Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1734/11 (M. T.)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1734/11

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1734/11, rješavajući apelaciju Miladina Trivića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miladina Trivića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 003543 10 Kž 3 od 25. januara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 003543 10 K od 20.

septembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miladin Trivić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Foči, podnio je 22. marta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 003543 10 Kž 3 od 25. januara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 003543 10 K od 20. septembra 2010. godine. Apelacija je prvobitno zavedena pod brojem SU 20/11 da bi, nakon što je apelant 12. aprila 2011. godine apelaciju dostavio na propisanom obrascu, bila registrovana pod brojem AP 1734/11. Apelant je 29. maja 2011. godine dostavio dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08, 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji), od Vrhovnog suda, Okružnog suda i učesnika u postupku Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 29. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. februara, Vrhovni sud 5. februara a Okružno tužilaštvo 7. februara 2014. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 prethodnih Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 25. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Postupajući povodom optužnice Vojnog tužilaštva pri Komandi I krajiškog korpusa Banja Luka broj I VTK-1083/93 od 8. oktobra 1993. godine (po kojoj je Vojni sud u Banjoj Luci donio presudu 14. aprila 1994. godine, koju je Vrhovni vojni sud Republike srpske ukinuo rješenjem od 19. aprila 1995. godine i predmet vratio na ponovni postupak), koja je preuzeta od Okružnog tužilaštva pod brojem KT-753/04 i precizirana 12. februara 2009. godine, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-K-08-000 041 od 14. avgusta 2009. godine, kojom je apelanta i S.B. proglasio krivim za počinjeno krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i za to djelo apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina. Međutim, postupajući povodom žalbi apelantovog branioca, te S.B. i njegovog branioca, Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Kž-09-000 224 od 9. februara 2010. godine uvažio žalbe i ukinuo navedenu presudu Okružnog suda, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Predmetnim rješenjem Vrhovni sud je, između ostalog, uputio Okružni sud da ocijeni da li je u konkretnom slučaju potrebno primijeniti odredbu člana 84 stav 1 tačka 2 Zakona o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01, u daljnjem tekstu: ZKP).

7. Okružni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, donio Presudu broj 11 0 K 003543 10 K od 20. septembra 2010. godine kojom su apelant i S.B. proglašeni krivim što su za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini tokom 1993. godine u Banjoj Luci, u naselju Vrbanja, koje se nalazilo pod kontrolom Vojske Republike Srpske, postupali suprotno pravilima međunarodnog prava zajedno sa S.M., koji se nalazi u bjekstvu, tako što je apelant u vrijeme i na način bliže opisan pod tačkom 1.1. izreke presude zajedno sa S.M., kršeći pravila međunarodnog prava, nečovječno postupao prema civilima, narušavao njihov tjelesni integritet fizičkim zlostavljanjem, primjenjivao mjere zastrašivanja i silovao dvije osobe, te tako što su apelant i S.B. u vrijeme i na način bliže opisan pod tačkom 1.2. izreke presude zajedno sa S.M., kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba prema civilima nečovječno postupali, silovali jednu osobu i lišili je života, čime su kao izvršioci počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ, zbog čega je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina.

8. Iz obrazloženja presude Okružnog suda proizilazi da je taj sud u ponovnom postupku sproveo dokazni postupak saslušanjem svjedoka-oštećenih H.M., Š.M. i A.M., te svjedoka R.D., S.J. i D.P., čitanjem u skladu sa članom 333 stav 1 ZKP iskaza svjedoka-oštećenih S.H., I.H., L.H. i E.H. i svjedoka E.M. koje su dali na ranije održanom glavnom pretresu, kao i čitanjem uz saglasnost apelantovog branioca iskaza vještaka Ž.K. datog na ranije održanom glavnom pretresu, vršenjem uvida u đački zdravstveni karton u koji je vještak Ž.K. izvršio uvid i dao svoje mišljenje, čitanjem iskaza svjedoka I.G., kao i vršenjem uvida u materijalne dokaze (bliže opisane na str. 9 i 10 predmetne presude). Pored toga, Okružni sud je, na osnovu svog rješenja o korišćenju zapisnika i obavještenja (službenih zabilješki) koje su apelant, S.B. i S.M. dali pred ovlašćenim organima, a koji su izdvojeni sudskim rješenjima s pozivom na član 83 ZKP (jer davanju iskaza nisu bili prisutni njihovi branioci iako je u pitanju bila obavezna odbrana), pročitao zapisnike sačinjene u Vojnoj policiji pred ovlašćenim službenim licima, i to o: izjavi osumnjičenog S.B. od 23. juna 1993. godine, izjavi apelanta kao osumnjičenog od 22. juna 1993. godine i izjavi osumnjičenog S.M. od 22. juna 1993. godine, te službenu zabilješku broj 11-2/02-230-1022/93 od 23. juna 1993. godine, kao i zapisnike o ispitivanju istražnog sudije Vojnog suda, i to: zapisnik o ispitivanju S.M. sastavljen 29. jula 1993. godine u predmetu broj Ki.765/93, te zapisnike o ispitivanju S.B. i apelanta od 30. juna 1993. godine. Takođe, Okružni sud je saslušao i svjedoke M.M. i B.M.

9. Okružni sud je zaključio da je iz iskaza svjedoka-oštećenih S.H., I.H., L.H. i E.H., koje je ocijenio kao uvjerljive i istinite i kojima je poklonio vjeru, nesporno utvrđeno da je apelant zajedno sa S.M., koji se nalazi u bjekstvu, počinio krivično djelo na način, u mjesto i vrijeme kako je to navedeno u tački 1.1. izreke presude. Naime, zaključio je da su ti svjedoci detaljno, jasno i precizno opisali dešavanja u njihovoj kući iako je od predmetnog događaja prošlo 16 godina, te je konstatovao da su njihovi iskazi o odlučnim činjenicama saglasni, izuzev što su svjedoci S.H. i E.H. u svojim iskazima naveli da je njihovu suprugu, odnosno majku silovao apelant, ne pominjući drugog počinioca, a da je svjedokinja I.H. jasno, detaljno i precizno opisala silovanje koje su nad njom izvršili apelant i druga osoba koja je tada za sve njih bila nepoznata, ali je zaključio da ta nesaglasnost u iskazima nema uticaja na odluku suda da pokloni vjeru iskazima tih svjedoka s obzirom na to da je evidentno da je predmetni događaj na njih ostavio duboke posljedice i da o detaljima tog događaja nisu međusobno razgovarali.

10. Okružni sud je činjenicu da su apelant i optuženi S.B. zajedno sa S.M. izvršili krivično djelo na način, u mjesto i vrijeme kako je to navedeno u tački 1.2. izreke presude utvrdio iz izjava koje su apelant, S.B. i S.M. dali ovlašćenim službenim licima D.P. i M.M., zatim, iz iskaza svjedoka-oštećene A.M. (sestre ubijene Maide) i svjedoka E.M. (lica sa kojim je ubijena Maida tada bila u emotivnoj vezi) koje je ocijenio kao istinite i saglasne u pogledu odlučnih činjenica i kojima je poklonio vjeru, te i iz drugih izvedenih dokaza koje je povezao sa navedenim dokazima.

11. Naime, Okružni sud je konstatovao da je svjedok A.M. u svom iskazu, između ostalog, navela da je kritičnog dana oko 8.10 časova uveče krenula do ujakove kuće, da je Maidu sačekala u dvorištu ujakove kuće i da je iz pravca iz kojeg je Maida trebala doći vidjela putničko vozilo, crvenu „zastavu 101“, da je na mjestu suvozača vidjela jednog muškarca, dok precizno nije mogla vidjeti da li su pozadi sjedili jedan ili dvojica, ali je vidjela da su bili u maskirnim uniformama. Zatim, konstatovao je da je i svjedok E.M. u svom iskazu, takođe, pomenuo crvenu „zastavu 101“, navodeći da su se on i Maida rastali na vrijeme kako bi ona prije početka policijskog sata, koji je po iskazima tih svjedoka počinjao u 21 čas, mogla stići kući u Vrbanju, te da je crvena „zastava 101“ kružila oko njega, da je vidio suvozača, pozadi jednog ili dvojicu u maskirnim uniformama sa bijelim opasačima i da je taj auto prošao u pravcu u kojem je kući na biciklu krenula Maida, da je vidio da se crveno vozilo zaustavilo, da je kroz prašinu vidio i stop svjetla, da se zatvaraju lijeva vrata vozila i da vozilo odlazi, te da nakon što se slegla prašina u tom pravcu nije vidio Maidu na biciklu i da je pomislio da je to čudno.

12. Okružni sud je, zatim, konstatovao da su u svojim izjavama koje su dali pred ovlašćenim službenim licima D.P. i M.M, koji zapisnici su pročitani na glavnom pretresu, tada osumnjičeni apelant, S.B. i S.M. do detalja opisali dešavanja od 18. juna 1993. godine, te je zaključio da su njihove izjave o odlučnim činjenicama potpuno identične. U vezi sa tim, Okružni sud je konstatovao da je u njihovim izjavama, između ostalog, navedeno da su zajedno krenuli oko 21 čas putničkim motornim vozilom marke „zastava 101“ crvene boje, u apelantovom vlasništvu, da su se kretali makadamskim putem koji je blizu preduzeća „Incel“, da su se mimoišli sa Maidom, koja je vozila bicikl i kretala se iz pravca grada u pravcu Vrbanje, da su se odlučili da okrenu vozilo i vrate se nazad kako bi zaustavili Maidu, što su i učinili, te da je Maida silom ubačena u vozilo, a da je njen bicikl S.B. odvezao i sklonio u obližnju livadu i tu ga ostavio. Zatim, da su na jednom proširenju zaustavili vozilo, te naredili Maidi da se skine i da su sva trojica imali polni odnos sa njom na zadnjem sjedištu vozila, da su se, zatim, prema iskazima S.M. i S.B., zajedno dogovorili da je udave i bace njeno tijelo, dok su se, prema apelantovom iskazu, o tome dogovorili S.M. i S.B., ali da su saglasni da je zadavljena remenom puške nakon što su joj S.B. i S.M. remen puške stavili oko vrata i zatezali krajeve dok je nisu udavili. Nakon toga su S.B. i S.M. tijelo bacili u otpadne vode „Incela“, vratili se po bicikl, te ga poslije toga bacili sa visećeg mosta u Vrbas. Pored toga, Okružni sud je konstatovao da su u svojim iskazima koje su dali pred ovlašćenim licima apelant i S.M. do detalja opisali dešavanja u kući porodice H. od 5. juna 1993. godine.

13. Okružni sud je odlučio da navedene izjave apelanta, S.B. i S.M. može prihvatiti kao dokaz i ocijeniti zajedno sa ostalim sprovedenim dokazima, nakon što je saslušao ovlašćena službena lica D.P. (koji je uzeo izjavu od apelanta i S.M) i M.M. (koji je uzeo izjavu od S.B.), te B.M. koji je u kritičnom periodu radio kao istražni sudija Vojnog suda (koji je kasnije ispitivao apelanta, S.B. i S.M.) i nakon što je utvrdio da su te izjave uzete u skladu sa zakonom. U vezi sa tim, Okružni sud je konstatovao da je svjedok D.P. u svom iskazu, između ostalog, izjavio da je razgovor sa osumnjičenim vođen u službenim prostorijama, da prema osumnjičenim prilikom uzimanja izjava nije primjenjivao nikakvu silu niti fizičku prijetnju, već da su izjave rezultat slobodno izražene volje, da je svaki ispitanik imao pravo da pročita zapisnik i da istakne primjedbe ukoliko ih je imao, te da su navedeni zapisnici na svim stranicama potpisani svojeručnim potpisom bez uticaja sile i prijetnje. Dalje, Okružni sud je konstatovao da je svjedok M.M. isključio mogućnost da se neko drugo lice moglo potpisati na zapisnik o uzimanju izjave, te da je istakao da nikada nije ispitivao uz prijetnju ili primjenu sile, niti je ispitaniku govorio šta treba da kaže. Zatim, primijetio je da se svjedok B.M. izjasnio da se ne sjeća predmetnog događaja, navodeći da je postupao u nekoliko hiljada predmeta, pa je iskaz tog svjedoka ocijenio u dijelu koji se odnosi na to da bi u svakom slučaju zabilježio na zapisniku o ispitivanju osumnjičenog da mu je bilo ko od osumnjičenih prijavio da je imao prijetnji, ili da je bilo primjene fizičke sile od vojne policije ili drugih lica, ili da je sam primijetio povrede po tijelu. Poklanjajući vjeru iskazima svjedoka D.P., M.M. i B.M. koje je ocijenio kao uvjerljive i istinite, Okružni sud je navode apelanta i S.B. da je prilikom davanja izjava primjenjivana sila ili prijetnja od ovlašćenih službenih lica Vojne policije, te apelantove navode da je imao povrede po tijelu ocijenio kao netačne i date radi izbjegavanja krivične odgovornosti.

14. Okružni sud je zaključio i da su ovlašćena službena lica D.P. i M.M. u konkretnom slučaju prikupila obavještenja od tada osumnjičenih apelanta, S.B. i S.M. u skladu sa članom 151 st. 5 i 6 ZKP i da su o tome sačinjeni zapisnici u skladu sa čl. 79 do 83 istog zakona. Shodno navedenom, zaključio je da je predmetne izjave mogao koristiti u smislu člana 84 stav 1 tačka 2 ZKP, te je konstatovao da su, nakon što su te izjave pročitane, razjašnjene važne činjenice u predmetnom krivičnom postupku i da su te izjave u potpunosti dovedene u vezu sa ranije izvedenim dokazima, odnosno iskazima saslušanih svjedoka A.M., H.M., Š.M., E.M., S.J., I.G., D.P., R.J., te svjedoka oštećenih S.H., I.H., L.H. i E.H., iskaza vještaka Ž.K. i analiziranim materijalnim dokazima. Na osnovu tako detaljno analiziranih dokaza, Okružni sud je utvrdio da je apelant zajedno sa S.M. počinio predmetno krivično djelo u vrijeme i na način opisan u tački 1.1. izreke presude, te da su apelant i S.B. zajedno sa S.M. počinili predmetno krivično djelo u vrijeme i na način opisan u tački 1.2. izreke presude, da su se u konkretnom slučaju ispunili objektivni uslovi neophodni za postojanje tog krivičnog djela, da su to djelo počinili kao saizvršioci, da su u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili potpuno uračunljivi i da su postupali sa direktnim umišljanjem.

15. U odnosu na iskaze koje su tada osumnjičeni dali pred istražnim sudijom Vojnog suda B.M. u kojem je apelant negirao izvršenje krivičnog djela, S.B. se branio ćutanjem a S.M. priznao izvršenje djela prema M.M., ali je tvrdio da je djelo izvršio sam, Okružni sud je konstatovao da je iskaz S.M. u suprotnosti sa iskazima saslušanih svjedoka A.M., E.M., I.G. i D.P., te je taj iskaz ocijenio kao dat s ciljem da tada osumnjičeni S.M. pomogne apelantu i S.B. da izbjegnu krivičnu odgovornost. Takođe, Okružni sud je ocijenio i apelantovu odbranu, ali je konstatovao da je u suprotnosti sa sprovedenim dokazima, neosnovana i data radi izbjegavanja krivične odgovornosti.

16. Okružni sud je odbio prijedlog apelantovog branioca da se sasluša svjedok D.M. i R.D. na okolnost da li je apelant nosio bradu u vrijeme privođenja uz obrazloženje da bi izvođenje tog dokaza bilo nepotrebno i da bi vodilo odugovlačenju postupka s obzirom na to da je sud nakon saslušanja porodice H. stekao uvjerenje da su ti svjedoci istinito i tačno dali svoj iskaz i da su bez dileme izjavili da su prepoznali apelanta, te da je svjedok A.M. navela da je vidjela apelanta sutradan po nestanku sestre, da je u sudnici potvrdila da je to on, te da je navela da je imao brkove, dok je svjedok D.P., koji je saslušao apelanta kao ovlašćeno službeno lice, naveo da ništa posebno nije primijetio na osumnjičenim koje je tada saslušavao. Okružni sud je odbio i prijedlog apelantovog branioca da se sasluša vojni policajac Đ.K. na okolnosti da je apelant imao povrede i da ga je premlaćivala Vojna policija, ocijenivši ga nepotrebnim i suvišnim, uz obrazloženje da su ovlašćena službena lica D.P. i M.M. pred tim sudom jasno i bez dileme izjavili da tada osumnjičeni nisu imali povreda po tijelu.

17. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 003543 10 Kž 3 od 25. januara 2011. godine odbio kao neosnovane žalbe koje su okružni tužilac, apelant, S.B. i njihovi branioci podnijeli protiv presude Okružnog suda i potvrdio je prvostepenu presudu.

18. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ocijenio da je, suprotno žalbenim navodima apelanta i njegovog branioca, činjenično stanje u pogledu tačke 1.1. izreke prvostepene presude potpuno i pravilno utvrđeno. U vezi sa tim, konstatovao je da su utvrđenja iz tačke 1.1. izreke prvostepene presude zasnovana na iskazima svjedoka S.H., I.H., L.H. i E.H., koji su, i po mišljenju tog suda, u svojim iskazima detaljno iznijeli šta se dešavalo u njihovoj kući u noći 5. juna 1993. godine, koji su prepoznali apelanta, detaljno opisali njegovo ponašanje prema njima i potvrdili da je zajedno sa još jednim licem silovao oštećene I.H. i L.H. Vrhovni sud je utvrdio da je sadržaj iskaza tih svjedoka detaljno iznesen u prvostepenoj presudi i da je u toj presudi data valjana ocjena vjerodostojnosti tih iskaza i detaljno obrazloženo zašto je prvostepeni sud poklonio vjeru iskazima tih svjedoka. Vrhovni sud je zaključio da je ocjena dokaza izvršena u skladu sa odredbom člana 347 stav 2 ZKP i da je pravilnom ocjenom iskaza tih svjedoka izveden zaključak da je apelant na vrijeme, način i pod okolnostima opisanim pod tačkom 1.1. izreke predmetne presude preduzeo sve radnje opisane u toj tački. Takođe, konstatovao je, suprotno žalbenim navodima optuženih i njihovih branilaca, da je činjenično stanje u pogledu tačke 1.2. izreke prvostepene presude potpuno i pravilno utvrđeno i da je zasnovano na brojnim dokazima, čiji je sadržaj naveden u obrazloženju prvostepene presude, koji su izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i ocijenjeni u skladu sa odredbom člana 347 stav 2 ZKP. U vezi sa tim, Vrhovni sud je, između ostalog, konstatovao da su, osim iskaza sestre ubijene Maide-svjedoka A.M. i svjedoka E.M., koji su detaljno izneseni u obrazloženju prvostepene presude i koji su se izjašnjavali o okolnostima koje su prethodile događaju u kojem je oštećena Maida, prema utvrđenju prvostepene presude, silovana od apelanta, S.M. i S.B., pravilno ocijenjeni iskazi svjedoka, vojnih policajaca D.P. i M.M. koji su nakon događaja iz tačke 1.2. izreke pobijane presude obavili informativni razgovor sa tada osumnjičenim apelantom, S.B. i S.M., te iskaz svjedoka B.M. koji je u kritično vrijeme bio istražni sudija Vojnog suda koji je ispitivao tada osumnjičene, kao i sadržaj zapisnika o informativnom razgovoru u kojima su se tada osumnjičeni apelant, S.B. i S.M. detaljno izjasnili o događaju opisanom u tački 1.2. prvostepene presude. Takođe, konstatovao je da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud neosnovano odbio njegove prijedloge za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, ocijenivši da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje za svoju odluku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da je osporenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo i povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 14 st. 1 i 3 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Iz apelacionih navoda, prije svega, proizilazi da apelant smatra da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima i da je redovni sud proizvoljno ocijenio dokaze, te povrijedio načelo slobodne ocjene dokaza. Naime, tvrdi da su na sudu korišćeni dokazi koji su pribavljeni zloupotrebom ovlašćenja i na kojima se ne može zasnivati osuđujuća presuda, jer je u toku istrage nad njim primijenjena sila i da su na njegovom tijelu bile vidljive povrede, ali da ovlašćena lica koja su ga saslušavala u svojim zabilješkama i iskazima pred sudom to nisu potvrdila. U odnosu na tačku 1.1. izreke prvostepene presude, tvrdi da je redovni sud svoju odluku zasnovao na iskazima svjedoka koji su konfuzni, kontradiktorni i nelogični u pogledu odlučnih činjenica i nisu potkrijepljeni niti jednim materijalnim dokazom. U odnosu na tačku 1.2. izreke prvostepene presude, apelant tvrdi da je u vezi sa tim djelom doveden samo na osnovu činjenice da je u blizini mjesta gdje je nestala oštećena Maida viđeno vozilo istog tipa i boje kao i vozilo koje je posjedovao, kao i na osnovu pogrešne identifikacije od svjedoka E.M. Apelant je istakao da je u to vrijeme imao „gustu bradu“ i da je predložio da se na tu okolnost saslušaju svjedoci, ali da je sud odbio ovaj prijedlog. Smatra da je u osporenoj presudi izostalo obrazloženje zbog čega je sud utvrdio postojanje bitnih elemenata krivičnog djela i na koji način je ocijenio protivrječnosti u iskazima svjedoka odbrane međusobno i u odnosu na svjedoke optužbe, te smatra da nije dao valjane razloge zbog čega je određene činjenice uzeo kao dokazane ili nedokazane. Tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer, kako navodi, sudeće vijeće nije prihvatilo niti jednog svjedoka odbrane. Pored toga, tvrdi da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku i prekršeno načelo in dubio pro reo.

20. U dopuni apelacije, između ostalog, apelant tvrdi da na glavnom pretresu nije predočena njegova izjava, svojeručno pisana, već da je predočena fotokopija „navodno njegove“ izjave otkucane na pisaćoj mašini, koju je potpisao D.P. Navodi da je prvu izjavu dao vojnom policajcu S.V. koja je uzeta bez prisustva branioca, uz upotrebu sile, a da je tu izjavu potpisao D.P. Navodi da je istražni sudija B.M. unio u zapisnik povrede koje su apelantu nastale u toku ispitivanja, ali da je ta dokumentacija skrivena.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, tvrdeći da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo, da nisu povrijeđene odredbe procesnog prava i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

22. Okružni sud je naveo da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani na što, po mišljenju tog suda, ukazuje obrazloženje prvostepene presude i presude Vrhovnog suda. Okružni sud je istakao da su apelant i drugi optuženi S.B. na početku glavnog pretresa upoznati sa osnovnim procesnim pravima optuženih, da su imali branioca u toku cijelog trajanja krivičnog postupka, te da su na održavanim glavnim pretresima saslušavani svjedoci i vještaci optužbe kao i svjedoci odbrane, da su optuženi i njihovi branioci imali mogućnost da ispituju svjedoke i vještake optužbe, što je odbrana optuženih i iskoristila. Zatim, istakao je da je nakon izvedenih dokaza optužbe i odbrane u obrazloženju svoje presude dao detaljnu analizu i ocjenu svih dokaza kako optužbe, tako i odbrane, te je izveo jedini mogući zaključak da su apelant i S.B. kao saizvršioci izvršili predmetno krivično djelo. Takođe, naveo je da je u konkretnom slučaju pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

23. Okružno tužilaštvo je istaklo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene odredbe procesnog prava, te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da se temelji na brojnim dokazima koje je pravilno ocijenio prvostepeni sud. Takođe, navelo je da apelant u apelaciji ponavlja i dio navoda iz prvostepenog postupka, te da je Vrhovni sud ispitao prvostepenu presudu povodom apelantove žalbe i takođe dao obrazložene razloge o potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i odmjerenoj krivičnoj sankciji. Pored toga, istakao je da su neosnovani apelantovi navodi da sud nije s jednakom pažnjom ocijenio dokaze koji mu idu u prilog, niti je konkretno naveo koji su to dokazi. Shodno navedenom, Okružno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana jer u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

24. U Krivičnom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90), koji se u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/92, preuzet u „Službenom glasniku RS“ br. 12/93, 19/93, 26/93, 14/94 i 3/96), relevantne odredbe glase:

Saizvršilaštvo Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo. Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.

Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu čine ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođivanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja;

primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacije imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

25. Zakon o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

(1) Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

(2) Oni su dužni da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrde činjenice kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u korist.

Član 16.

Pravo suda i državnih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 83.

(1) Kad je u ovom zakonu određeno da se na iskazu okrivljenog, svjedoka ili vještaka ne može zasnovati sudska odluka, istražni sudija će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka donijeti rješenje o izdvajanju zapisnika o ovim iskazima iz spisa odmah, a najkasnije do završetka istrage, odnosno davanja saglasnosti istražnog sudije da se optužnica može podići bez sprovođenja istrage (član 160. stav 1.). Protiv ovog rješenja dozvoljena je posebna žalba.

(2) Po pravnosnažnosti rješenja, izdvojeni zapisnici se zatvaraju u poseban omot i čuvaju kod istražnog sudije odvojeno od ostalih spisa i ne mogu se razgledati niti se mogu koristiti u postupku, osim u slučajevima predviđenim u članu 84. ovog zakona.

(3) Poslije završene istrage, kao i poslije davanja saglasnosti da se optužnica može podići bez sprovođenja istrage (član 160. stav 1.), istražni sudija će postupiti po odredbama st. 1. i 2. ovog člana i u pogledu svih obavještenja koja su u smislu člana 151. ovog zakona organima unutrašnjih poslova dali okrivljeni i lica navedena u čl. 226. i 227. i članu 244. stav 1. ovog zakona. Kad javni tužilac podigne optužnicu bez sprovođenja istrage (član 160. stav 6.), dostaviće spise u kojima se nalaze ovakva obavještenja istražnom sudiji, koji će postupiti po odredbama ovog člana.

Član 84.

(1) Izuzetno, zapisnici i obavještenja izdvojeni po odredbama člana 83. ovog zakona mogu se koristiti na glavnom pretresu i u postupku po redovnim pravnim lijekovima samo:

1) [...] 2) ako na glavnom pretresu, po saslušanju stranaka, vijeće odluči da se u postupku mogu koristiti zapisnici o ispitivanju okrivljenog koji su izdvojeni samo zbog povrede odredbe člana 218. stav 9. ovog zakona i obavještenja koja je okrivljeni dao organima unutrašnjih poslova. Rješenje o korištenju ovih izdvojenih zapisnika i obavještenja vijeće može donijeti samo u izuzetnim slučajevima ako se i pored izvođenja dokaza kojima sud raspolaže ne mogu razjasniti važne činjenice u postupku, a smatra se da bi korištenje tih zapisnika i obavještenja doprinijelo razjašnjavanju stvari, a u pitanju su krivična djela za koja je propisana kazna zatvora od dvadeset godina ili teža kazna. Ako potreba za korištenjem izdvojenih zapisnika i obavještenja nastupi kada se predmet povodom pravnog lijeka nalazi pred višim sudom, odluku o njihovom korištenju donosi taj sud, po prethodno pribavljenom mišljenju javnog tužioca ili branioca optuženog.

(2) Protiv rješenja prvostepenog suda iz stava 1. tač. 1. i 2. stava 1. ovog člana dozvoljena je posebna žalba. Po žalbi protiv ovog rješenja viši sud odlučuje u vijeću sastavljenom od pet sudija. Na osnovu pravnosnažnog rješenja prvostepenog suda, ili rješenja višeg suda ako je potreba za korištenjem izdvojenih zapisnika i obavještenja o izjavama okrivljenog nastala u postupku po pravnom lijeku, istražni sudija će dostaviti sudu izdvojene zapisnike i obavještanja na koja se rješenje odnosi.

Član 85. stav 1.

(1) Ako se na osnovu člana 84. ovog zakona koriste zapisnici koji su bili izdvojeni, na glavnom pretresu će se, po potrebi, saslušati istražni sudija, odnosno službeno lice organa unutrašnjih poslova koje je izvršilo istražnu radnju ispitivanja okrivljenog, odnosno saslušanja svjedoka ili vještaka (član 162. stav 4. i član 155) o okolnostima pod kojim je ispitivanje, odnosno saslušanje izvršeno i zabilježeno. Ako se pri korištenju obavještenja (član 84) ustanovi da između iskaza okrivljenog, odnosno svjedoka, i sadržaja obavještenja postoji nesaglasnost u pogledu važnih okolnosti, a okrivljeni, odnosno svjedok, izjavljuje da obavještenje uopšte nije dao ili da sadržina obavještenja ne odgovara onom što je on izjavio, može se saslušati službeno lice organa unutrašnjih poslova o sadržini primljenog obavještenja i o načinu i okolnostima pod kojima je obavještenje primljeno i zabilježeno. Na isti način postupće se i ako je u pitanju tonski, magnetoskopski ili drugi snimak izjave lica koje je dalo obavještenje.

Član 86.

Ako su korišteni izdvojeni zapisnici i obavještenja na osnovu člana 84. ovog zakona, osuđujuća presuda ne može se zasnovati isključivo na izjavama na koje se odnose ovi zapisnici i obavještenja.

Član 151. st. 5. i 6.

Organi unutrašnjih poslova mogu prikupljati obavještenja i od lica koja se nalaze u pritvoru ako je to potrebno radi otkrivanja drugih krivičnih djela istog lica, njegovih saučesnika ili krivičnih djela drugih učinilaca. Ova obavještenja će se prikupljati u vrijeme koje odredi istražni sudija.

Na osnovu prikupljenih obavještenja organ unutrašnjih poslova sastavlja krivičnu prijavu u kojoj navodi dokaze za koje je saznao pri prikupljanju obavještenja. [...] Član 156. stav 3.

U pogledu pozivanja i ispitivanja lica za koje postoje osnovi sumnje da je izvršilo krivično djelo primjenjuju se odredbe o pozivanju i ispitivanju okrivljenog.

Ispitivanje okrivljenog Član 218.

[...] (8) Prema okrivljenom ne smiju se upotrijebiti sila, prijetnja ili druga slična sredstva (član 259. stav 3.) da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja. (9) Okrivljeni može biti ispitan u odsustvu branioca ako se izričito odrekao tog prava, a odbrana nije obavezna, ako je braniocu uskraćeno da prisustvuje izvođenju ove istražne radnje, ako branilac nije prisutan iako je obaviješten o ispitivanju (član 168.) ili ako za prvo ispitivanje okrivljeni nije obezbijedio prisustvo branioca ni u roku od 24 sata od časa kada je poučen o ovom pravu (član 67. stav 2), osim u slučaju obavezne odbrane.

(10) Ako je postupljeno protivno odredbama st. 8. i 9. ovog člana ili ako izjave okrivljenog iz stava 9. ovog člana o prisustvovanju branioca nisu ubilježene u zapisnik, na iskazu okrivljenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 333.

(1) Van slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, saoptuženih ili već osuđenih učesnika u krivičnom djelu, kao i zapisnici ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima:

1) ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka;

2) ako svjedoci ili vještaci bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnom pretresu.

(2) Vijeće može, uz saglasnost stranaka, odlučiti da se zapisnik o ranijem saslušanju svjedoka ili vještaka, odnosno njegov pismeni nalaz i mišljenje pročita iako svjedok, odnosno vještak nije prisutan, bez obzira na to da li je bio pozvan na glavni pretres. [...] [...] Član 347.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocjeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 100/09 – prečišćen tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Član 459.

Rješavanje predmeta primljenih u rad 1) Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova prije 1. jula 2003. godine nastaviće se po odredbama ovog zakona, osim ako odredbama ovog člana nije drukčije određeno.

[...] 3.) Postupci u predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu [...], nastaviće se po dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ove glave nije drukčije određeno.

[...]

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 003543 10 Kž 3 od 25. januara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. februara 2011. godine a apelacija je podnesena 22. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant je u apelaciji naveo da mu je presudama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 14 st. 1 i 3 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant, iako se eksplicitno nije pozvao na navedene odredbe, pobija predmetne presude Vrhovnog i Okružnog suda i u odnosu na garancije iz člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d. Evropske konvencije.

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoke optužbe;

34. U pogledu primjene člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u predmetnom postupku, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u konkretnom slučaju.

35. U konkretnom slučaju apelant smatra da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, te da je sud proizvoljno ocijenio dokaze i povrijedio načelo slobodne ocjene dokaza jer, po njegovom mišljenju, nije dao obrazloženje na osnovu čega je utvrdio postojanje bitnih elemenata krivičnog djela i na koji način je ocijenio protivrječne dokaze, kao i da nije dao valjane razloge zbog čega je određene činjenice uzeo kao dokazane ili nedokazane, da je proizvoljno utvrdio činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, prekršio princip in dubio pro reo, te da je prekršio njegovo pravo na odbranu i princip ravnopravnosti strana u postupku jer nije prihvatio niti jednog svjedoka odbrane.

36. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud podsjeća i da, prema praksi Evropskog suda, u slučaju sumnje u nevinost ili krivicu optuženog, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77). Osim toga, sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 347 stav 2 ZKP) i pri tome dati obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom, niti će se miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene, jer je to isključivo uloga redovnih sudova.

38. U vezi sa apelantovim navodima da je sud svoju odluku zasnovao na „nezakonitim“ dokazima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, Serija A-140, stav 49). Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant nije eksplicitno naveo koje dokaze smatra „nezakonitim“ ali da iz njegovih navoda proizilazi da „nezakonitim“ smatra izjavu koju je kao osumnjičeni dao ovlašćenom službenom licu D.P., koja je bila izdvojena iz spisa u smislu člana 83 ZKP, jer davanju izjave nije bio prisutan apelantov branilac iako je u pitanju bila obavezna odbrana, a koju je sud odlučio da koristi kao dokaz na glavnom pretresu. Naime, apelant tvrdi da je tu izjavu dao uslijed upotrebe sile, da sudu nije predočena izjava koju je svojeručno pisao, već da je predočena fotokopija izjave otkucane na pisaćoj mašini, koju nije potpisao on, već D.P. (ovlašćeno službeno lice). U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud odlučio da koristi predmetnu izjavu kao dokaz na glavnom pretresu u smislu citirane odredbe člana 84 stav 1 tačka 2 ZKP, smatrajući da se i pored dokaza kojim je raspolagao nisu mogle razjasniti važne činjenice u postupku, te da bi korišćenje te izjave doprinijelo razjašnjenju stvari, kao i da je u pitanju krivično djelo na koje se navedena odredba može primijeniti. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud odlučio da koristi predmetnu izjavu kao dokaz tek nakon što je, u skladu sa relevantnom odredbom člana 85 stav 1 ZKP saslušao ovlašćeno službeno lice D.P. koje je uzelo izjavu od apelanta i istražnog sudiju B.M. (za kojeg apelant tvrdi da je unio u zapisnik povrede koje su mu nanesene prilikom saslušanja od D.P.) na okolnosti da li je prema apelantu primijenjena sila ili prijetnja prilikom uzimanja izjave, te ovlašćeno službeno lice D.P. na okolnost da li je apelant zapisnik o datoj izjavi potpisao svojeručno. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je nakon saslušanja navedenih svjedoka Okružni sud zaključio da je apelantova izjava rezultat slobodno izražene volje, bez uticaja sile i prijetnje, kao i da je ovlašćeno službeno lice D.P. prikupilo obavještenja od apelanta i da je o tome sačinjen zapisnik u skladu sa relevantnim odredbama ZKP. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud posvetio dužnu pažnju ocjeni „zakonitosti“ predmetnog dokaza i apelantovim navodima istaknutim u postupku pred tim sudom, vezanim za autentičnost predmetne izjave, te za primjenu sile i prijetnje prilikom davanja izjave i da je s tim ciljem saslušao ovlašćeno službeno lice i istražnog sudiju kao svjedoke, nakon čega je zaključio da su ti navodi neosnovani. Takođe, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasno i detaljno obrazloženje za svoju odluku da tu izjavu koristi kao dokaz u predmetnom postupku. Ni iz obrazloženja presude Okružnog suda, ni iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, kao niti iz priložene dokumentacije Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZKP prilikom odlučivanja o korišćenju predmetne izjave kao dokaza, te, osim toga, primjećuje da apelant u postupku pred Ustavnim sudom, izuzev paušalnih navoda, nije dokazao svoje tvrdnje da se radi o „nezakonitom dokazu“, a tako što ne proizilazi iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu, odnosno nema ništa što ukazuje da se radi o nezakonitom dokazu u smislu standarda Evropske konvencije.

39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u predmetnom krivičnom postupku prvostepeni sud ispitao apelanta, te sproveo opsežan dokazni postupak u skladu sa ZKP i u tom smislu saslušao svjedoke, pročitao iskaze svjedoka, pročitao iskaz vještaka dat na glavnom pretresu, te izvršio uvid u ostalu dokumentaciju u spisu. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi, nasuprot apelantovim tvrdnjama, jasno opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je proglašen krivim. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, nasuprot apelantovoj tvrdnji, dao jasno i logično obrazloženje za svoju odluku da pokloni vjeru iskazima svjedoka-oštećenih, članova porodice H., te da je činjenicu da je apelant izvršio djelo iz tačke 1.1. izreke prvostepene presude utvrdio ne samo iz iskaza tih svjedoka već i iz apelantove izjave koja je pročitana na glavnom pretresu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno apelantovim navodima, činjenicu da je apelant izvršio djelo iz tačke 1.2. izreke prvostepene presude utvrdio ne samo na osnovu iskaza svjedoka E.M. već i na osnovu niza drugih dokaza koji u svojoj ukupnosti čine čvrstu i logičnu cjelinu, odnosno zapaža da Okružni sud svoju odluku u tom dijelu nije zasnovao samo na apelantovoj izjavi koju je pročitao na glavnom pretresu. Iz navedenog, dakle, proizilazi da osuđujuća presuda protiv apelanta nije, u smislu člana 86 ZKP, zasnovana isključivo na izdvojenim zapisnicima i obavještenjima. Ustavni sud, takođe, primjećuje i da je Okružni sud dao jasno, detaljno i logično obrazloženje za svoju odluku u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda prihvatio Vrhovni sud kako u pogledu ocjene dokaza, tako i utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi odluku o apelantovoj krivici zasnovali na dokazima koji u svojoj ukupnosti ukazuju na jedini mogući zaključak, da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U kontekstu svega navedenog Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da su materijalnopravni i procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak, te smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

40. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, odnosno da je donesenim presudama prekršen princip in dubio pro reo, Ustavni sud, u kontekstu navedenog u prethodnoj tački ove odluke, zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke o apelantovoj krivici dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju, niti na bilo koji način dovode u sumnju ili ostavljaju nerazjašnjeno neko pitanje u smislu principa in dubio pro reo. Zbog navedenog, Ustavni sud i navode o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije smatra neosnovanim.

41. Konačno, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da je prekršeno njegovo pravo na odbranu i princip ravnopravnosti strana iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije, jer je sud odbio da izvede dokaze saslušanjem svjedoka koje je predložio apelant. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Evropski sud usvojio stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili sprovedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija «pod jednakim uslovima» i uz «jednakost oružja». Član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne sprovede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je apelantu omogućeno da aktivno učestvuje u toku cijelog postupka u istoj mjeri kao i Tužilaštvu, u smislu da mu je omogućeno da predlaže i izvodi dokaze u svoju korist, a da sama činjenica da su sudovi odbili njegov prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka D.M., R.D. i Đ.K koje je predložio, pri čemu su, po mišljenju Ustavnog suda, dali argumentovano obrazloženje za svoju odluku u kojem Ustavni sud ne vidi elemente proizvoljnosti, nije dovela apelanta u neravnopravan položaj sa Tužilaštvom, niti je time povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju prava iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije.

42. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su u cijelosti neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d. Evropske konvencije u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda.

Ostali navodi

43. Apelant se pozvao i na povredu člana 14 st. 1 i 3 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Budući da navedeni član pruža identične garancije kao pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je bespredmetno razmatranje ovih apelacionih navoda.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d. Evropske konvencije kada osporene odluke nisu zasnovane na nezakonitim dokazima, te kada su redovni sudovi na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, nespornim utvdili da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret pri čemu niti jedna činjenica nije ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio preo reo, niti ima elemenata koji ukazuju da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

45. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1734/11 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio