Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-188/11 (S. S.)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Naknada štete
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Proporcionalnost
  • Aktivna legitimacija
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-188/11

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 188/11, rješavajući apelaciju Sadine Selman, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sadine Selman podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 005225 09 Rev od 23. novembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 005225 09 Gz od 24. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 005225 03 P od 9.

februara 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sadina Selman (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Mirsad Bajramović, advokat iz Prijedora, podnijela je 12. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 005225 09 Rev od 23. novembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 005225 09 Gz od 24. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 005225 03 P od 9. februara 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2 Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda, kao i Pravobranilaštva RS - sjedište zamjenika Prijedor (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo RS), kao zakonskog zastupnika tuženih, 5. februara 2014. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. februara 2014. godine, Okružni sud i Vrhovni sud 17. februara 2014. godine, dok Pravobranilaštvo RS nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 11. marta 2014. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj P-556/03 od 7. aprila 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tužene Republika Srpska i Općina Prijedor (u daljnjem tekstu: tužene) obavežu da u roku od 90 dana izgrade, u skladu sa Rješenjem o odobrenju za građenje broj 06-361- 248/89 od 31. jula 1989. godine (u daljnjem tekstu: predmetno odobrenje), i predaju u posjed apelantici poslovni objekt površine 25 m2, upisan u zk.ul.br. 7085 k.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da apelantici nadoknade troškove parničnog postupka.

7. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-000 955 od 22. augusta 2008. godine apelanticina žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Okružni sud je naveo da je apelantica postavila zahtjev da joj tužene izgrade poslovni prostor, ili da joj isplate na ime pričinjene štete iznos od 80.000,00 KM, koji predstavlja zahtjev sa alternativnom obligacijom.

8. U ponovnom postupku Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 005225 03 P od 9. februara 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužene obavežu da u roku od 90 dana, u skladu sa predmetnim odobrenjem, izgrade i predaju u posjed apelantici predmetne nekretnine ili da apelantici isplate iznos od 80.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, te da apelantici nadoknade troškove parničnog postupka u roku od 30 dana.

9. Kako je naveo Osnovni sud, iz postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da apelantica postavlja zahtjev sa alternativnom obligacijom. Osnovni sud je zatim istakao da je predmetnim odobrenjem apelantici kao investitoru odobreno da može pristupiti izvođenju radova na izgradnji poslovnog prostora (kozmetičkog salona) na predmetnim nekretninama-zemljištu, zv. Gradilište, koje ima karakter društvenog vlasništva sa uknjiženim pravom u korist apelantice radi podizanja poslovne zgrade (kozmetičkog salona). Dalje je utvrđeno da je predmetni prostor izgrađen i da ga je apelantica kao vlasnica koristila do maja 1992. godine, kad joj je, prema njenom iskazu, rečeno „da se objekt mora srušiti“. Osnovni sud je dalje utvrdio i to da se apelantica obratila općinskim organima zahtjevom za odjavu rada samostalne trgovačke radnje „Zora” radi rušenja objekta, te da je ovaj organ utvrdio da je apelanticin zahtjev za odjavu rada radnje osnovan. Dalje je iz rješenja nadležnog ministarstva utvrđeno da je predmetni objekt „porušen uslijed ratnih djejstava“ i da se ovim rješenjem apelantici kao vlasniku vraća u posjed napuštena nekretnina čiji je bila vlasnik i savjesni posjednik do 30. aprila 1992. godine. Osnovni sud navodi da iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je poslovni prostor čiji je vlasnik bila apelantica porušen, dakle, došlo je do potpune propasti stvari, čime je prestalo „bilo koje stvarno pravo na toj stvari, pa i pravo vlasništva“, u skladu sa članom 47. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) kojim je propisano da pravo vlasništva prestaje propašću stvari. S obzirom na to da je „propašću stvari prestalo pravo vlasništva na objektu, neosnovan je tužbeni zahtjev usmjeren na predaju stvari“ zbog čega je sud zaključio da je u tom smislu osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji su istakli tuženi, jer je propašću stvari prestalo pravo vlasništva zbog čega apelantica nije aktivno legitimirana da kao vlasnik traži njen povrat.

10. U vezi sa apelanticinim navodom da joj je posjed oduzet jer joj je poslovni prostor „fizički uništen i porušen“, Općinski sud je naveo da se u tom smislu ne može primijeniti odredba člana 180. tačka 1. ZOO kojom je propisano da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica uslijed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Navodi se da je u vrijeme štetnog događaja koji se desio u maju 1992. godine Bosna i Hercegovina po međunarodnom pravu bila priznata kao država (priznata 7. aprila 1992. godine). Općinski sud je zaključio da u okolnostima kad tužbom nije tražena naknada štete pretrpljene uslijed akta nasilja od države Bosne i Hercegovine, nego od entiteta Republika Srpska i od Općine Prijedor, tužene Republika Srpska i Općina Prijedor nemaju pasivnu legitimaciju u konkretnom sporu.

11. Međutim, kako je naveo Osnovni sud, apelantica, u smislu odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), nakon rušenja objekta ima pravo samo da zahtijeva naknadu štete u vidu protivvrijednosti porušenog objekta. Dalje se navodi da u konkretnoj pravnoj stvari iz apelanticinog iskaza datog u svojstvu parnične stranke proizlazi da je objekt porušen prije njenog napuštanja Prijedora oktobra 1992. godine, da iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da je objekt porušen u maju 1992. godine, dok je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 18. septembra 2003. godine.

12. Osnovni sud je dalje istakao da u sporu radi naknade štete apelantice, shodno odredbi člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), treba dokazati da joj je radnjom tužene prouzrokovana šteta i da postoji uzročna veza između radnje tužene i nastale štete. Naime, po ocjeni Osnovnog suda, u sporu radi naknade štete pasivne legitimirano je ono lice u odnosu na koga je zahtjev iz tužbe osnovan, odnosno lice koje je kao odgovorno dužno nadoknaditi štetu. U konkretnoj pravnoj stvari apelantica nije pružila sudu nijedan dokaz o tome da joj je radnjama tuženih prouzrokovana šteta, na šta je bila obavezna po osnovu člana 7. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPPRS), pa sud, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja, shodno odredbi člana 126. ZPPRS, to nije smatrao dokazanim. Odlučujući o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na naknadu štete, Osnovni sud je imao u vidu i prigovor zastarjelosti potraživanja kojeg su tužene istakle u odgovoru na tužbu i tokom postupka. Osnovni sud je pri tome citirao odredbu člana 186. ZOO kojom je propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Navedeno je da je šteta nastala 1992. godine, a da je 1996. godine ukinuto ratno stanje i neposredna ratna opasnost, te kod činjenice da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 18. septembra 2003. godine Osnovni sud je zaključio da nije održan rok zastarjelosti od pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO, jer je tužba podnijeta nakon isteka roka od pet godina. Po ocjeni Osnovnog suda, pri tome je nebitno kada je apelantica saznala za štetu, jer se u konkretnoj pravnoj stvari radi o proteku objektivnog roka od pet godina, a ne o subjektivnom roku koji teče od dana saznanja za štetu i učinioca. Slijedom navedenog, kako zaključuje Osnovni sud, apelanticini navodi da je ona imala saznanja da joj je objekt porušen 2002. godine, kada joj je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS (u daljnjem tekstu. Ministarstvo) vraćen u posjed porušen objekt su neosnovani. Prema zaključku Osnovnog suda, kako je prigovor zastarjelosti potraživanja istaknut od tuženih osnovan, to je i iz ovog razloga neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu štete.

13. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 005225 09 Gz od 24. aprila 2009. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U pogledu odgovornosti tuženih za navedeno rušenje, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da tužene nisu pasivno legitimirane u ovoj pravnoj stvari, jer ni iz jednog izvedenog dokaza apelantice ne proizlazi odgovornost tuženih za pričinjenu štetu i da je radnjama organa tuženih apelantici nanijeta šteta, imajući pri tome u vidu odredbe čl. 7, 123. i 126. ZPPRS, odnosno da postoji uzročno-posljedična veza između radnje tuženih i pričinjene štete. Okružni sud je zaključio da na strani tuženih nema mjesta odgovornosti za naknadu štete, jer apelantica nije dokazala da joj je protivpravnim radnjama organa tuženih učinjena šteta.

14. U pogledu prigovora zastarjelosti potraživanja, Okružni sud je utvrdio da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 18. septembra 2003. godine, a iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelantica za porušeni objekt saznala u maju 1992. godine. Ovo zbog toga što iz apelanticine izjave date na ročištu kod prvostepenog suda 17. januara 2008. godine proizlazi da je ona lično vidjela prije odlaska iz Prijedora da joj je objekt srušen, a iz Prijedora je otišla u oktobru 1992. godine, s tim da i iz izvedenog dokaza apelantice uvidom u nalaz vještaka građevinske struke O. D. proizlazi da je objekt srušen u maju 1992. godine, kada je apelantica mogla da sagleda i obim štete. Navodi se, dakle, da je od vremena nastanka štete pa do podnošenja tužbe protekao i subjektivni rok od tri godine od saznanja apelantice za štetu, kao i objektivni rok od pet godina od učinjene štete. Okružni sud također smatra da su neosnovani žalbeni apelanticini prigovori da utemeljenost tužbenog zahtjeva proizlazi iz rješenja Ministarstva kojim joj je vraćen u posjed poslovni objekt. Isto rješenje donijeto je temeljem odredbe čl. 9. i 11. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, pa je, kako zaključuje Okružni sud, neosnovano pozivanje apelantice da je prvostepeni sud bio dužan pravilnom primjenom materijalnog prava pozvati se na iste te zakonske odredbe i primijeniti ih u ovoj pravnoj stvari.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 005225 09 Rev od 23. novembra 2010. godine apelanticina revizija je odbijena.

16. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izgradnju i predaju u posjed poslovnog objekta, Vrhovni sud navodi da je taj dio zahtjeva odbijen kao neosnovan, jer se traži predaja stvari koja ne postoji, a tužene ne mogu ni biti držaoci stvari koja je uništena. Osim toga, Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud zaključio da je propašću stvari prestalo i pravo vlasništva apelantice na njoj (član 47. stav 1. ZOSPO), pa joj ne pripada pravo na postavljanje zahtjeva iz člana 37. istog zakona. Po ocjeni Vrhovnog suda, uništenje predmetnog objekta jeste šteta koju je ona pretrpjela (član 155. ZOO) uslijed čega je i podnijela tužbu radi uspostave ranijeg stanja ili naknade štete u novcu, a ne tužbu za povrat imovine, kako se to u reviziji bez ikakvog osnova ističe.

17. U pogledu zastarjelosti, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja na koje su se tužene pozvale u smislu člana 360. stav 3. ZOO. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelantica je objektivno bila u mogućnosti da zahtijeva naknadu štete nakon stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine. Pošto je za štetu apelantica saznala već u maju 1992. godine, Vrhovni sud zaključuje da je do podnošenja tužbe 18. septembra 2003. godine protekao i subjektivni trogodišnji rok koji se računa od saznanja za štetu i učinioca, kao i objektivni petogodišnji rok koji se računa od dana kada je šteta nastala (član 376. st. 1. i 2. ZOO). Kako je Vrhovni sud zaključio, nižestepene presude kojima je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete nesumnjivo predstavljaju miješanje u imovinu apelantice i lišavanje prava na mirno uživanje imovine. Međutim, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) su propisani uvjeti pod kojima pojedinac može da se liši imovine. U pogledu rokova koji su propisani u članu 376. st. 1. i 2, Vrhovni sud smatra da oni suštinski ne onemogućavaju, niti otežavaju ostvarivanje prava na naknadu štete, pa se mogu primijeniti i u ovom slučaju iz čega slijedi da je primjena navedenih odredbi u javnom interesu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica zaključuje da su tužene indirektno pričinile štetu apelantici time što „nisu spriječile terorističko djelovanje s obzirom da su ga poticale i neposredno sudjelovale u nastanku štete na poslovnom objektu, pa su stoga u obvezi apelantici naknaditi štetu“.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru Osnovnog suda se navodi da ne postoji povreda prava na koju se poziva apelantica u pogledu predmetne apelacije, pa se predlaže da se ona odbije kao neosnovana.

20. Okružni sud navodi da je presudu donio uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da nije učinio povrede na koje se apelantica poziva, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Osporenom odlukom nisu povrijeđena ustavom garantirana prava na koja ukazuje apelantica (pravo na imovinu). Zbog pasivnog držanja u dužem vremenskom periodu, apelantica je izgubila pravo na sudsku zaštitu, pa se na osnovu izloženog predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari […] Član 39 stav 3 […]Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem i propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i kad bi se stvar nalazila kod vlasnika.[…] Član 47.

Pravo svojine prestaje propašću stvari […]

23. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), u relevantnom dijelu glasi:

Član 155.

Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i spriječavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.

(1)Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. (2)Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3)Ako uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4)Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtjeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 360.

(1)Zastarjelošću prestaje pravo zahtjevati ispunjenje obaveze.

(2)Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtjevati ispunjenje obaveze.

(3)Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Opći rok zastare Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 005225 09 Rev od 23. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantica je primila 21. decembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 12. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu

30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

31. Ustavni sud zapaža da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelanticin zahtjev da joj tužene izgrade i predaju u posjed poslovni objekt, karakteristika bliže opisanih u izreci presude, ili da joj na ime pričinjene štete isplate iznos od 80.000,00 KM. Iz ovako postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da apelantica postavlja zahtjev sa alternativnom obligacijom, dakle, riječ je o sporu građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

32. Vezano za prvi dio tužbenog zahtjeva (izgradnja i predaja u posjed poslovnog objekta), Ustavni sud zapaža da se apelantica obratila općinskom organu uprave zahtjevom za odjavu rada samostalne zanatske radnje radi rušenja, te da je navedeni poslovni objekt porušen i da je ta činjenica utvrđena na osnovu Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Prijedor broj K-05-050-34-3891/99 od 2. oktobra 1992. godine. Dalje je navedeno da je Ministarstvo, rješavajući po apelanticinom zahtjevu u predmetu vraćanja u posjed napuštene imovine, tim rješenjem apelantici kao vlasniku vratilo u posjed napuštene nekretnine. Ustavni sud zaključuje da iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je poslovni prostor čiji je vlasnik bila apelantica porušen, dakle, da je došlo do potpune propasti stvari. Imajući u vidu da potpunom propašću stvari nestaje objekt stvarnog prava, proizlazi da time prestaje i bilo koje stvarno pravo na toj stvari, pa i pravo vlasništva, jer se propast stvari smatra apsolutnim prestankom prava vlasništva, u skladu sa odredbom člana 47. stav l. ZOSPO kojom je propisano da pravo vlasništva prestaje propašću stvari. Kako je propašću stvari prestalo pravo vlasništva na objektu, Ustavni sud nalazi da nema proizvoljnosti u odluci redovnih sudova da se tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila predaju stvari odbije kao neosnovan. Ustavni sud zaključuje da, također, nema proizvoljnosti u odluci redovnih sudova da se prigovor nedostatka aktivne legitimacije istaknut od tuženih prihvati, jer propašću stvari prestaje pravo vlasništva, slijedom čega apelantica nije aktivno legitimirana da kao vlasnik stvari traži njen povrat.

33. U vezi sa apelanticinim navodima da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na imovinu, a u vezi sa naknadom štete za porušeni privredni objekt, Ustavni sud smatra da se „imovina“ apelantice koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njenom „legitimnom očekivanju“ da će ostvariti naknadu štete za predmetnu nekretninu.

34. S obzirom na to, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu štete došlo do miješanja u apelanticinu imovinu.

35. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelanaticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi na sve tri instance u osporenim odlukama dali jasna obrazloženja u pogledu zastarjelosti potraživanja apelantice za naknadu štete, shodno odredbi člana 360. ZOO kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze i da se sud ne može obazirati na zastarjelost ako se tuženi na nju nije pozvao. Dakle, sud ne pazi na zastaru potraživanja ex offo, već se taj prigovor mora izričito istaći, kao što su tužene učinile u konkretnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se rok zastarjelosti koji je propisan u odredbi člana 376. ZOO odnosi na potraživanja naknade štete bez obzira po kojem osnovu je šteta nastala, da je u prvom stavu navedene odredbe propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu, a u drugom stavu objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete u kom je neophodno podnijeti tužbu radi ostvarenja sudske zaštite i naknade štete. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, dakle, nespornu činjenicu da je šteta nastala u maju 1992. godine, da je apelantica za štetu saznala odmah, te uvažavajući zastoj toka zastare potraživanja u vrijeme ratnih dešavanja, a imajući u vidu Odluku o ukidanju ratnog stanja (19. juni 1996. godine), potraživanje apelantice je, kako su zaključili redovni sudovi, zastarjelo kako unutar objektivnog roka od pet godina, tako i subjektivnog roka od tri godine od dana nastanka štete iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je «miješanje» u apelanticino pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.

36. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanatice i općeg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da je apelantica propustila rok propisan zakonom u kojem je mogla zahtijevati sudsku zaštitu (blagovremenim podnošenjem tužbe), zbog čega je njen tužbeni zahtjev za naknadu štete (u vezi s prigovorom materijalnopravne prirode, zastarjelosti potraživanja), odbijen kao neosnovan. S tim u vezi, ne može se zaključiti da je zbog pasivnog odnosa apelantice za eventualno ostvarenje svojih prava, zbog neblagovremenog podnošenja tužbe, država stavila neprimjeren teret na apelanticu.

37. Dakle, dosljedna primjena relevantnih odredbi ZOO kojim je propisano vrijeme u kojem se određena prava mogu ostvarivati je u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad pojedinačnim interesima apelantice. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji na apelanticu nije stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u apelanticinom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se osporene odluke zasnivaju na zakonu, te da su donesene u javnom interesu, a na apelanticu nije stavljen prekomjeran teret radi ostvarenja zakonitog cilja.

40. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-188/11 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio