došlo do povrede prava na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, da je u istoj odluci naloženo drugotuženoj da apelantima isplati 10.000,00 KM za srušeni objekt (kuću) i po 3.000,00 KM za svakog od apelanata na ime kompenzacije za nemogućnost korištenja njihove imovine i za pretrpljenu nematerijalnu štetu. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbi čl. 37. i 43. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik RS» broj 38/93, u daljnjem teksru: ZOSPO), čl. 154, 172. stav 1, 186, 187, 277, 388 i 399. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude. Po shvatanju Osnovnog suda, prvotužena je nezakonitim radnjama nanijela materijalnu štetu apelantima u visini vrijednosti porušenog objekta, a ta nezakonitost se ogleda u tome da apelantima nije data mogućnost da učestvuju u upravnom postupku u kojem je doneseno rješenje da se objekt sruši. Naknada štete u iznosu od 29.221,00 KM dosuđena je na osnovu prihvatanja pismenog nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Prigovor tuženih u pogledu zastarjelosti Osnovni sud je odbio pozivajući se na odredbe člana 388. ZOO, smatrajući da je podnošenjem prijeve Domu za ljudska prava Bosne i Hercegovine prekinut tok zastarjelosti potraživanja naknade štete iz člana 376. ZOO i da je ona počela iznova teći (član 392. stav 1. ZOO) 10. septembra 2004. godine, kada je Komisija za ljudska prava donijela odluku po prijavi apelanata, pa da je stoga tužba od 5. oktobra 2005. godine blagovremeno podnijeta. Osnovni sud je, također, smatrao da nije osnovan prigovor presuđene stvari, jer se odlukom Komisije ne dosuđuje naknada materijalne štete za porušene objekte, već dosuđeni iznosi iz te odluke predstavljaju naknadu za povredu ljudskih prava apelanata.
10. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 p 001540 08 od 13. maja 2009. godine žalbe tuženih su djelimično uvažene i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženu, dok je prvotužena obavezana isplatiti apelantima iznos od 29.221,00 KM na ime naknade materijalne štete sa zakonskim zateznim kamatama počev od 18. maja 1998. godine do isplate uz naknadu troškova postupka.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da drugotužena ne može biti pasivno legitimirana u konkretnoj parnici, jer između njenih radnji ili propusta nema uzročne veze sa štetom koju su apelanti pretrpjeli rušenjem objekta. U pogledu obaveze prvotužene da sagradi porušeni objekt, Okružni sud je zaključio da je takva obaveza neizvršiva i da nema uporišta u odredbi člana 185. stav 1. ZOO. Okružni sud je smatrao da je pravilno utvrđeno pravo na isplatu naknade materijalne štete kao protivvrijednosti porušenog stambenog objekta, vlasništvo apelanata, kao i pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade počev od dana nastanka štete prema odredbi čl. 186. i 277. ZOO.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 84 0 P 001540 09 Rev od 2. decembra 2010. godine uvažena je revizija tuženih, preinačena je presuda Okružnog suda tako što je žalba tuženih uvažena i tužbeni zahtjev apelanata je odbijen u cijelosti. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da nije nastupila zastara potraživanja. Vrhovni sud je istakao da su apelanti za nastupanje štete rušenjem saznali najkasnije 23. oktobra 2000. godine, kada su podnijeli prijavu Domu za ljudska prava upravo zbog rušenja kuće. Od tog momenta njima počinje teći trogodišnji subjektivni rok za isticanje zahtjeva za naknadu štete, saglasno odredbi člana 376. stav 1. ZOO, koji je istekao 23. oktobra 2003. godine. Objektivni rok zastarjelosti od pet godina koji propisuje odredba člana 376. stav 2. ZOO počeo je teći danom izvršenja rješenja o rušenju kuće apelanata, tj. od 18. maja 1998. godine, kada je kuća srušena. Da je kuća apelanata srušena tog datuma, potvrđeno je iskazom svjedoka Zlate Lošić, majke apelanata, koju je telefonom nazvala kolegica i rekla joj da su došli bageri da kuću sruše. Vrhovni sud je dalje istakao da se subjektivni rok zastarjelosti računa u okviru objektivnog roka od pet godina, pa imajući u vidu da je šteta nastala 18. maja 1998. godine, do dana podnošenja tužbe 5. oktobra 2005. godine protekao je objektivni rok od pet godina, te se zastara nije mogla računati primjenom subjektivnog roka iz člana 376. stav 1. ZOO. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, sve i kada bi se rok zastarjelosti računao primjenom subjektivnog roka od tri godine, prigovor zastarjelosti je osnovan s obzirom na to da je tužba podnesena prvostepenom sudu 5. oktobra 2005. godine. Okolnost podnošenja prijave o kršenju ljudskih prava Domu za ljudska prava 23. oktobra 2000. godine, po ocjeni Vrhovnog suda, nije radnja povjerioca pred sudom ili nadležnim organom preduzeta radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, propisanog odredbom člana 388. ZOO. Naime, tom odredbom je propisano da se zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja potraživanja. Saglasno odredbi člana 2. Aneksa VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, nadležnost Doma za ljudska prava se proteže na utvrđivanje navodnih ili očiglednih povreda ljudskih prava i navodnu ili očiglednu diskriminaciju u uživanju tih prava (čl. 2. i 8. Aneksa VI). Ukoliko po provedenom postupku utvrdi postojanje povrede ljudskih prava ili diskriminacije u uživanju tih prava, donosi odluku koja sadrži korake koje će tužena strana preduzeti u ispravljanju povreda, a može sadržavati novčanu naknadu (član 11. Aneksa VI). Iz ovakve pravne prirode i nadležnosti Doma za ljudska prava Vrhovni sud je našao da to tijelo nije nadležni organ iz člana 388. ZOO, jer se pred njim ne utvrđuje i ne osigurava, niti ostvaruje potraživanje naknade štete, već se isključivo razmatra pitanje povrede ljudskih prava, uključujući mogući nalog za plaćanje novčane kompenzacije. S druge strane, odgovornost prvotužene za nastalu štetu je pravni osnov parnice za naknadu štete o čemu se nije odlučivalo u postupku pred Domom za ljudska prava. U prilog ovom zaključku Vrhovni sud je istakao i činjenicu da se novčana kompenzacija koju je Dom za ljudska prava dodijelio apelantima odnosi na rušenje kuće (10.000,00 KM) i na nemogućnost korištenja imovine i nematerijalnu štetu zbog kršenja prava (3.000,00 KM), a ne i na utvrđenje, osiguranje ili ostvarivanje naknade štete. Kako, dakle, Dom za ljudska prava nije nadležno tijelo iz člana 388. ZOO, to pokretanje postupka pred njim nema djejstvo prekida zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete. Usljed toga, donošenjem odluke Komisije za ljudska prava, po ocjeni Vrhovnog suda, rok zastarjelosti nije počeo teći iznova u smislu odredbe člana 392. stav
1. ZOO.
Izvršni postupak
13. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 84 I 023760 90 I od 6 jula 2009. godine usvojen je prijedlog apelanata za izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj 84 0-P-001540 05 od 31. decembra 2007. godine.
14. Postupajući po Rješenju o izvršenju Osnovnog suda broj 84 I 023760 09 I od 6. jula 2009. godine „Pavlović International Bank“ a.d. Filijala Brod je 14. aprila 2010. godine izvršila zapljenu i prenos sa žiroračuna izvršenika (prvotužene) na ime glavnog duga iznos od 29.221,00 KM i na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata iznos od 29.221,00 KM, kao i iznose od 1.250,00 KM i 4.132,50 KM na ime troškova postupka na račun opunomoćenika apelanata kod „NLB Razvojne banke“ - PJ Brod.
15. Nakon toga, Osnovni sud je donio Rješenje broj 84 0 I 023760 09 od 18. juna 2010. godine kojim se postupak izvršenja smatra dovršenim.
16. Na osnovu Presude Vrhovnog suda broj 84 0-P-001540 09 Rev od 2. decembra 2010. godine prvotužena je 19. januara 2011. godine podnijela prijedlog za protivizvršenje radi povrata novčanih sredstava koja su apelantima isplaćena u postupku izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda.
17. Apelanti su 22. februara 2011. godine dostavili Osnovnom sudu odgovor na prijedlog prvotužene za protivizvršenje.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u tome što je Vrhovni sud, po njihovom mišljenju, pogrešno primijenio odredbe ZOO kada je utvrdio da je nastupila zastarjelost njihovog potraživanja za naknadu štete koja im je pričinjena zbog rušenja njihove kuće. Apelanti prigovaraju primjeni materijalnog prava od Okružnog suda i Vrhovnog suda u pogledu primjene odredaba koje se odnose na zastaru potraživanja, smatrajući da je podnošenjem prijave Domu za ljudska prava prekinut tok zastare.
19. Apelanti su 20. maja 2013. godine dopunili apelaciju zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 84 I 023760 90 I od 6. jula 2009. godine kojim je dozvoljeno izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj 84 0-P-001540 05 od 31. decembra 2007. godine. Apelanti su naveli da im je „Pavlović banka“ - Filijala Brod isplatila novac, ali da je izvršila obračun zakonskih zateznih kamata samo do iznosa glavnog potraživanja, te da je time prekršila svoju obavezu da postupi po pravosnažnom i izvršnom rješenju Osnovnog suda o izvršenju i obračuna im zakonske zatezne kamate od 18. maja 1998. godine pa sve do dana isplate.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je Ustavni sud već u više odluka izrazio svoje pravno shvatanje vezano za prekid toka zastarjelosti povodom postupka koji je po zahtjevu oštećenih lica vođen pred Domom za ljudska prava.
V.Relevantni propisi
21. Ustav Republike Srpske u relevantnom dijelu glasi:
Član 17.
Svako ima pravo na nadoknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanose službena osoba ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja.
[...].
22. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
Član 172. stav 1 (1) Pravna osoba odgovara za štetu koju njen organ prouzrokuje trećem osobama u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 185.
(1) Odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorna osoba, sud će odrediti da ona isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriteljevom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
[...].
Član 392. stav 1.
1) Posije prekida zastarijevanja počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.
23. Zakon o uređenju prostora (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 19/96 i 10/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 117.
Ako se u postupku donošenja rješenja o rušenju građevine ili dijela građevine utvrdi da se opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne građevine i promet može ukloniti i rekonstrukcijom građevine ili njenog dijela, na zahtjev vlasnika može se prema odredbama ovog zakona odobriti rekonstrukcija građevine, pod uvjetom da se izvede u roku koji odredi organ uprave nadležan za poslove građenja.
24. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39. stav 2.
Rješenje o izvršenju (2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražitelja izvršenja će obaviti izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima kod banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate će izvršiti banka na teret izvršenika.
Dovršenje izvršenja Član 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 175.
Odgovornost banaka za štetu Banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražitelju izvršenja po općim pravilima o naknadi štete. VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na navode o neprovođenju Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 84 I 023760 90 I od 6. jula 2009. godine
27. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navedeno rješenje Apelacionog odjeljenja Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1. i 3. tačka c) Pravila Ustavnog suda.
28. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. Član 18. st. 1. i 3. tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
30. Ustavni sud zapaža da je, postupajući po Rješenju o izvršenju Osnovnog suda broj 84 I 023760 09 I od 6. jula 2009. godine „Pavlović International Bank“ a.d. Filijala Brod 14. aprila 2010. godine izvršila zapljenu i prenos sredstava sa žiroračuna izvršenika (prvotužene) na račun opunomoćenika apelanata, te da je Osnovni sud 18. juna 2010. godine donio Rješenje broj 84 I 023760 90 I kojim se postupak izvršenja smatra dovršenim. Zatim, apelanti su za navedeno rješenje saznali najkasnije 22. februara 2011. godine (kada su Osnovnom sudu dostavili odgovor na prijedlog prvotužene za protivizvršenje u kojem je ukazano i na Rješenje Osnovnog suda broj 84 I 023760 90 I od 18. juna 2010. godine kojim se postupak izvršenja smatra dovršenim). Dalje, apelanti su Ustavnom sudu dostavili prijedlog za donošenje privremene mjere 23. februara 2011. godine u kojem su istakli navode isključivo vezane za osporenu presudu Vrhovnog suda i prijedlog prvotužene za protivizvršenje. Konačno, dopuna apelacije u kojoj su apelanti istakli navode o neprovođenju Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 84 I 023760 90 I od 6. jula 2009. godine Ustavnom sudu podnesena je 20. maja 2013. godine, dakle, nakon više od dvije godine kada su apelanti najkasnije mogli saznati o Rješenju Osnovnog suda broj 84 I 023760 90 I od 18. juna 2010. godine kojim se predmetni postupak izvršenja smatra dovršenim. Imajući u vidu sve navedeno, proizlazi da je ova dopuna apelacije podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije, koji je predviđen članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, pa je Ustavni sud zaključio da je u odnosu na navode o neprovođenju Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 84 I 023760 90 I od 6. jula 2009. godine apelacija podnesena neblagovremeno.
Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 84 0-P-001540 09 Rev od 2.
decembra 2010. godine
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 84 0- P-001540 09 Rev od 2. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 9. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelanti navode da im je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
36. U konkretnom slučaju apelanti su tražili naknadu štete zbog rušenja objekta u njihovom suvlasništvu, dakle, predmet se odnosi na utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
37. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, budući da je zaključio da se tok zastare ne prekida dok traje postupak pred Domom jer, prema njegovom stavu, Dom nije sud ili nadležno tijelo iz člana 388. ZOO da bi pokretanje postupka pred njim imalo djejstvo prekida zastare zahtjeva za naknadu štete.
39. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o identičnom pravnom pitanju – pitanju prekida nastupanja zastare potraživanja naknade materijalne štete zbog prijave Domu već raspravljao u svojoj Odluci broj AP 2862/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2862/09 od 30. januara 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, i u tom predmetu je apelantica tražila naknadu štete zbog bespravnog rušenja njenog objekta po osnovu rješenja prvotužene od 18. maja 1998. godine. U tom predmetu je Vrhovni sud zaključio da je osnovan istaknuti prigovor zastare zato što je apelantica za štetu saznala najkasnije 10. juna 1998. godine, kada je podnijela prijedlog prvostepenom sudu radi izdavanja privremene mjere, od kada počinje teći trogodišnji subjektivni rok za isticanje zahtjeva za naknadu štete, u smislu člana 376. stav 1. ZOO. Vrhovni sud je, dalje, u tom predmetu zaključio da činjenica da je apelantica podnijela prijavu Domu 23. novembra 2000. godine nema karakter prekida toka zastare u smislu odredaba člana 388. ZOO, koje propisuju da se zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom povjeriteljevom radnjom preduzetom protiv dužnika, jer Dom nije nadležni organ iz člana
388. ZOO, jer se pred njim ne utvrđuje, ne osigurava, niti ostvaruje potraživanje naknade štete, već se isključivo razmatra pitanje povrede ljudskih prava, uključujući mogući nalog za plaćanje novčane kompenzacije. Kako Dom nije sud ili mjerodavno tijelo iz člana 388. ZOO, pokretanje postupka pred njim nema djejstvo prekida zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete. Dalje je Vrhovni sud zaključio da smatra kako donošenjem Odluke Komisije rok zastare nije počeo teći iznova u smislu odredbe člana 392. stav 1. ZOO. S tim u vezi, trogodišnji rok iz člana 376. stav 1. ZOO za podnošenje predmetne tužbe je počeo teći 10. juna 1998. godine, kada je apelantica podnijela prijedlog za izdavanje privremene mjere i time saznala za postojanje štete i štetnika. U smislu stava 2. istog člana, objektivni petogodišnji rok je istekao 10. juna 2003. godine, a kako je apelantica tužbu podnijela 3. novembra 2005. godine, to je osnovan prigovor zastare (tačka 45).
40. Nasuprot stavu Vrhovnog suda, u toj odluci je Ustavni sud istakao da se, po njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju Dom može smatrati nadležnim organom u smislu odredbi člana
388. ZOO, budući da je nesporno da je pred Domom, odnosno Komisijom, utvrđivana odgovornost tužene kao osnovne pretpostavke za naknadu štete nakon čega je i dosuđen izvjestan iznos apelantici i dr. zbog rušenja kuće. Osim toga, Komisija je proglasila prijavu prihvatljivom iako nije pokrenut parnični postupak radi naknade štete. Dalje, u toj odluci je Ustavni sud istakao da smatra potpuno proizvoljnim stav Vrhovnog suda da se, imajući u vidu nadležnost, odnosno prirodu Doma, Dom ne može smatrati nadležnim organom iz odredbe člana 388. ZOO. Ustavni sud je dalje istakao da odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO propisuju da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju, ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala, da odredbe člana 392. stav 1. ZOO propisuju da poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u rok za zastarjelost određen zakonom. Ustavni sud je ponovio da je apelantica podnijela prijedlog za određivanje privremene mjere 10. juna 1998. godine, da je prijavu Domu podnijela 23. novembra 2000. godine, da je Komisija donijela odluku 4. novembra 2004. godine, a apelantica je tužbu Osnovnom sudu podnijela 3. novembra 2005. godine. Proizlazi da je apelantica podnošenjem prijave Domu, u smislu člana 388. ZOO, prekinula tok zastare koji je trajao sve do 4. novembra 2004. godine, kada je Komisija donijela odluku, nakon čega je apelantica u zakonskom roku, u skladu sa članom 392. stav 1. ZOO, 3. novembra 2005. godine podnijela tužbu, tako da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da je presuda Vrhovnog suda kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila izgradnju stambenog objekta ili naknadu štete zbog zastare osnovana na proizvoljnoj primjeni odredaba člana 388. ZOO (tačka 49).
41. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se i u konkretnom predmetu, kao i u predmetu broj AP 2862/09, radilo o rušenju nekretnina u suvlasništvu apelanata, po osnovu rješenja prvotužene od 18. maja 1998. godine, te da su apelanti zbog toga 23. oktobra 2000. godine protiv drugotužene podnijeli prijavu Domu/Komisiji koja je Odlukom broj CH/00/5964 od 10. septembra 2004. godine utvrdila da je, zbog rušenja objekta u suvlasništvu apelanata, drugotužena prekršila njihovo pravo na pravično suđenje i imovinu. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu apelanti 5. oktobra 2006. godine podnijeli tužbu kojom su tražili naknadu štete zbog bespravnog rušenja njihovog objekta (1998. godine), ali da je u konačnici i njihov zahtjev odbijen jer su redovni sudovi, kao i u predmetu broj AP 2862/09, zaključili da je došlo do zastare potraživanja budući da, prema zaključku Vrhovnog suda, podnošenje prijave Domu za ljudska prava nema karakter prekida toka zastare u smislu odredbe člana 388. ZOO. Dakle, u oba predmeta je stav Vrhovnog suda bio identičan na okolnost zastare potraživanja u slučaju podnošenja prijave Domu za ljudska prava. Stoga, imajući u vidu da predmetna apelacija pokreće identično pravno pitanje „toka zastare potraživanja pokretanjem postupka pred Domom za ljudska prava“ koje je Ustavni sud već raspravljao u Odluci broj AP 2862/09, Ustavni sud smatra da se razlozi iz te odluke u cijelosti odnose i na ovu odluku, te smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio odredbe člana 388. ZOO kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata zbog zastare potraživanja.
42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
43. Apelanti se, također, žale da im je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na utvrđenu povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati navode apelanata koji se odnose na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud pri donošenju svojih odluka arbitrarno primijenio relevantne odredbe ZOO koje se odnose na nastupanje zastarjelosti potraživanja naknade štete.
45. Na osnovu člana 18. stav 3. tačka c) i člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić