Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1245/11 (AROX d.o.o. Ljubuški)
Odluka donesena 08. 05. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nadležnost suda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Tužba
- Porez
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1245/11
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1245/11, rješavajući apelaciju AROX-a d.o.o. Ljubuški, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija AROX-a d.o.o. Ljubuški podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 005664 10 Gž od 10. januara 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 005664 09 P od 8. oktobra 2010. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. AROX d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Davor Kovač, advokat iz Ljubuškog, podnio je 15. marta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 005664 10 Gž od 10. januara 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 005664 09 P od 8. oktobra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. marta 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su bila na snazi u vrijeme podnošenja apelacije, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobranilaštva, kao zakonskog zastupnika Općine Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 25. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. marta 2014. godine. Općinski sud i tužena nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Općinskog suda broj 63 0 P 005664 09 P od 8. oktobra 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, Općinski sud se proglasio apsolutno nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje u postupku i apelantovu tužbu odbacio. U obrazloženju navedenog rješenja Općinski sud je istakao da je apelant svoj tužbeni zahtjev utemeljio na odredbama čl. 210. i 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), navodeći da je tužena donijela Odluku o općinskim porezima, koja je objavljena u „Službenom glasniku Općine Ljubuški“ broj 4/02, kojom je utvrdila obavezu poreza na tvrtku ili naziv i visinu te obaveze. Međutim, Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-16/08 od 16. decembra 2008. godine odredba člana 2. navedene odluke je proglašena neustavnom zbog čega apelant smatra da je tužena bez pravnog osnova stekla iznos od 4.000,00 KM koji je apelant platio na ime poreza na tvrtku za period od 2005. do 2008. godine. Tužena je u odgovoru na tužbu istakla prigovor apsolutne nenadležnosti suda da o apelantovom zahtjevu rješava u parničnom postupku, ističući da se povrat naplaćenog poreza može ostvarivati u upravnom postupku. Osim toga, istakla je da ima zakonsko ovlaštenje za naplatu poreza na tvrtku i da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj 16/08 utvrđeno da odredba člana 2. Odluke o općinskim porezima koja se tiče visine poreza nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH iz čega proizlazi da je samo dio, a ne cijela odluka, proglašen neustavnim.
6. Općinski sud je u obrazloženju rješenja istakao da je među strankama nesporno da je apelant na temelju Odluke o općinskim porezima (u daljnjem tekstu: odluka tužene) kojom su utvrđene obaveza i visina poreza izvršio plaćanje poreza na tvrtku za 2005, 2006, 2007. i 2008. godinu u ukupnom iznosu od 4.000,00 KM. Spornim se pokazalo pitanje da li je apelant navedeni iznos platio bez pravnog osnova i da li je sud nadležan za postupanje uz konkretnoj pravnoj stvari. S tim u vezi, u pogledu pravnog osnova, Općinski sud je, imajući u vidu da je Ustavni sud FBiH ocijenio nadležnost tužene da donosi propise o porezu na tvrtku ili naziv, te da samo dio odluke koji se tiče visine poreza nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH, zaključio da navedena odluka tužene predstavlja pravni osnov za razrez poreza apelantu i da ona nije proglašena neustavnom u cjelini, već samo jedan njen dio, konkretnije odredba člana 2. kojom je utvrđena „visina potraživanja“.
7. Budući da u konkretnom slučaju dio apelantove imovine nije prešao u imovinu tužene bez pravnog osnova, nisu ispunjeni uvjeti propisani u odredbama čl. 210. i 214. ZOO koje se tiču stjecanja bez osnova. Naime, navedenom ustavnom odlukom apelant nije oslobođen obaveze plaćanja poreza na tvrtku zbog čega sud u redovnom parničnom postupku nije nadležan utvrđivati, niti određivati visinu poreza na tvrtku, pa je odluka kojom se proglašava apsolutno nenadležnim za daljnje postupanje donesena na osnovu odredaba čl. 1. i 16. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Kantonalni sud je Rješenjem broj 63 0 P 005664 10 Gž od 10. januara 2011. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Apelant je u žalbi ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, ističući da svoja prava može jedino ostvariti u parničnom, a ne upravnom postupku. Kantonalni sud je, obrazlažući neosnovanost apelantove žalbe, ponovio sadržaj odluke Ustavnog suda FBiH na kojoj je apelant utemeljio svoj zahtjev, ističući da je prvostepeni sud, proglašavajući se apsolutno nenadležnim i odbacivanjem apelantove tužbe, donio pravilnu i zakonitu odluku za šta je dao valjane razloge koje je kao svoje prihvatio i taj sud. Kantonalni sud je ponovio da sud u parničnom postupku nije nadležan utvrđivati i određivati visinu poreza na tvrtku i da apelant povrat eventualno preplaćenog poreza na tvrtku može ostvariti pred organom uprave u upravnom postupku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant u apelaciji ukazuje da mu je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava, smatrajući da su redovni sudovi u osporenim rješenjima pogrešno protumačili obim pravne norme i ovlaštenja tužene kojim je propisala porez na tvrtku. Konkretno, apelant ne spori da je porezni obveznik i da je svoju obavezu da plati porez izvršio, ali osporava stav i zaključke iz osporenih rješenja prema kojim pravo povrata preplaćenog poreza može ostvariti u upravnom, a ne u sudskom postupku. Stoga, apelant sa aspekta prava na pravično suđenje smatra da su osporena rješenja neutemeljena i da povrede koje je istakao u vezi sa kršenjem ovog prava impliciraju i kršenje prava na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenim rješenjem nisu prekršena apelantova prava na koja apelacijom ukazuje, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V. Relevantni propisi
11. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom određuju se pravila postupka na osnovu kojih općinski sudovi, kantonalni sudovi i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud Federacije) raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 16.
Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.
Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, oglasiće se nenadležnim, ukinuće provedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.
Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Federaciji Bosne i Hercegovine, po službenoj dužnosti proglasiće se nenadležnim, ukinuće provedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 63 0 P 005664 10 Gž od 10. januara 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 14. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 15. marta 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
18. Navodi apelacije u pogledu povrede prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da su sudovi u osporenim rješenjima pogrešno protumačili procesno i materijalno pravo, izvodeći zaključak prema kojem apelant svoje pravo (povrata preplaćenog poreza) može ostvariti u upravnom, a ne u sudskom postupku.
19. U vezi sa apelacionim navodima, dakle tumačenjem materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti je Ustavni sud nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza. To je općenito zadatak redovnih sudova, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
20. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su odredbama ZPP jasno određena pravila postupka na osnovu kojih redovni sudovi raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima (član 1. ZPP), da sudovi u tom postupku primjenjuju materijalno pravo prema vlastitoj ocjeni (član 2. stav 2. ZPP) i da u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti paze da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost (član 16. stav 1. ZPP). U konkretnom postupku, odlučujući o prigovoru apsolutne nenadležnosti suda, redovni sudovi su na dvije instance jasno istakli da je prigovor tužene osnovan zbog toga što apelant svoju obavezu prema tuženoj nije izvršio bez pravnog osnova (što u postupku nije bilo sporno) a pravni osnov na osnovu odluke Ustavnog suda FBiH (na kojoj je apelant zasnovao svoj tužbeni zahtjev) nije proglašen neustavnim. Spornim se u postupku postavilo samo pitanje koje se tiče visine apelantove novčane obaveze, konkretno poreza na tvrtku, koja je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-16/08 proglašena neustavnom (u dijelu u kojem je regulirana visina poreza) i vraćanja eventualno preplaćene obaveze apelantu. Budući da o visini te obaveze nije nadležan da rješava sud u parničnom postupku, već nadležni organ uprave u upravnom postupku, donesena je odluka kojom se prvostepeni sud proglasio apsolutno nenadležnim, ukinuo provedene radnje u postupku i tužbu odbacio na temelju odredbe člana 16. ZPP. Kantonalni sud je u žalbenom postupku potvrdio pravilnost i zakonitost prvostepene odluke utemeljene na relevantnim odredbama ZPP. U vezi s tim, Ustavni ukazuje da ZPP na jasan i precizan način regulira pravila postupka na osnovu kojih redovni sudovi odlučuju, kao i obavezu sudova da tokom trajanja postupka po službenoj dužnosti paze na svoju stvarnu nadležnost, da je objavljen u službenim glasilima i dostupan građanima. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnog prava Kantonalnog i Općinskog suda zbog čega se pokazuju kao neosnovani apelantovi navodi da je osporeno rješenje neutemeljeno i da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
22. U vezi s navodima o pravu na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava nije posebno obrazlagao, već je ukazao da kršenje prava na pravično suđenje „implicira povredu prava na imovinu“, dakle, identični su navodima o kršenju prava na pravično suđenje. Imajući u vidu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da u apelaciji nije uopće obrazloženo u čemu se eventualno ogleda kršenje prava na imovinu, niti su predočeni dokazi koji bi eventualno upućivali na povredu navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
23. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi, odlučujući o apelantovoj tužbi, postupili u skladu sa relevantnim odredbama ZPP donošenjem odluke o apsolutnoj nenadležnosti i odbacivanjem tužbe, navodeći jasne i detaljne razloge prema kojima apelant svoj zahtjev (pravo) može ostvariti u upravnom, a ne u redovnom sudskom postupku, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima i obavezama propisanim u ZPP.
24. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić