Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1995/11 (O. M.)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1995/11

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1995/11, rješavajući apelaciju Osmana Močića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se apelacija Osmana Močića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 022368 10 Gž od 28. marta 2011. godine kao neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Osman Močić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 022368 10 Gž od 28. marta 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja radnji, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od tuženog „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 2, odnosno 4. decembra 2013. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom opunomoćeniku 17. januara 2014. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je tužbom pokrenuo parnični postupak protiv tuženog radi isplate, odnosno „obavezivanja tuženog na isplatu naknade nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 24.000,00 KM, i to: po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opće životne sposobnosti iznos od 13.200,00 KM, po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova 5.000,00 KM, pretrpljenog straha 4.300,00 KM i po osnovu naruženosti 1.500,00 KM, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedene iznose od dana donošenja prvostepene presude, pa do konačne isplate, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama“ uz naknadu troškova postupka.

7. Nakon što je apelant posredstvom opunomoćenika konačno opredijelio tužbeni zahtjev, Općinski sud je donio Presudu broj 32 0 P 0 22368 00 P od 30. augusta 2010. godine kojom je stavom 1. izreke presude tuženi obavezan da apelantu po osnovu neisplaćene štete i zakonskih kamata na dosuđeni iznos štete po Presudi Osnovnog suda u Tuzli broj P.1216/90 od 17. februara 1992. godine, a koja je postala pravosnažna i izvršna 13. aprila 1992. godine, isplati ukupan iznos od 4.312,99 KM, te obračunate i dospjele zakonske zatezne kamate za period od 18. maja 2001. godine do 9. marta 2010. godine na taj iznos, i to u ukupnom iznosu od 4.705,53,00 KM, te daljnje zakonske kamate na iznos od 4.312,99 KM, počev od 10. marta 2010. godine, pa do dana isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.019,00 KM, dok je stavom 2. izreke presude odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa u odnosu na troškove postupka.

8. U obrazloženju je navedeno da je apelant pokrenuo parnični postupak radi neisplaćene štete dosuđene pravosnažnom i izvršnom Presudom Osnovnog suda u Tuzli broj P.1216/90 od 17. februara 1992. godine, kojom je tuženi obavezan da apelantu na ime materijalne i nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 530.000,00 tadašnjih jugoslavenskih dinara sa pripadajućom kamatom i troškovima postupka.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio nespornim da je presuda Osnovnog suda u Tuzli postala pravosnažna i izvršna 13. aprila 1992. godine, kojom je tuženi obavezan na isplatu materijalne i nematerijalne štete po vidovima i iznosima kao u izreci presude, i to u tadašnjoj valuti, jugoslavenskim dinarima. Tokom postupka je nesporno utvrđeno da tuženi svoju obavezu iz presude nije izvršio i da je apelant 20. maja 1999. godine Općinskom sudu I u Sarajevu podnio prijedlog za izvršenje te presude, kao i to da je navedeni sud 1. juna 1999. godine po prijedlogu za izvršenje donio rješenje o izvršenju koje je provedeno, tako što apelantu nije isplaćeno ništa, izuzev troškova izvršnog postupka, jer sve što je apelantu dosuđeno pravosnažnom i izvršnom presudom, nakon obračuna i kamata na dosuđenu glavnicu i troškove, rezultiralo je iznosom „0“ . U vezi s navedenim, Općinski sud je pojasnio da je tačno da je apelant prijedlog za izvršenje Presude broj P.1216/90 podnio nadležnom sudu tek 1999. godine, ali da to nije bitno za predmetni spor, jer je tuženi, kao dužnik, bio dužan odmah po pravosnažnosti te presude isplatiti apelantu dosuđeni iznos po samom zakonu bez obzira na okolnost da li je podnesen prijedlog za izvršenje. Uz to, prvostepeni sud je naveo da je zakonom tačno propisano kako i na koji način dužnik izvršava svoju obavezu, pa čak i u situaciji kada mu stranka u postupku nije dostupna u trenutku pravosnažnosti presude kojom je obavezan na izvršenje određene obaveze. U vezi s prigovorima tuženog da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, Općinski sud je ove prigovore ocijenio neutemeljenim.

10. Prilikom odlučenja Općinski sud se, prije svega, pozvao na odredbu člana 324. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koju je citrirao, pojasnivši da se u konkretnom slučaju radi o štetnoj radnji tuženog zbog propuštanja da izvrši pravosnažnu i izvršnu presudu Osnovnog suda u Tuzli, a da apelant svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbi člana 278. stav 2. u vezi sa članom 190. ZOO, kojima je propisano, ako je šteta koju je vjerovnik pretrpio zbog dužnikovog zakašnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo da zahtijeva razliku do potpune naknade štete, odnosno sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Saglasno citiranim odredbama, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev shodno nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, kojem je sud poklonio punu vjeru. Općinski sud je na dosuđeni iznos štete apelantu dosudio i zakonsku zateznu kamatu počev od 10. marta 2010. godine, shodno odredbi člana 277. ZOO, pojasnivši da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj obavezi. O troškovima postupka Općinski sud je odlučio shodno odredbama čl. 386. stav 2. i 387. ZPP, važećoj advokatskoj tarifi, zatim, odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi FBiH, te označenoj vrijednosti spora (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. 4. i 5. osporene presude).

11. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 P 022368 10 Gž od 28. marta 2011. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio, tako što je tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka odbio, sve preciznije navedeno u izreci presude. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. Kantonalni sud je, prije svega, ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te je nakon ispitivanja osporene presude zaključio da je Općinski sud nepravilno odlučio udovoljivši apelantovom postavljenom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu neisplaćene štete i zakonske zatezne kamate po Presudi Osnovnog suda u Tuzli broj P-1216/90 od 17. februara 1992. godine, pojasnivši da apelant u predmetnom parničnom postupku, zapravo, traži naknadu štete po istom osnovu kako je to utvrđeno presudom Osnovnog suda u Tuzli od 17. februara 1992. godine. Takav stav Kantonalni sud je dalje obrazložio činjenicom da se ne može udovoljiti tužbenom zahtjevu zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca, jer u konkretnom slučaju to nije šteta koja se nadoknađuje po odredbi člana 278. stav 2. ZOO. Kantonalni sud je još pojasnio da načelo monetarnog nominalizma (član 394. ZOO) isključuje odgovornost tuženog za gubitak vrijednosti domaćeg novca kroz vrijeme docnje, istaknuvši da postojanje štete koju propisuje član 278. stav 2. ZOO pretpostavlja štetu koju je povjerilac (apelant) već pretrpio do donošenja presude od 17. februara 1992. godine, a ne štetu koja kasnije proizlazi iz činjenice da je novac obezvrijeđen. Saglasno navedenom, ocjenjujući samo žalbene navode tuženog koji su od odlučnog značaja, Kantonalni sud je žalbu uvažio, te primjenom odredbe člana 229. tačka 4. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba ZOO, konkretno člana 278. stav 2. Ističe, između ostalog, da je nesporno da je presuda Osnovnog suda u Tuzli postala pravosnažna i izvršna 13. aprila 1992. godine, tako da je tuženi, shodno odredbi člana 324. stav 1. ZOO, pao u docnju, te se takav propust tuženog može pripisati njegovoj krivici, pa samim tim takav dužnik mora trpjeti sve pravne posljedice takvog nečinjenja. Upravo su pravne posljedice takvog nečinjenja jasno propisane odredbom člana 278. stav 2. ZOO, pojasnivši da se šteta iz citiranog člana prouzrokuje docnjom dužnika, a ne inflacijom, jer je inflacija objektivna okolnost zbog koje je dužnik zadocnio, a ne zbog koje je zadocnio. S obzirom na jasnu zakonsku situaciju, Kantonalni sud se nije mogao pozvati na načelo monetarnog nominalizma, a još manje na gubitak vrijednosti domaćeg novca kroz vrijeme trajanja docnje kao neku višu silu koja ekskulpira tužitelja. Istaknuto je da su sve zemlje bivše SFRJ u primjeni ove zakonske odredbe (član 278. stav 2. ZOO) zauzele pravni stav koji je usvojio prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari, odnosno dosuđuju naknadu štete u situaciji kada je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zateznih kamata.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je istakao da smatra da su apelantovi prigovori neosnovani, da je osporena presuda pravilna i zakonita, te da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji pozvao.

14. Općinski sud je, uglavnom, dao hronološki prikaz predmetnog parničnog postupka sa aspekta njegove dužine trajanja. Isto tako, Općinski sud je istakao da je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije BiH, koja je rješenjem od 22. maja 2012. godine odbačena kao nedopuštena. Na kraju je navedeno da pred prvostepenim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji pozvao.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Potpuna naknada Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome.

Pravo na potpunu naknadu Član 278.

(1) Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje..

(2) Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji je dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.

Kad dužnik dolazi u docnju Član 324. stav 1.

(1)Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

Načelo monetarnog nominalizma Član 394.

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.

16. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtijeva koji su stavljeni u postupku.

(2)Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 229. stav 1. tačka 4.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 022368 10 Gž od 28. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2011. godine a apelacija je podnesena 4. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. U vezi sa pitanjem da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o građanskopravnom sporu pokrenutom radi isplate neisplaćene štete po pravosnažnoj i izvršnoj presudi, pa je, shodno navedenom, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

25. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO od Kantonalnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li je osporena presuda Kantonalnog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

27. Polazeći od činjeničnog utvrđenja redovnih sudova koje proizlazi iz dokaza priloženih uz apelaciju, Ustavni sud zapaža da je apelant, zbog neizvršenja pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda u Tuzli od 17. februara 1992. godine, kojom je tuženi obavezan, između ostalog, na naknadu materijalne i nematerijalne štete, pokrenuo izvršni postupak kod nadležnog suda 1999. godine koji je proveden tako što je apelantu isplaćen iznos na ime troškova tog izvršenja, a na ime glavnog duga i kamata po pravosnažnoj presudi apelantu nije isplaćeno ništa, budući da je rezultat obračuna nakon primjene propisa o denominaciji i konverziji (obaveza tuženog glasila je u jugoslavenskim dinarima) bio „0“ KM. S obzirom na takvu okolnost, apelant je pokrenuo postupak radi isplate neisplaćene štete i kamata na dosuđeni iznos štete po presudi Osnovnog suda u Tuzli od 17. februara 1992. godine, pozvavši se na odredbu člana 278. stav 2. ZOO. Općinski sud je udovoljio tako postavljenom tužbenom zahtjevu, odlučivši kao u izreci presude, uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o štetnoj radnji tuženog zbog propuštanja da izvrši pravosnažnu presudu, imajući u vidu odredbe člana 278. stav 2. u vezi sa odredbom člana 190. ZOO. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP uvažio žalbu tuženog, preinačivši prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev ocijenivši da je prvostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, obrazlažući svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, imajući u vidu, prije svega, postavljeni tužbeni zahtjev, istakao da apelant tužbeni zahtjev temelji na istom osnovu utvrđenom presudom Osnovnog suda u Tuzli, odnosno da apelant u predmetnom postupku zapravo traži izvršenje presude Osnovnog suda u Tuzli zbog gubitka vrijednosti novca, a što nije osnov za naknadu, kako to propisuje odredba člana 278. stav 2. ZOO na koju se apelant pozvao. Dalje, Kantonalni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 394. ZOO (načelo monetarnog nominalizma) koja, po obrazloženju suda, isključuje odgovornost tuženog za gubitak vrijednosti domaćeg novca kroz vrijeme docnje, budući da apelant tužbenim zahtjevom praktično traži izvršenje presude Osnovnog sud u Tuzli iz februara 1992. godine kojom je tuženi obavezan na isplatu u jugoslavenskim dinarima, zbog čega je taj sud zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiva odredba člana 278. stav 2. ZOO koji pretpostavlja štetu koju je povjerilac (apelant) već pretrpio do donošenja presude od 17. februara 1992. godine, a ne štetu koja kasnije proizlazi iz činjenice da je obezvrijeđen novac. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetima u kojima je raspravljano o sličnom pravnom pitanju u kontekstu primjene načela monetarnog nominalizma, odnosno propisa o denominaciji i konverziji (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. AP 1776/10 od 25. juna 2013. godine, tačka 14, i AP 3556/09 od 14. februara 2013. godine, tač. 62. i 63, dostupne na www.ustavnisud.ba).

28. U vezi sa apelantovim suštinskim prigovorom kojim ukazuje da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 278. stav 2. ZOO, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je odredbama člana 278. ZOO propisano da povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje, odnosno ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji je dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo da zahtijeva razliku do potpune naknade štete. Dovodeći sadržaj citirane odredbe sa predmetnim slučajem, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 2. ZPP koja jasno propisuje da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku, odnosno da primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni, te da nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je apelant, kojeg je tokom postupka zastupao advokat, imao mogućnost da tužbom postavi i tokom postupka konačno opredijeli tužbeni zahtjev (što je nesporno i učinio). Dakle, imajući u vidu navedeno, te smisao citiranih odredaba ZOO u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva, kojim se traži isplata nematerijalne štete, odnosno isplata neisplaćene štete i kamata po presudi Osnovnog suda od 17. februara 1992. godine koja je bila izražena u jugoslavenskim dinarima (što eventualno upućuje na presuđenu stvar na šta je tuženi tokom postupka ukazivao), Ustavni sud smatra da istaknuti tužbeni zahtjev suštinski ne korespondira sa odredbom člana 278. stav 2. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u segmentu primjene materijalnog prava – relevantnih odredaba ZOO a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

29. Konačno, podržavajući svoju praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava, tj. odredbe člana 278. stav 2. ZOO na čijoj primjeni insistira apelant (vidi, Ustavni sud odluke o dopustivosti br. AP 558/08 od 13. oktobra 2010. godine i AP 3128/08 od 8. juna 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), te ocjenjujući obrazloženje Kantonalnog suda u svjetlu postavljenog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju

30. U vezi sa apelantovim pozivanjem na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantovo pozivanje na kršenje navedenog prava nije ničim posebno obrazloženo. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, zapravo, dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, pa se iz tog razloga Ustavni sud neće upustiti u posebno ispitivanje navodnog kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev zaključivši da odredba člana 287. stav 2. ZOO nije primjenjiva u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva.

32. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić