Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1181/11 (S. Š.)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivično djelo
  • Ne bis in idem
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1181/11

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1181/11, rješavajući apelaciju Steve Švrake, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Steve Švrake podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 002358 10 Kžž od 21. decembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 002358 09 K od 24.

maja 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Stevo Švraka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupaju Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo i Emir Kukić, advokati iz Sarajeva, podnio je 10. marta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 002358 10 Kžž od 21. decembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 002358 09 K od 24. maja 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja apelacije, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 25. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. februara 2014. godine, Okružni sud 6. marta 2014. godine i Tužilaštvo 12. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 002358 09 K od 24. maja 2010. godine, na temelju optužnice Tužilaštva broj KT-966/09 od 7. decembra 2009. godine, apelant je proglašen krivim što je 2. septembra 2009. godine umišljajno lišio života dva lica u pokušaju, na način što je Iliju Vujičića (u daljnjem tekstu: prvooštećeni) lišio života a njegovog sina Slavka Vujičića (u daljnjem tekstu: drugooštećeni) pokušao lišiti života, čime je, na način opisan u izreci presude, izvršio krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

6. Obrazlažući presudu, Okružni sud je istakao da su u toku dokaznog postupka na glavnom pretresu izvedeni dokazi optužbe i dokazi odbrane, te da je sud, ocjenjujući izvedene dokaze pojedinačno i uzajamno, zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. S tim u vezi je istaknuto da je činjenica u pogledu mjesta i vremena izvršenja krivičnog djela utvrđena na temelju materijalnih dokaza i saslušanjem velikog broja svjedoka. Da je oštećeni u vrijeme kritičnog događaja imao pušku, utvrđeno je ne samo na temelju izjave svjedoka već i na temelju nalaza i mišljenja vještaka, a da je puška sačmarica koja je sredstvo izvršenja krivičnog djela i da je apelant ispalio hitac iz puške sačmarice, kalibra 16 mm, utvrđeno je na temelju podataka PS Gradiška prema kojima je apelant imao registriranu pušku kalibra 16 mm. Iz nalaza i mišljenja vještaka Žarka Jurkovića je utvrđeno da je plastični čep koji je izvađen iz tijela prvooštećenog neophodan element metka za pušku sačmaricu i da je metak ispaljen iz puške sačmarice kalibra 16 mm. Također je vještačenjem barutnih čestica sa odjevnih predmeta apelanta utvrđeno prisustvo karakterističnih čestica koje mogu poticati od nesagorjelih ili djelomično sagorjelih barutnih ostataka. Dalje, Okružni sud je poklonio vjeru izjavama svjedoka Subotića, Lukića, Mandića i Čauševića i utvrdio da su se kritične večeri desila dva ispaljenja iz apelantove puške sačmarice, kalibra 16 mm, što ni apelant nije osporio, i to u razmaku od nekoliko sekundi, te je utvrđeno da je apelant nakon što je izvršio ispaljenje u prvooštećenog, ispaljenje izvršio i u njegovog sina, odnosno drugooštećenog, čime mu je istovremeno nanio tešku i laku tjelesnu povredu. Nalaze i mišljenja provedenih vještačenja, kao i ostale materijalne dokaze optužbe Okružni sud je prihvatio jer su urađeni prema pravilima struke, od ovlaštenih organa i lica koji su pribavljeni na zakonit način. Vještaci su, kako je dalje navedeno, na glavnom pretresu ostali dosljedni sačinjenim nalazima i mišljenjima, a odbrana ih drugim izvedenim dokazima nije dovela u sumnju. Slijedom navedenog, ocjenjujući sve izvedene dokaze, Okružni sud je utvrdio da je apelant ispaljenjem iz sačmarice lišio života prvooštećnog a da je također ispaljenjem iz iste puške sačmarice pokušao lišiti života drugooštećenog, nanoseći mu tešku tjelesnu povredu opasnu po život, koja je otklonjena blagovremenom i adekvatnom ljekarskom intervencijom. Istovremeno je drugooštećenom istim ispaljenjem nanesena prostrijelna rana koja je u momentu povređivanja predstavljala laku tjelesnu povredu. U navedenim radnjama apelanta, kako je zaključio sud, stječu se sva bitna obilježja krivičnog djela teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 20. KZRS.

7. U pogledu apelantove uračunjivosti, Okružni sud je naveo da je tim vještaka (dr. Tatjana Maglov, dr. Diana Zorić i mr. Nadežda Savjak), nakon analize sudskog spisa i psihijatrijskog pregleda ispitanika (apelanta), izveo zaključak koji su potvrdili i na glavnom pretresu, da u momentu izvršenja krivičnog djela apelant nije pokazivao znake trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja s tim da je u momentu izvršenja krivičnog djela bio u stanju povišenog afekta, straha i ljutnje, ali ne u tolikoj mjeri da bi to utjecalo na stanje svijesti. Naime, mogućnost shvatanja značenja djela je bila očuvana a mogućnost upravljanja postupcima je bila smanjena, ali ne bitno. Okružni sud je, imajući u vidu nalaze i mišljenja vještaka, utvrdio da je apelant krivično odgovoran i da je u izvršenju djela postupao s direktnim umišljajem jer je u potpunosti bio svjestan krivičnog djela i htio je njegovo izvršenje. Da se ne radi o izvršenju krivičnog djela u nužnoj odbrani, utvrđeno je na temelju izjave svjedoka Subotića, koji je potvrdio da su na apelantovu inicijativu krenuli provjeriti ko nezakonito lovi ribu (strujom) kojom prilikom je apelant ponio pušku a osim toga, i iz izjave drugih svjedoka proizlazi da im je prvooštećeni i ranije pravio problem u vezi s takvom vrstom lova kojeg je apelant želio spriječiti, zbog čega je ponio pušku. Po ocjeni Okružnog suda, u konkretnom slučaju se ne radi ni o izvršenju krivičnog djela u prekoračenju nužne odbrane jer, prema nalazu i mišljenju vještaka psihijatra, bez obzira na stanje povišenog afekta, straha i ljutnje, apelant je očuvao mogućnost shvatanja značenja djela i mogao je upravljati svojim postupcima. Sve navedene okolnosti, po ocjeni Okružnog suda, utjecale su na odmjeravanje kazne, temeljem odredbe člana 37. KZRS. Na apelantovoj strani nisu nađene otežavajuće okolnosti a od olakšavajućih su nađene: godine starosti, porodičnost, korektno držanje pred sudom, da je izrazio duboko kajanje, da je izazvan ponašanjem prvooštećenog i drugoooštećenog. Najzad, Okružni sud je, uzimajući u obzir sve navedene olakšavajuće okolnosti, utvrdio da one predstavljaju osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja, pa je minimalno propisanu kaznu zatvora od 10 godina ublažio i izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam godina, kako propisuju član 38. stav 1. tačka 2. i član 39. stav 1. tačka 1. KZRS. Po ocjeni Okružnog suda, izrečna sankcija odgovara stepenu krivične odgovornosti apelanta, pa je vodeći računa i o njegovoj ličnosti, načinu izvršenja krivičnog djela, ponašanju nakon izvršenja krivičnog djela uvjerenja da će se izrečenom sankcijom, kaznom zatvora u trajanju od osam godina, postići svrha kažnjavanja kako sa aspekata specijalne, tako i generalne prevencije.

8. Odlučujući o izjavljenim žalbama Tužiteljstva i apelantovog branioca, Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 002358 10 Kž 4 od 26. oktobra 2010. godine ukinuo presudu Okružnog suda i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

9. Vrhovni sud je nakon održanog pretresa donio Presudu broj 11 0 K 002358 10 Kžž od 21. decembra 2010. godine, kojom je apelant proglašen krivim da je na način i u vrijeme, kako je navedeno u izreci presude, jedno lice lišio života a drugo lice pokušao lišiti života u prekoračenju nužne odbrane, čime je izvršio krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 11. stav 3. i članom 20. KZRS, pa ga je sud na temelju istog zakonskog propisa i uz primjenu odredaba člana 38. tač. 1. i 2. i člana 39. stav 1. tačka 1. KZRS osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

10. U obrazloženju ove presude je navedeno da je, nakon održavanja pretresa radi otklanjanja nepravilnosti zbog kojih je prvostepena presuda ukinuta, pretresno vijeće Vrhovnog suda ponovilo nesporne činjenice: da je apelant 2. septembra 2009. godine u vrijeme i na mjestu, kako je opisano u izreci, pucanjem iz lovačke puške kalibra 16 mm lišio života prvooštećenog, a drugooštećenom zadao tešku tjelesnu povredu. Dakle, utvrđenje navedenih činjenica (mjesto, vrijeme, način izvršenja i uzročna veza) proizlaze iz sadržaja apelantovog iskaza u svojstvu svjedoka, svjedoka Slavka Vujčića (drugooštećenog) i Slobodana Subotića, pismenog dokaznog materijala o nađenim tragovima prilikom uviđaja na licu mjesta, te nalaza vještaka sudskomedicinske struke, balističara i drugih vještaka. Sporne okolnosti, po ocjeni Vrhovnog suda, jesu okolnosti pod kojima je apelant izvršio radnje pucanja iz puške sa posljedicom smrtonosnog povređivanja prvooštećenog i teškog povređivanja drugooštećenog, koje su od odlučnog značaja za ocjenu pravnog karaktera apelantovih radnji. S tim u vezi je navedeno da je Tužilaštvo tokom prvostepenog postupka zastupalo tezu da su se u apelantovim radnjama ostvarili svi elementi krivičnog djela teškog ubistva, dok je apelantova odbrana zastupala tezu da je postupao u nužnoj odbrani ili njenom prekoračenju, te da su zaključci prvostepene presude u pogledu odlučnih činjenica za nepostojanje nužne odbrane rezultat pogrešne ocjene dokaza.

11. Vrhovni sud je, nakon analize i sadržajne ocjene dokaza optužbe i odbrane, našao da je pravilno utvrđenje prvostepene presude po kome se u radnjama apelanta stječu sva bitna obilježja krivičnog djela teško ubistvo u pokušaju, ali da su neutemeljena utvrđenja te presude da navedeno krivično djelo nije počinjeno u nužnoj odbrani ili njenom prekoračenju. Stoga je pretresno vijeće Vrhovnog suda, nakon detaljne analize i ocjene provedenih dokaza, utvrdilo da je apelant krivično djelo koje mu je stavljeno na teret učinio usljed jake razdraženosti izazvane napadom oštećenog. Slijedom toga, Vrhovni sud je u opis djela dodao činjenice i okolnosti koje su utvrđene na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i na pretresu pred Vrhovnim sudom, te s obzirom na to da nije vezan za prijedloge u pogledu pravne ocjene djela, apelantovo postupanje je kvalificirao da je jedno lice (prvooštećenog) lišio života, a drugo lice (drugooštećenog) pokušao lišiti života u prekoračenju nužne odbrane, čime je izvršio krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 11. stav 3. i članom 20. KZRS. Naime, prema apelantovnom svjedočenju je nesporno da je radnja pucanja iz puške njegova voljna radnja upravljena na izazivanje smrtne posljedice i da njegov takav psihički odnos prema djelu odražava direktni umišljaj. Opredjeljujući se za takvu krivičnopravnu kvalifikaciju, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka psihijatra i specijaliste kliničke psihologije, utvrđeno je i da je apelant u momentu izvršenja djela bio uračunljiv. Prilikom odmjeravanja kazne, ocjenjujući opća pravila o odmjeravanju kazne iz člana 37. stav 1. KZRS, Vrhovni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam godina, nalazeći da je ta kazna dovoljna i potrebna da se ostvari svrha kažnjavanja. Osim toga, ocijenjeno je i to da je apelant krivično djelo počinio u stanju jake razdraženosti izazvane napadom oštećenih, zatim je ocijenjen znatan broj olakšavajućih okolnosti na apelantovoj strani, ali i činjenica da se radi o krivičnom djelu teško ubistvo učinjeno u prekoračenju granica nužne odbrane, pa je u smislu člana 11. stav 3. KZRS, sud ovlašten da učinioca takvog krivičnog djela može blaže kazniti. S tim u vezi, uz primjenu odredbi iz čl. 38. tač. 1. i 2. i 39. stav 1. tačka 1. KZRS, apelantu je odmjerena kazna zatvora u trajanju od osam godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant ukazuje da mu je u postupku iz kog su proizašle osporene presude prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih navoda apelant, prije svega, ističe nedostatak obrazloženja odluke o kazni i, s tim u vezi, narušavanje principa jednakosti građana pred zakonom u području odmjeravanja kazne. Naime, pojašnjavajući ovaj navod, apelant je istakao da je Vrhovni sud, nakon održanog pretresa, utvrdio da je krivično djelo koje mu je stavljeno na teret počinjeno u prekoračenju granica nužne odbrane, dakle, da je djelo kvalificirano kao lakše u odnosu na prvostepenu presudu, a kazna je ostala potpuno ista kao i ona koja je izrečena prvostepenom presudom. Osim toga, djelimičnom izmjenom činjeničnog opisa djela u odnosu na činjenični opis djela iz prvostepene presude, utvrđujući da je djelo počinjeno u stanju jake razdraženosti i straha, Vrhovni sud je stvorio uvjete za izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela. Međutim, izostavljanjem svih subjektivnih elemenata apelantovih radnji iz činjeničnog opisa djela pravnu kvalifikaciju podveo je, kao i prvostepeni sud, pod odredbe člana 149. stav 1. tačka 5. KZRS, odmjeravajući kaznu na identičan način kao i prvostepeni sud. S tim u vezi je istakao obavezu suda da obrazloži odluku o kazni, odnosno da opiše postupak ocjene dokaza i činjenica na temelju kojih je kazna odmjerena. Osim toga, u izreci presude Vrhovni sud nije utvrdio subjektivnu okolnost – umišljaj, niti se iz izreke presude može utvrditi postojanje direktnog umišljaja. Subjektivni element bića krivičnog djela Vrhovni sud svodi na uračunljivost, odnosno mogućnost apelanta da shvati značaj i posljedice djela i da upravlja postupcima, što je, po apelantovom mišljenju, pogrešno, pa su u vezi s tim u osporenoj presudi nejasni razlozi o odlučnim činjenicama. Apelant je ukazao da utvrđenje drugostepenog suda upućuje na zaključak da se njegovo ponašanje moglo okvalificirati kao ubistvo na mah, budući da je nesporno utvrđeno da apelant nije skrivio napad od oštećenog. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je Vrhovni sud primjenom načela in dubio pro reo ovu materijalnopravnu situaciju morao riješiti na način koji je za apelanta povoljniji i krivično djelo kvalificirati kao ubistvo na mah ili kao krivično djelo teško ubistvo izvršeno u nužnoj odbrani. Naime, odbrana je tokom postupka zastupala tezu da je krivično djelo počinjeno u nužnoj odbrani, a ne njenom prekoračenju iako bi prekoračenje nužne odbrane moglo postojati samo u odnosu na drugooštećenog. Apelant je ukazao na proizvoljnu primjenu materijalnog prava upravo u pogledu pravne kvalifikacije djela. U vezi s tim, apelant je naveo da član 6. Evropske konvencije utvrđuje univerzalno pravo svakog čovjeka na pravično suđenje, a to isključuje proizvoljnu primjenu prava, proizvoljno tumačenje činjenica, proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu kvalifikaciju djela.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Okružni sud je ostao kod razloga datih u svojoj presudi i ocijenio da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje.

15. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da se apelacijom ukazuje na utvrđeno činjenično stanje, te da je činjenično stanje na koje je apelant ukazao u žalbi bilo predmet analize i obrazloženja sudova koji su pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava izveli pravilan zaključak i dali pravilno obrazloženje, slijedom čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

16. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Nužna odbrana Član 11. stav 3.

(3) Učinilac koji je prekoračio granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinio usljed jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom, može se i osloboditi od kazne.

Umišljaj Član 15.

(1) Krivično djelo može biti izvršeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem. (2) Krivično djelo je učinjeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje.

(3) Krivično djelo je učinjeno sa eventualnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

Pokušaj Član 20.

(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 37.

(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.

[...] Ublažavanje kazne Član 38.stav 1. tačka 2.

Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primijeniti blažu vrstu kazne:

1) kad zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti, 2) kad utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

[...] Granice ublažavanja kazne Član 39.

(1) Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne iz prethodnog člana ovog zakona, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:

1) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisan zatvor od deset ili više godina, kazna se može ublažiti do pet godina zatvora;

[...] (2) Pri odlučivanju u kojoj će mjeri kaznu ublažiti prema pravilima iz stava 1. ovog člana, sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru kazne propisane za krivično djelo.

Ubistvo Član 148.

[...] (2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno pod osobito olakšavajućim okolnostima, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.

Teško ubistvo Član 149.

(1) Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se: 1) ko drugog liši života na naročito svirep ili krajnje podmukao način, [...] 5) ko umišljajno liši života dva ili više lica, a ne radi se o ubistvu na mah, ubistvu djeteta pri porođaju ili ubistvu učinjenom pod osobito olakšavajućim okolnostima (član 148. stav 2.)

17. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske (prečišćeni tekst, „Službeni glasnik RS“ broj 100/09) relevantne odredbe glase:

Član 290.

Izmjena optužnice Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 294.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

Član 295.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 299.

Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi u kojoj se optuženi oglašava krivim sud će izreći:

a) za koje se djelo oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe krivičnog zakona;

b) zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe krivičnog zakona primjenjene;

v) kakva se kazna izriče optuženom ili se po odredbama krivičnog zakona oslobađa od kazne;

g) odluku o uslovnoj osudi;

d) odluku o mjerama bezbjednosti, o oduzimanju imovinske koristi i odluku o vraćanju predmeta (član 139.) ako predmeti do tada nisu vraćeni vlasniku, odnosno držaocu;

đ) odluku o uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne;

e) odluku o troškovima krivičnog postupka, o imovinskopravnom zahtjevu, kao i o tome da se pravnosnažna presuda ima objaviti putem sredstava javnog informisanja. (2) Ako je optuženom izrečena novčana kazna, u presudi će se odrediti rok u kojem se novčana kazna ima platiti i način zamjene novčane kazne u slučaju da se novčana kazna ne plati.

Član 304. stav 7.

Sadržaj presude [...]Izreka presude sadrži lične podatke o optuženom i odluku kojom se optuženi oglašava krivim za krivično djelo za koje je optužen ili kojom se oslobađa od optužbe za to djelo ili kojom se optužba odbija.

[...] (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći mjeru bezbjednosti ili oduzimanje imovinske koristi.

[...]

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 002358 10 Kžž od 21. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

25. Ustavni sud, prije svega, konstatira da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku protiv apelanta koji je okončan osporenom presudom kojom je apelant proglašen krivim za počinjeno krivično djelo. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje osnovanosti bilo kakve „krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član

6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati jesu li osporenom presudom povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano.

26. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije zbog nedostatka obrazloženja odluke o kazni, izostavljanja subjektivnih elemenata (umišljaja) u vezi sa pravnom kvalifikacijom djela koji su svedeni na uračunljivost, te, u vezi s tim, nedostatka razloga o odlučnim činjenicama i, konačno, nedosljednosti u primjeni načela in dubio pro reo na način koji je za njega povoljniji. Smatra da se njegovo ponašanje moglo kvalificirati kao ubistvo na mah ili krivično djelo počinjeno u nužnoj odbrani, a ne u njenom prekoračenju, i da stoga osporene presude nisu utemeljene na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

27. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će imajući u vidu prethodne stavove, Ustavni sud ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u konkretnom slučaju bili ispoštovani.

28. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na izostavljanje subjektivnih elemenata u vezi sa pravnom kvalifikacijom djela i nedostatak obrazloženja odluke o kazni (koja je drugostepenom presudom ostala neizmijenjena), Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, imajući u vidu navode odbrane (da je djelo počinjeno u nužnoj odbrani) i navode Tužilaštva, kao i činjenicu da u pogledu pravne kvalifikacije djela nije vezan prijedlozima stranaka, potvrdio pravilnost utvrđenja prvostepene presude prema kojem su se u apelantovim radnjama opisanim u izreci presude stekla sva bitna obilježja krivičnog djela teško ubistvo u pokušaju. Međutim, utvrđenje prvostepene presude da krivično djelo nije počinjeno u prekoračenju nužne odbrane Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim. S tim u vezi, Vrhovni sud je izvršio analizu karaktera napada, načina i sredstva kojim je napad izvršen, poziciju prvooštećenog, drugooštećenog i apelanta, te je povodom te sporne okolnosti izvršio analizu i ocjenu provedenih dokaza, utvrđujući da je krivično djelo izvršeno u prekoračenju nužne odbrane koje je učinjeno usljed jake razdraženosti, povišenog afekta i ljutnje, naglašavajući da je napad mogao odbiti na drugi, adekvatniji način. Osim toga, kod ocjene da je krivično djelo počinjeno s direktnim umišljajem, Vrhovni sud je imao u vidu nalaze i mišljenja vještaka psihijatra i specijaliste kliničke psihologije kojima su dati detaljni i jasni odgovori, da je apelant inkriminiranu radnju „pucanja iz puške“ poduzimao voljno i bio svjestan posljedice, čime je, nasuprot navodima apelacije, razriješeno pitanje uračunjivosti i vinosti. Također, Vrhovni sud je sasvim jasno obrazložio zašto nisu prihvaćeni navodi odbrane da su se u konkretnom slučaju ostvarili osnovni elementi nužne odbrane ili ubistva na mah, budući da je nakon detaljne analize i ocjene provedenih dokaza jasno utvrđeno da je apelant lišio života prvooštećenog i teško povrijedio drugooštećenog u prekoračenju granica nužne odbrane, koje je učinjeno usljed jake razdraženosti izazvane napadom, pri čemu je napad mogao biti otklonjen na drugi, adekvatniji način, a ne lišenjem života prvooštećenog i pokušajem lišenja života drugooštećenog.

29. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je pri odmjeravanju kazne Vrhovni sud, prije svega, imao u vidu opća pravila o odmjeravanju kazne propisana odredbom člana 37. stav 1. KZRS, svrhu kažnjavanja i veliki broj olakšavajućih okolnosti na apelantovoj strani. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio činjenicu da se radi o krivičnom djelu teško ubistvo učinjeno u prekoračenju granica nužne odbrane, pa je uz primjenu odredbi iz čl. 38. tač. 1. i 2. i 39. stav 1. tačka 1. KZRS u vezi sa članom 11. stav 3. KZRS, apelanta blaže kaznio osudivši ga na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, a minimalna propisana kazna za navedeno krivično djelo je 10 godina, nalazeći da će se izrečenom kaznom ostvariti svrha generalne i specijalne prevencije, uz obrazloženje koje je jasno i argumentirano i koje nije proizvoljno.

30. U vezi s apelantovim navodima koji se tiču nedostatka obrazloženja o odlučnim činjenicama koje dovodi u vezu sa ocjenom dokaza, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, presuda Doorson protiv Holandije od 6. marta 1996. godine).

31. Ustavni sud, u vezi sa ovim apelantovim navodima, zapaža da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za krivično djelo teško ubistvo počinjeno s umišljajem. Vrhovni sud je, zatim, uvažavajući apelantovu žalbu u pogledu spornih okolnosti pod kojima je krivično djelo počinjeno, rješenjem ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa pred tim sudom radi pravilnog utvrđenja spornih okolnosti pod kojima je apelant počinio krivično djelo. Tokom pretresa pred drugostepenim sudom, nakon analize i sadržajne ocjene dokaza optužbe i odbrane izvedenih pred prvostepenim sudom i pojedinih ponovljenih dokaza, između ostalih saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka, Vrhovni sud je pojedinačnom, međusobnom i ukupnom ocjenom dokaza izveo nedvosmislen zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti za krivično djelo teško ubistvo počinjeno u prekoračenju granica nužne odbrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja izveo zaključke i dao obrazloženje koje ni u kom slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Vrhovni sud je naveo jasno i iscrpno obrazloženje primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava koje u potpunosti zadovoljava kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega Ustavni sud navode apelacije u pogledu povrede navedenog prava smatra neosnovanim.

32. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da je apelacijom na kršenje ovog principa ukazano zbog njegove nedosljedne primjene, konkretnije da su se dokazi trebali ocijeniti u apelantovu korist, a ne na njegovu štetu. U vezi s tim je ukazano na utvrđenje iz osporene presude da je krivično djelo počinjeno u prekoračenju granica nužne odbrane umjesto u nužnoj odbrani, što bi za apelanta bilo povoljnije i na što su, po njegovom mišljenju, ukazivali dokazi provedeni u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. U tom pogledu, ukoliko postoji sumnja da je određena osoba (optuženi) izvršila krivično djelo, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo ne može biti doveden u pitanje ukoliko je provedena cjelovita analiza svih izvedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U kontekstu izlaganja prethodnih tačaka ove odluke (ocjene dokaza) Ustavni sud smatra da obrazloženje i ocjena svih provedenih dokaza ne ostavljaju nikakvu sumnju u pogledu zaključka suda o apelantovoj krivici, pri čemu je Vrhovni sud naveo na temelju kojih dokaza je pouzdano utvrđeno da je djelo počinjeno u prekoračenju granica nužne odbrane, a ne u nužnoj odbrani, dajući jasne i logične razloge, uz obrazloženje koje ni po čemu ne izgleda proizvoljno i koje zadovoljava standarde Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, a Vrhovni sud u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela, nakon pretresa pred tim sudom, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen u prekoračenju granica nužne obrane. S tim u vezi, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu principa in dubio pro reo.

35. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1181/11 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio